Harizma moralnog integriteta

Nedavno se, desetak godina nakon češkog izdanja, pojavila kapitalna knjiga Zar je ovo bio život? Tomáša Halika, jednog od nesumnjivo najutjecajnijih mislilaca i intelektualaca naše epohe, a da je njegovo djelo u ovom našem regionalnom kulturnom prostoru gotovo posvema nepoznato. Naslov knjige Halik je (i to ne slučajno) odabrao pozivajući se na misao F. Nietzschea (iz knjige Tako je govorio Zaratustra) s jasnom nakanom: uputiti svoje čitatelje, na tragu velikana prevratničke misli, kako (i zašto) vrijedi uvijek iznova preispitivati vlastite korake i odluke. Halik nas opominje: život nije samo ono što se dogodilo, već i prije svega ono što smo od života odlučili učiniti. Ali Halikovo djelo, za nas “na brdovitom Balkanu”, ima i jednu posebnu, dodatnu, rekao bih psihoterapeutsku vrijednost, jer nas uvjerava (i primjerima zorno ilustrira) kako se “vjera i politika mogu dodirivati a bez toga da zamijene uloge”, kao što je to nažalost u velikoj mjeri tragični usud ovih naših nesretnih prostora, na kojima se nacija u pravilu identificira sa vjerom, a Crkva pretvara u interesni aparat u službi dominantnih etnonacionalističkih elita za servisiranje njihovih političkih ciljeva i ambicija.

...

ULOGA SVEĆENIKA

Kada Halik sažeto, jasno, bez ikakvog kalkuliranja i prenemaganja elaborira svoje ideje i stavove, on se ne ponaša kao posvećeni karizmatični heretik, a još manje kao apologet Crkve. On ne zauzima pozu pretencioznog moralista. Naprotiv, daleko od toga, on je jednostavan ali nadasve skroman svećenik, iskusan i mudar čovjek od krvi i mesa kojem je iskreno stalo povez(iv)ati ljude, socijalno ih osvještavati i solidarizirati bez obzira na sve njihove međusobne razlike koje nikada, ma koliko nam se činile velike, nisu nepremostive. U svojim knjigama on to na impresivan način i dokazuje, kao i u brojnim javnim nastupima kada se obraća laicima, “običnim” građanima, a jednako tako i kada drži propovijedi (od 1990) u svojoj Akademskoj župi, u crkvi svetoga Salvatora u Pragu. Ta crkva je danas kultno mjestu mladih, mjesto okupljanja studentske populacije, na kojem se otvoreno raspravlja ne samo o religiji, vrijednostima ekumenizma, nužnosti uključivanja i prava žena na svećenički poziv, filozofiji, ekologiji, ljudskim pravima i sličnim temama, već i o svim bitnim pitanjima i problemima češkog društva, života i europskih politika.

Utoliko je potraga za smislom čovjekova nasušna potreba. Na tom putu vjernicima pomaže i Bog, ali ne kao “religiozna navika”, kao onaj koji upravlja našim životima, već koji nam otvara prostore slobode i improvizacije. Ujedno, tvrdi Halik, ateistima je daleko teže no vjernicima, jer njihov put ka istini traži veću izdržljivost, pa i hrabrost, ali istina do koje na svoj način dolaze nije ništa manje vrijedna ili drukčija od one božanske, samo je sagledana na drukčiji način. Ono što Halika izdvaja iz mase drugih, neprijeporno značajnih teologa i filozofa našeg doba, nije toliko njegova suverena kritička i analitička superiornost ili ogromna širina obrazovanja, već karizma moralnog integriteta i autoriteta koju krasi iskreno, strasno, ali i “ponizno” razumijevanje čovjeka: i onog koji vjeruje, a još i više onog koji ne vjeruje. Bez predrasuda prihvaća njihove (o)pozicije, jer je uvjeren da im je cilj zajednički. U tom se duhu kao veliki znalac i zaljubljenik u šah često služio geslom ove drevne igre: gens una sumus, svi smo jedan rod. Ovaj naš svijet nije moguće (iz)graditi za vjernike a protiv ateista, niti obratno. Poduhvat izgradnje zajedničkog sveta traži zajednički napor svih nas, u suprotnom, dok to ne shvatimo, umjesto trajnog/vječnog mira među ljudima o kojem je sanjao Kant i nadalje će dominirati ponižavajuće, zastrašujuće i za čovjeka krajnje neprihvatljivo stanje bellum omnium contra omnes, rat svih protiv sviju.

