
Borba privida i stvarnosti: Napoleon, to sam ja
Na mestu susreta privida i stvarnosti nalazi se nož u rukama građanke koja je skoknula do prodavnice po konzervu graška, pa onda tu konzervu, onako u mimohodu, hitnula na omraženi lik
Zašto je mural posvećen Ratku Mladiću ujedno i spomenik etički i pravno nedodirljivom režimu? Zbog čega se tu ne radi ni o kakvom skretanju pažnje, već o dominaciji toksične politike? Kako je odbrana lika i dela Aleksandra Vučića izjednačena sa Srbijom? I šta je razlog zbog kojeg mural mora pasti
Kristalno je jasno: zbivanja oko murala Ratka Mladića režim nastoji prikazati kao sukob dviju ekstremističkih manjina – „klijenata zapadnih ambasada“ i „revoltiranih desničarskih navijača“. Policija je tu samo da spriječi nered, odnosno – da ovi drugi ne ugaze prve. I to je sve. Predsjednik Srbije ima pametnijeg posla nego da se bavi tim tricama i kučinama. Ako mural smeta Skupštini stanara kaže on, neka ga prekreče – problem je na tom nivou.
Naravno, u pitanju je sračunata laž. Njenu srž čini politički život i priključenija Aleksandra Vučića. Konkretno – duboke i neraskidive veze sa „obranom srpstva“ na način Ratka Mladića. Zbog toga se on, koji inače sve zna i o svemu ima stav, mora praviti blesav i izvlačiti komunalnim šibicarenjem.
Jer – što i da kaže? Ukoliko mural posvećen čovjeku osuđenom za genocid i zločine protiv čovječnosti proglasi za patriotsku gestu, ima da mu sa tribina skandiraju „Aco Srbine“ umjesto onog drugog, ali šta će mu u tom slučaju reći Emanuel Makron, Boris Džonson, Džo Bajden, pa čak i Tajip Erdogan? I obrnuto – osudi li skaradnu mazariju Njegoševoj kao sramotu Beograda i Srbije, kako će pred biračko tijelo i mnoge druge uvjerene da je prilikom odricanja od „ružne prošlosti“ držao prekrštene prste iza leđa?
Kao u rijetko čemu, Vučić je uspio u obesmišljavanju svakog suočenja sa prošlošću. U toj politici selektivnog sjećanja, besramnog istorijskog revizionizma, relativizacije, nacionalizma i permanentne autoviktimizacije, zdušnu pomoć je imao od sebi sličnih u svim državama iz bivše Jugoslavije. Međutim, između njega i njih postoji razlika: samo je on morao napraviti radikalni politički zaokret kako bi došao na vlast i samo u njegovom CV-iju nedostaje vrijeme između 1991. do 2012. godine.
Taj period iz političke karijere, Vučić prikazuje kao mladenačko lutanje, nešto nalik na vlastite navijačke dane. Kaže kako i s tim nema problem. A kad nema on, zašto bi iz istih razloga imao bilo tko drugi? Sada su nova vremena – onda je bilo isplativo i poželjno reći da će za jednu srpsku pasti sto muslimanskih glava, danas se priča o investicijama, tenderima, Evropskoj uniji… Zato je mural posvećen Mladiću najbolji spomenik predsjednika Srbije i ekipi oko njega kao ljudima za svako doba, etički, pravno i politički nedodirljivim. Nama potrebe da to izgovaraju, javnost je odavno shvatila namigivanje.
Ti migovi joj, zapravo, poprilično odgovaraju. Umjesto bavljenja uzrocima i posljedicama izgubljene decenije na kraju dvadesetog stoljeća, neusporedivo je lakše prozivati druge za njihova nepočinstva, prebrajati nacionalni sastav osuđenika u Haškom tribunalu i samosažaljevati se zbog nepravdi, duplih standarda, antisrpskih rabota… Ako je nekom to ipak gadno i moralno neprihvatljivo, uvijek može reći da je rat završen prije mnogo godina, što je bilo – bilo je, pred nama su aktualnim problemima i izazovi.
U ovo spadaju i tvrdnje da je mural sa Mladićem puko režimsko skretanje pažnje sa korupcije, kriminala i sličnih tema. No, zašto bi Vučić to radio? Da ne postoje možda u Srbiji snažni mediji ili opozicija na milimetar od vlasti, pa mora pažljivo balansirati zbog javnog mnijenja? Kako ničeg od toga nema, riječ je samo o izvrdavanju da se izjasni o ratovima devedesetih i pokušaju jeftinog podilaženja biračkom tijelu.
Naime, Aleksandar Vučić od čitave države pravi taoce svoje karijere. U tom kontekstu, proglašava rezolucije u kojim se pojedinci osuđuju za genocid u Srebrenici za napade na čitav srpski narod, razbuktava strahove od novih ratova i progona, relativizira one prethodne, proizvodi atmosferu permanentne ugroženosti, međunacionalnog zaziranja, napetosti, distanciranja, mržnje… Da mu to i te kako ide od ruke, svjedoči činjenica da nije mali broj njegovih oponenta koji u svemu ovom ne vide ništa loše, a neki su vrlo spremni i da prekopiraju ovaj politički model. Uglavnom, lik i dijelo Aleksandra Vučića izjednačen je sa samom Srbijom.
Direktne posljedice ovog oktroiranog moralnog sljepila vide se u čitavom društvu. Sve može i ništa ne mora, svaku korupcionašku aferu lako je obesmisliti, odgovornost izbjeći i izigrati, nepočinstva opravdati, nasilje i bahatost legitimizirati. Važno je samo „snaći se“, dobro uvaliti, bezobzirno lagati i podvaljivati, poltronski kimati glavom, bezosjećajno udarati po slabijem i, više od svega, horski zavijati u čoporu.
Niti jedan sistem nije vječan, pa ni ovaj Vučićev u današnjoj u Srbiji. Onaj tko ga želi razmontirati ne može to uraditi fragmentarno, izbjegavajući suočavanje sa njegovim korijenima. A u njih i te kako spadaju Srebrenica i Ratko Mladić.
Shvaćamo li sad zašto mural mora pasti?
Na mestu susreta privida i stvarnosti nalazi se nož u rukama građanke koja je skoknula do prodavnice po konzervu graška, pa onda tu konzervu, onako u mimohodu, hitnula na omraženi lik
Psihički labilna žena u Nišu nije napala slučajnog prolaznika, nego je napala ciljano. A ko je to mesecima crtao metu na čelu Natalije Jovanović i mnogih drugih?
Na isti način kao što je Arkan komandovao svojim gardistima, Vučić upravlja državom i naprednjačkim ministrima. Sličnostima ovdje nije kraj
Neka se na kraju ispostavi da je rupu na prozoru dr Dragana Milića napravio detlić. Jedino što je u ovom trenutku relevantno je da postoji jasna sumnja da je na njega pucano, da je Vučić opozicionog prvaka u Nišu nazvao čistim zlom i da odsustvo njegove rekacije nije normalno
Predsednik Srbije Aleksandar Vučić konačno je počeo formiranje nekakvog pokreta sa nekim profesorima. Super, njih niko ne zna pa ne može da ih gađa jajima
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve