Rat u Ukrajini – ako se u Vučićevoj Srbiji to smije tako nazivati – zatekao me na 476. stranici trećeg dijela opijumske trilogije Amitava Goša, jednog od mojih najdražih pisaca. Prvi opijumski rat u knjizi upravo je bio počeo, Kinezi su gubili jednu bitku za drugom i doživljavali sve veća poniženja od britanske vojske, pa mi je bilo sve teže ne povezivati rat u knjizi sa onim u zbilji. Jer Prvi opijumski rat slično je nestvaran kao i ovaj u Ukrajini, slično je rezultat jedne sulude ideje o neophodnosti i pravednosti rata.
Opijumski ratovi buknuli su, naime, nakon što se Kina odlučila da zabrani trgovinu opijumom na svom teritoriju te je zaplijenila veliku količinu opijuma britanskim i indijskim trgovcima koji nisu poštovali odluku kineskih vlasti. Bogati su se trgovci uvrijeđeni obratili vlastima u Britaniji i od nje zahtijevali zaštitu. Tako je britanska ratna mornarica, potpomognuta britanskim i indijskim vojnicima, u naredne tri godine vojnički brutalno ponizila Kinu.
Nije tajna da Kina sve do danas nije preboljela to poniženje, dokaz svoje zaostalosti u vrijeme industrijske revolucije, i da se zapravo sve od tada pokušava dići na noge i pred sobom i svijetom povratiti nešto svog skrhanog ponosa. Veliki je ponos velike zemlje i velika je to bol, pa su stoga mnogi uvjereni da upravo ranjeni kineski ponos danas u mnogočemu određuje geopolitičke odnose u svijetu. Pa tako i današnji odnos Kine prema Rusiji, Evropi i ratu u Ukrajini.
I dok sam tako čitao o ranjavanju ponosa jedne velike Kine, gledao sam u nevjerici kako Vladimir Putin – onako slavenski uvrijeđen zbog poniženja koje je njegov svijet doživio padom Berlinskog zida i raspadom Sovjetskog Saveza – liže ranu svog dostojanstva bombama koje baca na bolnice u Marijupolu i stambene zgrade u Harkovu.
Tako su to barem shvatili oni koji su iz nekog razloga odlučili u ratu u Ukrajini vidjeti borbu Rusije protiv zlobnog Zapada, Natoa, Amerike i Sorosa. Na stranu to što su u dosadašnjem tijeku Putinovog rata poginuli velikom većinom pravoslavci i što većina Zapada svijet istočno od Lavova ne smatra Zapadom, a i za Lavov iskreno dvoji, važno je da se zna tko je Putinov istinski neprijatelj i da je taj neprijatelj i naš neprijatelj i da je zato taj naš neprijatelj zaslužio sve one bombe što padaju po glavama Ukrajinaca. Šta ćeš, ranjenim ponosima logika ne treba.
Ali barem nama Balkancima u ovoj našoj kolijevci ranjenih ponosa ne bi trebalo biti čudno koliko na svijetu ima razumijevanja za Putinovu specijalnu operaciju. Dok zapadni komentatori ovih dana u čudu citiraju izjave kineskih dužnosnika, južnoafričkih predsjednika, indijskih ekonomista i meksičkih novinara te sa gnušanjem konstatiraju da preostatak svijeta rat u Ukrajini shvaća upravo onako kako Zapad shvaća, šta ja znam, rat u Jemenu, mi se zaista nemamo čemu čuditi.
Zapravo, to što preostatak svijeta dopušta da umjesto sažaljenja nad milionima ugroženih ukrajinskih života iz njega progovaraju privatni interesi, predrasude te sto i više godina stare zamjerke, nama bi moralo biti posve blisko i razumljivo. Takvo antizapadno viđenje stvari, čini mi se, mi razumijemo bolje nego što razumijemo mišljenje da rat u Ukrajini nema i ne može imati toliko veze sa Zapadom koliko ih ima sa dva i po milijuna izbjeglih Ukrajinaca, razorenim porodilištima i hiljadama mrtvih ruskih vojnika, koji su – ako njihove jadne majke pitate – otišli na vojnu vježbu.
Ali teško bi to s nama bilo drugačije. Jer kada god govorimo o groznom Zapadu i njegovim grijesima, mi govorimo o drugome. Jer ne samo što naši balkanski preci nisu imali baš nikakve veze sa kolonijalizmom, holokaustom i svim drugim zapadnim genocidima, a još manje sa sto i jednim američkim ratom u posljednjih pedesetak godina, već se dio ovog našeg svijeta još nedavno nalazio na zapadnom nišanu. Stoga je u neku ruku logično da mi i dan-danas nismo sami sa sobom raščistili jesmo li mi taj Zapad ili nismo, jesmo li možda njegove žrtve ili smo samo njegovi unutrašnji neprijatelji.
Zato bi trebali imati malo razumijevanja za sve naše vučiće i dodike koji od početka rata u Ukrajini trpe od bipolarnog poremećaja, pa bi čas zajedno sa Putinom krenuli u sveti rat protiv Zapada, a čas kao svi pošteni zapadnjaci premirali od straha da će i u njihovoj mahali nestati Mekdonaldsa, Fejsbuka i Izi džeta. Treba razumjeti izbezumljenost svih naših naroda i narodnosti koji nikako da se odluče jesu li vrijednosti za koje se u Ukrajini bori klerikalni konzervativac i šovinistički nacionalista Putin njihove vrijednosti ili nisu.
Treba naime razumjeti da je našem čovjeku u proteklih dvadesetak godina postalo blisko to da mu se desetljećima vlada bez opozicije, da se polako guši neovisne medije i slobodu govora, podređuje sebi i svojim ortacima sve do jedne državne institucije, da se kaže odlučno “Njet!” svim LGBTQ+-multikulti-trans sranjima, da se vrate crkvi čast i vlast te da se usput stotine milijardi evra poreskih obveznika uspješno pretvori u superjahte, privatne palače i fudbalske klubove.
Ali ako vas to imalo tješi, posve iste dileme imali su do jučer i Ukrajinci. I oni su, kao i mi na Balkanu, bili sasvim rastrgnuti između Istoka i Zapada, ni oni nisu znali jesu li tu ili su tamo, i kod njih su mnogi imali previše razumijevanja za Putina, jer su kao i on prezirali licemjernost i oholost Zapada i kao i on osjećali se žrtvama istog tog licemjerja i oholosti. Sve dok im jednoga jutra na glavu nisu počele padati Putinove bombe.
Ali dok je Ukrajincima tog jutra u trenutku sve postalo jasno, na Balkanu mnogi i dalje ne shvaćaju sa koje strane svijeta bombe padaju na Ukrajinu.
Autor je pisac i reditelj iz Ljubljane
