Pandemija izazvana virusom korona je nas kršćanske vernike zadesila u posebno važnom vremenu crkvenog kalendara – posta i uskrsnih praznika. Proglašeno je vanredno stanje, uveden policijski čas, zatvorene sve kulturne, obrazovne i sportske institucije, otkazani skupovi, obustavljen prevoz. Sa svih strana odjekuje poziv – „izbegavajte druženje, držite distancu, ostanite kod kuće“. Mi, katolički sveštenici, smo sredinom marta dobili smernice od naših biskupa da svete mise slavimo bez prisutnosti vernika. Dakle, slavlje Uskrsa u praznoj crkvi u vreme policijskog časa, bez presedana u povijesti Crkve – toliko drugačije od načina i forme na koju smo navikli i koju smo držali neupitnom.
Zahvaljujući novim tehnologijama, liturgiju korizmenog i uskrsnog vremena naši vernici pratili su putem interneta, a na sam Uskrs putem televizije. Beogradski nadbiskup Stanislav Hočevar je svaki dan vanrednog stanja služio svete mise koje su se emitovale na društvenim mrežama. Naš časopis „Blagovest“ u aprilu i maju izlazio je na onlajn platformi. Sveštenici u svojim parohijama su redovito uspostavljali i održavali kontakt sa svojim parohijanima koji nisu mogli prisustvovati liturgiji u crkvama. Posebnu pažnju trebalo je posvetiti starim osobama kojima je bilo zabranjeno kretanje i izlazak iz kuće. Oni su predstavljali ranjivu grupu koja je zahtjevala duhovnu pratnju i podršku.
Na razini biskupije i pojedinih parohija pomoćnu ruku najugroženima pružio je Karitas – dobrotvorna organizacija Katoličke crkve.
Crkva se nalazi i deluje u konkretnom društvu za koje snosi odgovornost u smislu imperativa služenja (diakonije) drugima i izvan konfesionalnih, crkvenih granica pripadnosti. Prema svojim mogućnostima, pozvana je dati svoj doprinos razvoju zajednice u kojoj se afirmiše dostojanstvo svake osobe, poštuju ljudska prava i razvija se suradnja u izgradnji zajedničkog dobra. Smatram da kršćanske zajednice mogu služiti društvu u vremenu pandemije i vanrednih situacija u Srbiji kroz najavu kompleksne, integralne istine o čovjeku, insistiranje na istini i ljubavi u komunikaciji i suzbijanje antropofobije, straha od drugih – drugi nije opasnost već bližnji.
INTEGRALAN POGLED NA ČOVJEKA
Odmah na početku vanrednog stanja osnovan je krizni štab koji ima za ulogu upravljati društvom u vreme pandemije. Krizni štab se sastoji od predstavnika medicinske struke – epidemiologa, infektologa i virusologa. Pored medicinara formira se i grupa ekonomskih stručnjaka jer pandemija utiče na privredne procese, na proces potrošnje, ponude i proizvodnje dobara. Ova stručna tela natkriljuje sfera politike u liku izvršne vlasti. Dakle, pod strukom se ovde podrazumeva medicina, ekonomija i politika kao skup mehanizma upravljanja kolektivom. Struka nastupa kao glas razuma koji na temelju svoga znanja, veština i kompetencija određuje pravila, definiše pravac ponašanja, dozvoljava, naređuje, zabranjuje ili lišava onog što je prema njihovoj procjeni štetno.
Ovakav sastav Kriznog štaba pokazuje jednu osiromašenu, redukovanu sliku o čovjeku jer predstavlja ljudsko biće samo kao čuvara zdravlja i tjelesnog blagostanja (medicina), kao proizvođača i potrošača materijalnih dobara (ekonomija) i na kraju, kao člana kolektiva kojim upravlja vlast (politika). Stručno, racionalno, stvarno se ovde poklapa sa oblastima koje istražuju biologija, medicina, ekonomija i politika. Na delu je očigledna redukcija racionalnoga u pogledu na čovjeka i marginalizacija tema i pitanja koje postavlja filozofska antropologija (filozofija čoveka), etika, aksiologija (filozofska refleksija o vrednostima), socijalna filozofija i teologija.
Isključivanje filozofije i teologije iz struke koja donosi odluke u kriznim situacijama prouzrokuje nestanak odgovora na značajna velika pitanja koja su baš u kriznoj situaciji najaktuelnija – pitanje definicije čovjeka, pitanje dostojanstva ljudske osobe kao temelja ljudskih i građanskih prava, pitanje slobode i mogućnosti njenog tranzitornog ograničavanja u vreme krize, pitanje jednakosti i ravnopravnosti, pitanje suradnje i odnosa individualnog i kolektivnog, pitanje o poziciji fizičkog zdravlja u hijerarhiji vrednosti, pitanje kvaliteta života. Bez refleksije o ovim temama preti opasnost da odluke donesene u kriznoj situaciji postaju površne, kontradiktorne, konfuzne i često podložne instumentalizaciji u političkom kontekstu.
Pretpostavljam da bi učešće filozofije i teologije odmah na početku doprinelo preciziranju pojmova i termina i tako otklonilo konfuzije. Prvenstveno mislim na zbrku u korišćenju termina socijalna i fizička distanca. Desilo se da je termin iz oblasti medicine „izolacija, distanca“ bio povezan sa pridevom „socijalni“, koji više pripada oblasti morala i vrednosti i tako je nastala nesrećna sintagma „socijalna distanca“. Termin „socijalna distanca“ kojim se želeo opisati tretman bolesnika i pravilo sprečavanja širenja zaraze nije adekvatan, pa je kasnije na primedbu psihologa bio zamjenjen terminom „fizička distanca“, i to sa pravom. Jer mjera distance i izolacije u lječenju ne prekida međuljudske odnose, ne vodi u socijalno distanciranje u smislu otuđenja, afirmacije individualizma i negacije društvenosti.
Ova kriza je pokazala preku potrebu jednog integralnog pristupa stvarnosti, potrebu proširenja horizonta razuma, koji uzima u obzir pluralizam fenomena čovjeka, koji u sebi povezuje tjelesno i duhovno, individualno i socijalno, racionalno i emotivno, horizontalno i vertikalno, slobodu i uslovljenost, ekonomsko, političko, kulturno i religiozno.
ZA ISTINU I LJUBAV U KOMUNIKACIJI
U vreme pandemije, osim prehrambenim proizvodima i sredstvima dezinfekcije, porasla je i potražnja za informacijama, vestima i savetima. Sa velikom pažnjom bile su praćene konferencije za štampu Kriznog štaba i političara na vlasti.
Nažalost, upravo u kriznoj situaciji pojavljuju se informacije koje ne odgovaraju stvarnosti, senzacionalističke, koje žele po svaku cijenu privući pažnju i to na uštrb istine. Ili komunikacija postane partijska propaganda koja teži manipulaciji javnosti sa ciljem pridobijanja građana za svoju političku opciju.
Komunikacija koja upućuje senzacionalističke vesti smatra čitaoca ili gledaoca konzumentom, potrošačem plasirane robe kojeg želi uplašiti ili zabaviti. Propaganda pristupa svom auditoriju kao potencijalnim glasačima.
U ovim slučajevima komunikacija ili diže paniku, uzbuđuje, zabavlja kao senzacionalizam ili zahtjeva pokoravanje i potčinjenost kao propaganda.
Uspešno savladavanje krize pretpostavlja način komunikacije koji izveštava, obaveštava, dakle, informiše, objašnjava, dakle, obrazuje i vaspitava. Na taj način doprinosi formiranju odgovornog građanina koji je spreman sam čuvati svoje zdravlje i zdravlje drugih.
Ulogu informisanja, obrazovanja i vaspitanja masmedijalna komunikacija može izvršiti u društvu samo ako prati imperativ istine i ljubavi.
Imperativ istine nalaže da masovni mediji pruže istinite informacije i vesti, ali nude i jednu dublju spoznaju stvarnosti, da teže kompleksnom pristupu, da otkrivaju uzročno–posledične veze, stavljaju u kontekst, analiziraju, prave sintezu, izvode zaključke i predviđaju razvoj događaja.
Imperativ ljubavi se ostvaruje kao iskrena namjera da putem znanja i obrazovanja omogući čovjeku orijentaciju u svijetu, donošenje odluka i izbora sa jasnim ciljem da stekne stepen samostalnog, umnog, odgovornog lica.
Čovjek obilježen Isusovim duhom polaže istinu i ljubav kao kamen temeljac svake komunikacije. Istina i ljubav određuju sadržaj i formu, cilj i proces komunikacije. Istina i ljubav su odgovori na pitanje što, kako i zašto komuniciramo. Situacija pandemije je jasno pokazala da kriza može biti savladana ako komunikacija u društvu prati imperativ istine i bratske ljubavi. To nije nedostižna utopija, nego neophodan uslov razvoja i napretka.
KOREKTIV I OPOMENA
Svako uzimanje hrane predstavlja čin preobraženja – ono što dolazi izvana ulazi u konzumenta i preobražava se u energiju koja kola u organizmu. Analogno tome, i Krista i njegovu ponudu zajedništva možemo približiti simbolom hrane. On sam izvana dolazi nam ususret i primajući njegovu ljubav, postajemo kao on (za razliku od hrane ), kroz saobražavanje njemu čuvamo svoje Ja, postavši autentičniji i sopstveniji. Zahvaljujući Isusovom „Ti“ moje „Ja“ se učvršćuje, produbljuje i stabilizuje. U vremenu pandemije se favorizuje distanciranje od drugih koji se smatraju potencijalnim izvorom zaraze. Preporučuje se izbegavanje kontakta, susreti i skupovi su neprihvatljivi. Ovakve zabrane i zaštitne mere mogu stvarati atmosferu nepoverenja i sumnje u druge, antropofobije kao straha od drugih. Euharistijski čovek koji u svetoj pričesti blaguje Krista kao hleb i pije kao vino, treba da zauzima u društvu suočenim sa krizom pandemije funkciju korektiva i opomene suprotstavljajući se atmosferi nepoverenja, distanciranja i sumnje, svesni da poštovanje mjera fizičke udaljenosti i rastojanja ne treba da oslabi zajedništvo, ugrozi solidarnost ili ospori imperativ dijaloga i saradnje. Doživljavajući ulazak Isusovog Ti kao prijatelja u srce, pričesnik prihvaća druge ne kao prijetnju, opasnost ili rizik koji treba izbegavati, već kao braću sa kojima treba graditi zajedništvo. Na kraju, samo u dijalogu sa „ti“ drugoga ostvaruje se moje „ja“.
Autor je sveštenik Beogradske nadbiskupije u Šapcu
Vanredno stanje u državi je razlog ograničavanja ili lišavanja nekih sloboda i prava koje u redovnom stanju uživamo. Redaju se zabrane, pravila koje nas ograničavaju i sputavaju. Pravni stručnjaci vode rasprave o načinu i formama ograničenja da ne bi došlo do suspenzije ljudskih i građanskih prava pod izgovorom zaštite javnog zdravlja. Način života u vanrednom stanju lišio nas je mnogih dimenzija života. Ograničen je ili nestao čovjek potrošač, kupac, turista, putnik, konzument ili kreator sportskih, kulturnih, umetničkih sadržaja. Naravno, ova lišavanja, suspenzije i ograničavanja su prolaznog karaktera i opravdavaju se borbom za očuvanje javnog zdravlja. Neki su izrazili bojazan jer vanredno stanje sa svim zabranama pogoduje redukciji ljudskoga života na puko biološko preživljavanje. Ova situacija potiče na pitanje – što je zapravo čovjek? Što ga određuje? Što ulazi u njegovu definiciju, bez čega bi on nestao? Koje delatnosti spadaju u suštinske? U traženju odgovora osvrnuo bih se na lik Isusa na Veliki petak, dan njegovog stradanja i smrti. U očima svojih sledbenika Isus je nastupao kao čudotvorac koji liječi bolesne, kao oštar polemizator i kritičar licemjernog političkog i verskog establišmenta, kao propovednik koji privlači pažnju naroda. I na kraju? Sve je ispalo drugačije od očekivanog – imaju pred sobom osuđenog zatvorenika krvavog lica. Što je ostalo? Svega je lišen, sve je izgubio. Ali ipak, ono najvažnije je sačuvano – on je i u svom neuspehu Sin Božji, koji živi u svim okolnostima status voljenog bića. To je njegova konstanta koju niko i ništa ne može izbrisati. Izolacija, zabrane kretanja i druženja u vreme vanrednog stanja su poticaj za skidanje različitih slojeva, naslaga da bismo doprli do onog suštinskog, do jezgra humanog – za nas vernike to je pripadnost ljubavi onog Drugog koji nam prethodi i koji nas nadilazi, to je status voljenog koji nam je svojim gubitkom zadobio Krist.
* **
Ni ovo vreme bez liturgijskih slavlja sa narodom nije postalo duhovno prazno, našu duhovnost smo izražavali ličnom molitvom u skrovitosti svojih soba. Treba odmah na početku potcrtati da ni ona najskrovitija molitva bez obreda nije privatan, individualan poduhvat pobožnog pojedinca. U kršćanskoj duhovnosti molitva predstavlja crkveni čin, govorimo da sadrži snažnu eklezijalnu dimenziju jer je uvek crkveno posredovana i tako povezuje molitelja sa zajednicom.
Molitva u kršćanskom smislu je darovana verniku od strane crkvene zajednice koja je molila prije njega i moli sa njim. Kršćanski molitelj je u svakom slučaju spasonosno upleten u mrežu odnosa i zajedništva, dijaloga na vertikalnoj i horizontalnoj razini.
