U SKC-u su se tokom prethodnih meseci održavale debate, tribine, izložbe, kolektivna čitanja, radionice – programi koji su davali glas pitanjima koja se sistemski potiskuju: pravima, pravdi, medijima, autonomiji, univerzitetu, odgovornosti.
U trenutku kada su institucije kulture većinom u tišini, sa upravo zamenjenim upravnim odborima članovima bliskim vlasti, studenti organizovani u horizontalnu strukturu su pokazali kako se i bez budžeta, bez zaštite i bez sistema može voditi smislen kulturni i politički dijalog.
Upravo zato su iz tog stvarnog i metaforičkog prostora slobode i izbačeni. I upravo zato je Ana Brnabić došla da „popisuje”.
Ta slika – predsednice parlamenta u pratnji lojalnog političkog analitičara, a trenutnog ministra prosvete, obilazi prazne prostorije SKC-a u potrazi za „nestašnim projektorom” – više je od ilustracije susreta represivnog aparata sa jednom situacijom. To je simbol obračuna sa svakom autonomijom.
Brnabić i vlast u celini ne podnose prostor koji diše samostalno. Ako ne mogu da ga pretvore u kulise sopstvene ideološke platforme, pokušaće da ga prikažu kao devastirani, zloupotrebljeni, neodgovorni haos. Medijski spinovi o iznetoj imovini, navodnim štetama i pozivima na odgovornost, samo su maskiranje činjenice da su mladi ljudi, bez ijedne privilegije otvorili prostor SKC-a za ono što mu i jeste svrha – slobodnu misao, kritički govor, javni interes.
A to je za ovaj režim neprihvatljivo. Zato poseta nije bila tehnička, već politička. Nije bila o inventaru, već o moći.
Vlast želi da „povrati“ SKC – ne da bi ga obnovila, jer nju to i ne zanima, već da bi neutralisala pamćenje na momenat u vremenu kada je kultura studentskog otpora imala svoj oblik. Da više nikada ne bude mesto gde mladi ljudi sami odlučuju šta im je važno, šta im je bolno, i šta im je zajedničko.
Ista ova vladajuća grupa je osvajanje slobode 5. oktobra pokušala da svede na ‘nestalu fotelju’, pa su je po pronalaženju danima trijumfalno slikali i prikazivali javnosti. Nije ih, ipak, ta fotelja toliko uznemiravala, koliko ispitivanje stvarnosti u strahu od neminovnosti dana posle.
Koliko god vlast pokušavala da svede višemesečni studentski samoorganizovani program na „nestali mikrofon”, ipak ostaje trag, snažno sećanje.
I ostaje pitanje: zašto im je toliko neprihvatljivo da su studenti uspeli da proizvedu više društvenog dijaloga, promišljanja i nade nego sve režimske platforme zajedno?
Zato što taj uspeh pokazuje – da je kultura moguća i uprkos njima. A da pobunjeni narod te procese pamti.
Autorka je docentkinja na FDU i koordinatorka Resornog odbora za kulturu Demokratske stranke