ŽIVOT I DJELO

Tomáš Halik rođen je 1948. u Pragu, u uglednoj građanskoj porodici koja je generacijama davala istaknute češke intelektualce. Njegov otac, dr Miroslav Halik (1901–1975) slovio je za jednog od najboljih znalaca književnog djela Karela Čapeka i kao takav uredio je za tiskanje njegova sabrana djela. I Tomáš je nastavio obiteljsku tradiciju, studirao je filozofiju, sociologiju i psihologiju na Karlovom sveučilištu, gdje je i obranio doktorat iz humanističkih znanosti, a kasnije je (nakon 1990) nastavio studije na Papinskom lateranskom sveučilištu u Rimu, na kojem je stekao i doktorat iz teologije. U vrijeme komunističkog režima u Čehoslovačkoj, sve do njegova pada 1989. godine, nalazio se još od studentskih dana pod strogom paskom StB (tajne policije). Već sama činjenica da dolazi iz “nepodobnih građanskih krugova” bila je komunistima dovoljna da mu se otežava život, a pritisci i kontrole raznih vrsta posebice su porasli nakon što se Tomáš po svršetku studija snažno angažirao u redovima disidentskog pokreta. Tada je počela i njegova suradnja s Vaclavom Havelom, koja se pretvorila u čvrsto prijateljstvo. Halik je organizirao tajne akademske kružoke i sudjelovao u njihovom radu, objavljivao u samizdatu i tamizdatu, pohađao predavanja i sudjelovao u raspravama u okvirima takozvanog podzemnog sveučilišta, koje su se održavale po privatnim stanovima vodećih praških disidenata, među kojima je najistaknutiji svakako bio filozof svjetskog kalibra Jan Patočka (preminuo 1977. godine nakon jednog brutalnog policijskog saslušavanja). Istodobno, Halik se tajno zaredio za rimokatoličkog svećenika (u istočnonjemačkom Erfurtu 1978) i ubrzo postao spiritus movens takozvane češke podzemne Crkve, i tek nakon Baršunaste revolucije (1989), to jest pada komunizma, jasnim su postali nezamjenjiva uloga i veliki značaj Tomáša Halika u svim zbivanjima za “olovnih godina” komunističkih režima, ne samo u Čehoslovačkoj, već i u širem srednjoeuropskom prostoru i kontekstu, posebice Poljskoj i Istočnoj Njemačkoj. Na koncu, Havel je, znajući koliki ugled Halik uživa u češkoj javnosti, jedino u njemu vidio svoga nasljednika na čelu države, ali Tomáš je sve te političke ponude i funkcije rezolutno odbi(ja)o. Život posvećen znanosti i vjeri ni pod koju cijenu nije želio napustiti. Napisao je čitavu biblioteku knjiga, predavao na najuglednijim svjetskim sveučilištima (Oxford, Cambridge, Harvard…), dodijeljen mu je niz počasnih doktorata diljem svijeta, a 2014. postao je laureat Templetonove nagrade, američkog pandana Nobelu, samo financijski daleko izdašnijeg, kojeg je, naravno, donirao u humanitarne svrhe. U Vatikanu ga je visoka hijerarhija i “administracija” zarad krajnje slobodoumnih stavova i nekonvencionalnog učenja uvijek sa sumnjom i podozrenjem gledala, ali usprkos svemu uživao je ogromno povjerenje pape Ivana Pavla II, koji ga je imenovao osobnim savjetnikom pri Papinskom vijeću za dijalog s nevjernicima, dok ga je Benedikt XVI proglasio (2008) počasnim papinskim prelatom. Papa Franji bio je jedan od najbližih i najpovjerljivijih suradnika.

SVJEDOK EPOHE

Knjiga Zar je ovo život?, podijeljena u 15 poglavlja, po svom je sadržaju razgranata i višeslojna. S jedne strane to je stilski sjajno, uz blagu dozu (samo)ironije, napisana autobiografija u kojoj se autor dotiče cijelog niza dramatičnih događaja iz svog, ali i uopće društvenog života svoje zemlje, kao i širih prostora Srednje Europe koji su stenjali pod komunističkom diktaturom i sovjetskom kolonizacijom, a s druge strane to je fascinantna priča kojoj je u fokusu burna povijest progonjene češke i uopće srednjoeuropske “podzemne Crkve”, koja se neminovno dotiče bitnih, prijelomnih zbivanja u njegovoj zemlji: Praško proljeće 1968. godine, sovjetska vojna okupacija Čehoslovačke, prosvjedno samospaljivanja Jana Palacha (1969) u središtu Praga, koje(g) Tomáš uzdiže na razinu simbola mučeništva i otpora komunističkom totalitarnom režimu, Povelja 77, rađanje i jačanje disidentskog pokreta, Baršunasta revolucija i na koncu porođajne muke postkomunističke demokracije, koja tek čeka svoju punu i pravu afirmaciju i realizaciju. Kao neposredni sudionik i svjedok navedenih povijesnih, prijelomnih događanja, Halik nam je dao sjajan, pregledan uvid u političku i duhovnu pozadinu naše epohe, posebice na prostorima srednjoistočne Europe (iza “željezne zavjese”), da bi istodobno pokazao kako se snagom duha suprotstaviti zlu i kako nada nikada ne umire dok je snage za tu, u startu neravnopravnu borbu.

Zar je ovo bio život? unikatna je i duboko misaona knjiga, (na)pisana je krajnje pošteno i iskreno, jer pisao ju je čovjek koji je i sam (s)poznavao tegobe, sumnje i muke duhovnih kriza s kojima se nosio, ali iako je znao pokleknuti, nikada se nije preda(va)o. Utoliko su ovo štivo i uopće glas i pojava Tomáša Halika (p)ostali jednom od moralno najupečatljivijih i intelektualno najumnijih (o)poruka upućenih svijetu s prostora Srednje i Istočne Europe.