Tek posle utakmice sam shvatio – navijači Partizana koji su pratili na televiziji mogli su blaženo da se nerviraju zbog kataklizmične igre svog tima u drugom poluvremenu. Košarkaši Pariza oduvali su oslabljeni Partizan usred Beograda.
Brzi regleri Telekomove televizije Arena Sport ionako guše povike iz hale kada ti povici nisu zgodni po vlast. Komentator ne sme ništa da kaže.
Ali u hali, ispunjenoj maltene do poslednjeg mesta, bilo je mučno iz drugih razloga.
Nikolaj Velimirović u hali
Tako je nekako i počelo. Onda kada obično kreće nezvanična himna „Da volim crno-bele“ sa zvučnika je puštena – Pobedna pesma Nikolaja Velimirovića. To se nikada ranije nije desilo.
Naricanje sa zvučnika pratilo je dizanje tri spojena prsta (popularno soljenje) u Partizanovom kopu tzv. najvatrenijih navijača i zbunjenost u ostatku hale.
Vladika Nikolaj Velimirović na utakmici kluba koji se zove „Partizan“. Koji je mozak to smislio?
Činilo se da je to „u čast“ nedavno preminulog generala i ratnog zločinca Nebojše Pavkovića. U kopu je razvijen kasnije njegov lik i pevalo se „general Pavković jedan je od nas“, i hala opet to nije prihvatila kao ni obično, kad krene turbo-srbovanje.
A onda je počelo.
„Idite u Ćacilend“
Tokom druge četvrtine, neko je iznad Partizanove klupe razvio transparent podrške studentima. Cela hala je počela repertoar „Pumpaj“ i „Studenti, studenti“, uz uobičajene poruke predsedniku Aleksandru Vučiću.
Neki krupni tipovi su hteli da otmu transparent, ali je narod odbranio navijača sa njim.
Izgleda da se deo vatrenog kopa pridružio tom skandiranju protiv vlasti. Na to je dvadesetak lojalista, onih što stoje najbliže vođi navijača, jurnulo. Izbila je tuča. Nekoliko momaka je ugaženo.
Pored ovog reportera, jedno dete je plakalo potreseno scenama. Svi se ovde znamo – četiri godine dolazimo na ista mesta. Bilo je mučno.
Sam vođa navijača je stigao kasno, uspeo da razdvoji tuču i izgura iz hale ove koji su dobili batine. Policije nije bilo tu.
Ostatak hale je vikao lojalistima „Idite u Ćacilend“, „Cigani, cigani“ i „Napolje, napolje“.
Zbilja, polovina navijača iz kopa, iza koša, otišla je iz hale. Od ostalih većina je – sela. A to je na utakmicama Partizana inače blasfemija.
Bio je to bojkot vođstva Partizanove tribine koje je, okruženo sa oko 120 lojalista, jedino ostalo tamo da stoji.
Šta nam to govori
Navijanje je sasvim puklo. Ovaj sa megafonom više nije ni pokušavao. Cela hala protiv 120 lojalista koji su jalovo svima pokazivali srednji prst.
Bilo je još dobacivanja, 20.000 ljudi je tu i tamo otpočinjalo navijanje spontano, bez vođa navijača.
Ali više to nije bilo to. O košarci je malo ko mislio jer se, tako su govorili ljudi, timu ništa ne može zameriti kad je navijanje ukupno ovakvo.
Ovaj novinar je sa Partizanom prošao sve i svašta i drži da je navijanje patnja sa kratkim srećnim prekidima. Ali ovako mučnoj utakmici još nikad nije prisustvovao.
Ali, dobra je to paradigma društva danas. Narod protiv vlasti, rešen. I šaka lojalista, ali još više rešena – kasta tender-dahija, funkcionera ili, kao među ćaci-navijačima Partizana, sitnih kriminalaca.
Oni su toliko rešeni jer mogu da izgube sve što im ionako ne pripada. Tako će i biti.
Ovog oktobra „Vreme“ slavi i časti – čak 35 odsto popusta za naš 35. rođendan! Važi za polugodišnje i godišnje pretplate. Pretplatite se sada!