Policijski načelnik mafijaške države

Mafijaško ubojstvo uvijek je političko. Motiv zločina može biti čak i ličan, ali posljedice nisu nikad. I tu se ne da učiniti baš ništa.

Čitalac zna: u restoranu “27” na Senjaku, pred očima šefa beogradske policije Veselina Milića, pucao je Saša Vuković Boske u Aleksandra Nešovića Baju. Sva trojica su sjedila za istim stolom. Krv je, uz najmoćnijeg policajaca u Beogradu, poprskala čitav Vučićev režim. Nije parola – korupcija zaista ubija.

U restoranu je prisutnima zujalo u ušima od pucnjeve, a u nosu ih je štipao smrad baruta. Možda je neko psovao, zbunjeno se osvrtao ili pitao – šta sad? Niko nije uzeo telefon i pozvao 192. Zatim su Milić i tri njegova pratioca iz policije pomogli počiniocu da pobjegne i skupa s njim uklanjali tragove zločina.

Ovako nešto nije se desilo ni u doba Zemunskog klana, Legije i Dušana Spasojevića, u terminalnoj fazi režima Slobodana Miloševića.

Kao što je tada policija pendrečila i privodila članove Otpora, danas mlati i hapsi studente. Ni onda se nije znalo, kao što se ne zna ni sada, tko je policajac a tko kriminalac. U Miloševićevo doba MUP je bio do grla u mafijaškim poslovima i, od grla, u julovsko-espeesovskim maglama. Isto je u Vučićevom vremenu, osim što su magle u policijskim glavama postale naprednjačko-radikalske.

SAVJETI DON VITA

Što je načelnik Policijske uprave Beograd radio za istim stolom sa dvojicom mafijaša? Za sada postoje samo pretpostavke.

Prva kaže da je nastojao izmiriti zavađene rivale. Milićeva krajnje visoka i važna funkcija trebalo je da garantira sigurnost obojici “pregovarača”. Očito, nastupao je “u kapacitetu” mafijaškog medijatora. Zato je sasvim osnovana spekulacija da je na sastanku zastupao svoje, ili interese nekog znatno moćnijeg od sebe. To je i objašnjenje zašto sa još trojicom naoružanih policajaca nije uhapsio Bosketa poslije pucanjave i pozvao kolege. Interesi zbog kojih je Milić mirio mafijaše pretegnuli su nad zločinom pred njegovim očima.

Ovo dovodi i do druge pretpostavke – riječ je o namještaljki. “Tko te pozove na sastanak, znaj da te je izdao”, upozorio je don Vito u Kumu sina i nasljednika Majkla. Prema službenim navodima, Milić je telefonirao Baji da dođe u restoran “27”, uz sugestiju da ne dovodi tjelohranitelje. Dalje je sve logično, uključujući i samog Milića na licu mjesta. Bez njegovog prisustva, ubijeni ne bi ušao u lokal niti bi se u njemu zadržao.

Konačno i treća pretpostavka – Boske je pucao u Baju iz čiste mržnje na nervnoj bazi. Hm… Ako je tako, zašto mu je onda Milić pomogao da pobjegne, ukloni leš i pokuša prikriti tragove? Odgovor može biti samo jedan: djeluje da je prvi policajac Beograda usko povezan sa Bosketom. A ako Milić nije u stanju zataškati zločin – tko jeste? Upravo je na sposobnosti reguliranja svega – sasvim je moguće – počivala reputacija bivšeg načelnika beogradske policije u mafijaško-naprednjačkom podzemlju.

Uostalom, on je posljednji od ekipe iz restorana uhapšen i promptno smijenjen (vidi tekst “Malo ubistvo među prijateljima” na strani 6).

LUPETANJE U IZNUDICI

Navedeno su spekulacije. Poslije hapšenja Milića i ekipe iz restorana “27”, javnosti je puklo pred očima da je policijska korupcija dosegla enormne razmjere. To je potvrdio lično Vučić.

“Pola narko dilera ima policijsko obezbeđenje”, rekao je u kamere šef države i cijelog Ćacilenda.

Ovo je nevoljno priznanje javne tajne u okviru kontrole štete. U kakvu iznudicu je slučaj Milić doveo Vučića svjedoči i njegova najava da će uskoro biti usvojen zakon kako policajci više ne bi mogli raditi “druge poslove mimo onih za koje dobiju direktnu dozvolu države”.

Na što li je mislio? Da budući Milićev nasljednik mora zatražiti dozvolu od direktora policije Dragana Vasiljevića za medijaciju zavađenih mafijaša? Možda da pripadnicima JZO-a ili UKP-a samo visoke starješine smiju odobriti obezbjeđivanje narko dilera?

Po svoj prilici, Vučić je bez razmišljanja lupio prvo što mu je palo na pamet. Jer, kako podsjeća advokat Rodoljub Šabić, “Zakonom o policiji koji je na snazi već deset godina predviđeno da je dodatni rad policajaca van radnog vremena moguć isključivo uz prethodno pisano odobrenje rukovodioca organizacione jedinice”.

A ti poslovi svakako ne smiju biti s druge strane zakona.

Mada je predsjednik Srbije naveo da je slučaj Milić napravio veliku štetu njegovom režimu, jasno je da se nije u stanju suočiti sa njegovim posljedicama.

A i kako bi kada je vlast naprednjaka bazirana na sistemskoj korupciji? Policija tu nije, niti može biti izuzetak. Ona je samo ispala najlicemjerniji dio naprednjačke vlasti u ovoj situaciji – hapse zbog nekoliko grama vutre i štite kada je riječ o tonama kokaina, ubijaju boga u mirnim demonstrantima i zvižduću kad kriminalci i batinaši pred njihovim očima vrše krivična djela, traže tijelo ubijenog u čijem su skrivanju učestvovale njihove kolege…

U novijoj istoriji, MUP Srbije nikad nije pao niže. Vjerovati mu ili potražiti pomoć od njega smatra se sada za ekvivalent traženja usluge od mafijaškog klana. U Srbiji već dugo vrijedi samo jedan zakon – zakon podzemlja.

Ali ako se pogleda životni stil naprednjačkih vedeta, zašto bi policijski funkcionari – a vala i pozornici – bili izuzetak? Zavisno od položaja u MUP-u, nosilac značke vazda može dobro zaraditi. Neko stotinjak, a neko i milione evra. Lojalnost i politička podobnost su sve, profesionalnost i znanje ništa.

Ovo Vučić zna dobro. Zna i cijela Srbija. Kako pobunjena, tako i ona ustrašena ili naprednjačka.

OPASAN SVJEDOK

Ako neko očekuje da će poslije hapšenja i smjene Veselina Milića započeti temeljita reorganizacija MUP-a, griješi, i to debelo. Izuzev kozmetičkih i propagandnih poteza, izostaće stvarne istrage, provjere, smjene, procesuiranja…

A i tko to da radi? Ljudi nalik na Veselina Milića? Čak ni Đuka u “Politici” ne misli da je on jedini murjak sa prljavom značkom. Jer da jeste, valjda bi do sada bile rasvijetljene neke od bezbrojnih afera vezanih za MUP – od Jovanjice, koju su obezbjeđivale policija i tajne službe, preko smrti osumnjičenog u PU Bor (slučaj nestale Danke Ilić), do brutalnog premlaćivanja građana u Valjevu i drugim mjestima, pa sve do zaštite kriminalaca i naprednjačkih batinaša u Ćacilendu. Ima toga još, ali jasno je.

I čemu bi tu poslužile ostavke ministra unutrašnjih poslova Ivice Dačića i direktora policije Vasiljevića? Davno su ih morali podneti…

U krajnjoj liniji, kada je već vlada Miloša Vučevića pala zbog lomljenja vilice studentici bejzbol palicom, mogla bi i ova Đure Macuta odstupiti nakon što je šef beogradske policije pomogao počiniocu – kako je službeno konstatirano – poslije teškog ubojstva.

I tu nije kraj.

Niko od vodećih ljudi u vlasti i policiji ne bi bio to što jeste bez amena Aleksandra Vučića. Kao i za sve njih, Veselin Milić je krajnje opasan svjedok uključujući i najmoćnijeg čovjeka u zemlji.

Da se mnogo puta našao na usluzi naprednjačkoj eliti, svjedoči i njegova medijacija u mafijaškoj zavadi. A i za deset godina na čelu beogradske policije svašta je – “zlu ne trebalo” – saznao o prirodi aktualne vlasti. Recimo, o pranju para kroz nekretnine, druge nezakonite biznise, zloupotrebe droga, nepočinstva u saobraćaju, trgovini uticajem, čvrstim vezama sa podzemljem…

TERMINALNA FAZA

U tom pravcu, Vučić je već započeo sa relativiziranjem slučaja načelnika beogradske policije. Iz Azerbejdžana je poručio da je MUP profesionalan, sjajan i bajan, poštuje presumpciju nevinosti…. Tu je najvažnije – kako je rekao – da je odbio “pritisak svakoga u našoj zemlji ko mrzi Milića”.

Što bi to trebalo predstavljati? Možda da je Miliću namješteno u režiji neke od brojnih i zaraćenih policijskih frakcija? Uostalom, Vučić već govori kako bivši načelnik “nije učestvovao u izvršenju najtežeg krivičnog dijela, nego u njegovom prikrivanju”… Drugim riječima – nije to baš tako strašno.Također, predsjednik Srbije ćuti o Milićevim kontaktima sa mafijašima. Valjda mu je to nešto sasvim normalno.

Što će na kraju biti sa kriminalom i korupcijom u policiji i njenim doskorašnjim šefom u Beogradu? Ako je suditi po prethodnim slučajevima – Jovanjica je najbolji primjer – proces može trajati unedogled. Moguća je i Milićeva nagodba sa tužilaštvom i, potom, nanogica u njegovoj stančini od gotovo dvjesta kvadrata. A kad stvar legne, moglo bi pasti i pomilovanjce – što da ne?

Izvjesno je samo jedno. Bez smjene vlasti nema ništa od obračuna sa kriminalom i korupcijom. Ako ovdje postoji išta dobro, to je da naprednjački režim danas potpuno liči na posljednju godinu-dvije vlasti Slobodana Miloševića.

Pravo novinarstvo košta, a mi nećemo da nas kupe tajkuni i korporacije. Podržite nas jednokratnom ili mesečnom donacijom. Vreme za to je sada!