Da li sada taj i takav SNS može da bude legalna i legitimna opozicija? S obzirom na rečeno, pod kojim uslovima bi mogao da bude kredibilna kontrola i kredibilan kritičar nove vlasti?
Za SNS takvi uslovi više ne postoje. On je pogazio Ustav. Tu političku organizaciju više ništa i više niko ne može oprati. Oni su sami sebe izuzeli iz pravnog i političkog poretka. Na Studentskom pokretu je da političkim i pravnim sredstvima demontira odmetnutu organizaciju (političko krilo mafije).
No, pitanje kritike vlasti ostaje.
Kritika
Kritika vlasti je prirodno stanje svakog aktivnog posmatrača javnog prostora. I tu ne postoji nikakvo ali. Kritika je bezuslovna ili to nije. Setiće se deca socijalizma – generacija, dakle, kojoj pripada i potpisnik ovih redova – kako su drugovi komunisti pravili tananu razliku između „konstruktivne“ i „zlonamerne“ kritike, pa je konstruktivna kritika bila kada ih hvalite, a zlonamerna kad ih grdite. Zlonamernu su, razume se, kažnjavali.
Hoće se reći: kritika vlasti je uslov i pokazatelj slobodnog političkog prostora. Ili, da se podsetimo onog afričkog mislioca-šaljivdžije (Idi Amina Dade): slobodu govora mogu vam garantovati, ali ne i slobodu posle govora.
Slobodan politički prostor, republika, jemči slobodu kritike, te je institucionalizovana kritika u vidu opozicije jedan od najveličanstvenijih političkih izuma, način samoograničavanja vlasti (zbog toga je Vučić, zajedno sa svojom mahnitom ekipom, razorio parlament). Biti kritičar vlasti u Firenci pod vlašću Mediči, na primer, bilo je skopčano s izvesnim rizicima po život, o komunističkim rajevima ili nacističkom poduhvatu stvaranja nadčoveka ni da ne govorimo.
Borba za republiku
Srbija je u ovom trenutku na putu da konstituiše Drugu svoju republiku. Prva je, da podsetimo, bila Petooktobarska, te je period od pada Miloševića do dolaska Vučića na vlast bio (da ne zaboravimo) najslobodniji period u istoriji ove zemlje. Bila je to krhka republika, slaba, s mnogo problema, bez čiste podele vlasti i, samim tim, bez dovoljno snažnih ustanova koje bi se mogle suprotstaviti navali varvara. Ali bila je to delotvorna republika sa slobodnim i poštenim izborima, a vlast se mogla slobodno kritikovati.
Sećamo se, međutim, atmosfere posle Petog oktobra kada je i kuso i repato navalilo na Đinđićevu vladu. Kao da se sva frustracija života u nacionalističkoj diktaturi Slobodana Miloševića izlila na Zorana Đinđića. Vrlo brzo zaboravili smo da kritikovati ne znači samo dovesti u pitanje ono što se kritikuje, već da kritikovati znači ispitati uslove mogućnosti onoga što se izlaže kritici. Ne kritika kritike radi, već kritika kao korektiv. Kritika kao promišljeni gest koji u činu kritikovanja nudi rešenje.
Kritika koja nije u stanju da položi računa o sebi samoj nije kritika. Razlika između kritike, propagande i laži se, na samom početku Petooktobarske republike, zamaglila. Jedna od slabosti Petooktobarske republike bila je i to što nije uspela da javni prostor organizuje na takav način da se mesta kritike odvoje od mesta laži. Tabloidno delovanje, uglavnom organizovano oko neprijatelja republike (što nije isto što i protivnici vlasti), razorilo je Petooktobarsku Republiku kao otrov.
Odgovorna vlast, dakle, ne sme i ne može da suspenduje kritiku. Ali može da učestvuje u organizovanju mesta delotvorne kritike. Koliko god bilo teško, nužno je napraviti razliku između kritike i propagande, između kritike i laži. Tabloidna svest i tabloidno novinarstvo, na primer, nisu legitimna mesta kritike, te država, a naročito društvo, imaju pravo da intervenišu u tom prostoru. Tu demarkacionu liniju ne može da uspostavi sud, osim u pojedinačnim slučajevima, ali može društvo.
Drugim rečima, ne može svako da izađe u javnost i priča šta mu padne na pamet. Javnost se mora zaslužiti. Odgovorni mediji imaju filtere u vidu uređivačke politike. Uvreda nije kritika. Laž nije kritika. Glupost nije kritika. Da li je nešto uvreda, laž ili glupost ili, naprosto, rđavo napisan tekst, odlučuje urednik.
Tamo gde nema uređivanja, gde su pojedinci prepušteni samima sebi, glupost i nepismenost nesmetano caruju. Forumi, društvene mreže, prostori lišeni bilo kakvog filtera, nisu nikakva demokratizacija – demokratija je sistem odnosa i posredovanja – već gorki talog iživljavanja nad jezikom i smislom.
Samosvest kritičara
Kritičar je, utoliko, uvek i posmatrač i učesnik. On je deo sklopa koji kritikuje, zbog čega se, u činu kritikovanja, izlaže istoj takvoj kritici. Kritika se ne iscrpljuje u kritici po svaku cenu.
„Prirodno stanje“ političkog nedeljnika poput „Vremena“, recimo, jeste kritika vlasti. Ali ako pažljivo čitamo „Vreme“ u doba Miloševićeve nacionalističke diktature, potom za Petooktobarske republike, a zatim i za vreme populističke Vučićeve diktature, videćemo da režimi kritike nisu isti. Zbog toga su se, uostalom, autori „Vremena“ svojevremeno žestoko suprotstavljali „belim-listićima“, kritičarima vlasti koji pojma nisu imali šta rade. Čak je, hoće se reći, i rđava republika bolja od benevolentne diktature. (Ako uopšte „benevolentna diktatura“ nešto znači; to je kao u onom vicu o drugu Staljinu: za posete pionirima drug Staljin mazi decu po glavi, na šta posmatrač kaže – vidite kako je drug Staljin velikodušan i dobar čovek. Mazi decu, a mogao je sve da ih pobije.)
Dakle, da sažmemo: kritika je bezuslovna ili to nije. Ali to ne znači da kritika ne može biti rđava ili glupa. O tome, pak, sud može da se obrazuje samo u slobodnom javnom prostoru oslonjenom na snažne institucije.
Pravo novinarstvo košta, a mi nećemo da nas kupe tajkuni i korporacije. Podržite nas jednokratnom ili mesečnom donacijom. Vreme za to je sada!