Iako se procene finansijskog položaja i životnog standarda stanovništva vrše različitim metodološkim konceptima, uz stalno usavršavanje metodologije i samih pokazatelja, interesantno je primetiti da nema značajnih razlika u profilu siromašnih prema konceptu apsolutnog i relativnog siromaštva. U svim kategorijama, najugroženija su deca do 14 godina i mladi od 18 do 24 godine
Izvještaji o siromaštvu razlikuju apsolutno od relativnog siromaštva, statistika zna za senzitivnost linije siromaštva, medijanu i Gini koeficijent, dok onaj ko je siromašan daje jednostavnu i surovu definiciju – „To vam je kada u kući nemate ništa. Nemate sredstava za higijenu, nemate hrane, poljulja vam se bračni život, poljuljaju se odnosi sa djecom.“ Ipak, tek na osnovu statistike postajemo svjesni da četvrtina građana Srbije iz prve ruke zna šta znači prethodna rečenica.
Često od najviših zvaničnika slušamo kako Srbija ostvaruje najviše stope rasta u Evropi, a sa druge strane čujemo da ogroman dio naroda živi u bijedi. Siromaštvo u Srbiji mjeri se uz pomoć različitih metoda, a podatke dobijamo i nekoliko puta godišnje iz različitih izvora. Bez obzira na to da li vijest dolazi od Eurostata, Republičkog zavoda za statistiku, zaštitnika građana ili neke od nevladinih organizacija, suština je poražavajuća – oko pola miliona stanovnika nije u stanju da zadovolji minimalne egzistencijalne potrebe, a siromaštvo je najviše koncentrisano van gradskih područja, posebno u regionu Južne i Istočne Srbije, među licima koja žive u domaćinstvima čiji je nosilac bez obrazovanja ili sa niskim nivoom obrazovanja, rasprostanjeno je češće među višečlanim domaćinstvima i najizraženije je kod djece i mladih. Stopa siromaštva iznosi 25,5 odsto, što znači da je četvrtina građana u riziku da postane siromašna. Rizicima od siromaštva najizloženiji su mladi od 18 do 24 godine (32,7 odsto), a zatim i mlađi od 18 godina (30,2 odsto).
Stopa apsolutnog siromaštva po potrošnji posljednje dvije-tri godine iznosi 8,5 odsto, što znači da 8,5 odsto stanovnika Srbije ne može da zadovolji ni osnovne potrebe. Ako tu opštu sliku malo razložimo, vidimo da su najugroženija djeca, kao i porodice sa djecom. Etnički, zaključuje se da su prema svim mogućim pokazateljima najsiromašniji Romi, koji žive u takozvanim podstandardnim naseljima. U različitim zemljama penzioneri su često među najugroženijim grupama, ali to u Srbiji nije slučaj jer ih penzijski sistem prilično dobro štiti.
U Beogradu je siromašnih svega 4,7 odsto, a u jugoistočnoj Srbiji četiri puta više, odnosno 16,4 odsto stanovnika. Dakle, ako kažemo da 8-9 odsto siromašnih na nacionalnom nivou i nije tako mnogo, onda tih 16,4 odsto jeste nešto što je i te kako značajno. Treba reći da stopa siromaštva raste kako obrazovanje opada – kod onih sa nezavršenom osnovnom školom stopa siromaštva iznosi 20 odsto, sa osnovnom školom 17, sa srednjom već mnogo niže – 5 odsto, sa višom 1,6 i visokom samo 1 odsto. Siromaštvo najviše pogađa nezaposlene – u toj grupi ono dostiže 23,7 odsto.
Stručnjaci kažu da najveći doprinos borbi protiv siromaštva daju rast zaposlenosti i ekonomski razvoj. To se vidi i po tome što je apsolutno siromaštvo u Srbiji bilo znatno smanjeno prije ekonomske krize 2008, da bi onda ponovo poraslo. Kao što je i stopa nezaposlenosti bila znatno smanjena prije krize, da bi tokom krize ponovo porasla i tek sad počela da pada. Dakle, najbolja i najefikasnija politika za smanjenje siromaštva jesu mjere koje podstiču privredni rast, počev od poslovnog ambijenta u užem smislu te pravne države i političke stabilnosti u širem. U strategiji za smanjenje siromaštva obrazovanje bi bilo najbitnije jer činjenica je da su najsiromašniji oni koji su najmanje obrazovani, kao i da kod djece iz siromašnih porodica postoji problem ranog napuštanja školovanja.
Ipak, treba reći da zvaničnu strategiju za borbu protiv siromaštva Srbija još uvijek nema. Posljednja je donijeta 2003. godine, za vrijeme vlade Zorana Đinđića.
Apsolutno siromaštvo podrazumijeva nemogućnost da se zadovolje osnovne, bazične, minimalne potrebe za život ljudskog bića, ekstremno siromaštvo je stanje hronične gladi, a relativno siromaštvo je nemogućnost da se ostvari životni standard koji je odgovarajući u odnosu na društvo u kome pojedinac živi – ne podrazumijeva samo ono što je neminovno potrebno za preživljavanje, već ono što običaji jedne zemlje nalažu kao nužno.
Stopa siromaštva pokazuje udio onih pojedinaca u društvu koji ne mogu da zadovolje osnovne potrebe i čiji je dohodak/potrošnja ispod praga (linije) siromaštva. Linija apsolutnog siromaštva utvrđuje se na osnovu nutricionističkog minimuma i strukture potrošnje najsiromašnijih domaćinstava. Granica siromaštva je najniži nivo prihoda sa kojim osoba može da preživi tamo gdje živi – razlikuje se od zemlje do zemlje, te je ona na znatno višoj koti u, recimo, Francuskoj i Nemačkoj nego što je u Srbiji, Bugarskoj… Granica siromaštva se uobičajeno izračunava prema potrošačkoj korpi – minimumu proizvoda, uglavnom su to hrana i sredstva za higijenu, neophodni za puko preživljavanje. U Srbiji je to „minimalna potrošačka korpa“ i ona je u decembru 2017. godine iznosila 36.219,67 dinara.
“Svesni toga da su cene prehrambenih proizvoda možda i najvažnija stavka kućnog budžeta i od izuzetnog značaja za održavanje životnog standarda građana, odlučili smo da upravo pred praznike, u novembru i decembru, ponudimo još povoljnije cene redovnog asortimana i tako pokažemo potrošačima da smo tu za njih u svim tržišnim okolnostima”
Kako se, na prvi znak da se otpor može organizovati drukčije nego mirnim šetnjicama, sad najednom vlast i njeni telali dosetiše da „batina ima dva kraja“?
Ministar kulture Nikola Selaković mora da bira između zakona i interesa investitora koji hoće da ruše Generalštab, a koji očigledno zastupa predsednik Vlade Republike Srbije Miloš Vučević
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve
