Otprilike desetohiljadito gostovanje predsednika Srbije Aleksandra Vučića na medijima bliskim vlastima, konkretno na Pinku u nedelju 5. oktobra, najavljeno je žestoko, raskošnije nego ikada ranije: saznaćemo i videćemo ono što nismo mogli ni da zamislimo, slepi će progledati, a nepokretni će početi da treniraju ritmičku gimnastiku. Posle tog obraćanja ništa više neće biti isto. Slično su se onomad oglašavali cirkusi kada dolaze u mali grad, zajedno sa nadrilekarima koji reklamiraju čudotvorne vodice.
A šta smo saznali? Maltene da je Miša Bačulov, novosadski odbornik koji se ranije profesionalno bavio borilačkim sportovima, srušio nadstrešnicu u Novom Sadu i tako zakuvao masovne studentske i građanske proteste, koji traju već jedanaest meseci, i sa kojima Vučić živ ne zna šta će. Saznali smo i da je „obojena“ zavera mnogo veća nego što smo mogli da snatrimo čak i da uzmemo halucinogene gljive: u rušenju predsednikove osobnosti učestvuju milioni špijuna i plaćenih duša, a mnogi od njih su se infiltrirali u razne institucije, pa i one bezbednosne.
E sada, sve da je Bačulov, u dosluhu sa antisrpski nastrojenim žiteljima planete Proxima Centauri b iz sazvežđa Kentaur, izvršio diverziju, to jest razorio nadstrešnicu na Železničkoj stanici, što je Vučić insinuirao, on bi morao da da momentalnu ostavku. Zašto? Zato jer mu je trebalo bezmalo godinu dana da to skonta, što je, realno, puno za čoveka koji sve zna. A ako je lagao za Bačulova, odnosno ako stvari stoje onako kako su istražni organi utvrdili (otprilike, da je pad uzrok građevinskog „šalabajzerizma“), onda bi opet morao da podnese ostavku, kao odgovoran političar. Ali, da je Vučić odgovoran, do sada bi ostavku davao desetak puta dnevno, koliko ga je javnost u ovih 13 godine nahvatavala u neistinama ili manipulativnim igrama sa činjenicama ili poluistinama.
Ko je patološki lažov?
Nedavno je Vučić za hrvatskog novinara Domagoja Margetića, koji je javnosti otkrio detalje dogovora srpske i hrvatske vlasti u slučaju NIS, nazvao „patološkim lažovom“. Sa druge strane, već godinama neki laici, ali bogami i neki ljudi od struke, tvrde da upravo Vučić ima osobine doslednog manipulatora, megalažova koji se dokopao vlasti i moći.
Mi se nećemo određivati po ovom pitanju, već ćemo malo da „kibicnemo“ u to šta kaže psihološka nauka. Prvo ćemo priupitati AI, a onda njena saznanja proveriti kod stručnjaka, kako bi trebalo da se postupi u novinarskom poslu. Jer i AI nekada zna da bulazni, kao patološki lažov, božemeprosti.
Elem, kada patološki lažov dospe na pozicije moći, laž postaje instrument kontrole, manipulacije i samozaštite. Gradi sopstvenu verziju stvarnosti u koju svi oko njega moraju bespogovorno da veruju. Laže svesno i sistematski da bi zadržao punu kontrolu nad informacijama i ljudima, zadržao lojalnost podređenih, diskreditovao neistomišljenike, opravdao neuspehe i stvarao privid uspeha. Izvrće činjenice, prepisuje tuđe zasluge sebi, menja narativ u hodu, podstiče međusobno nepoverenje, falsifikuje prethodne izjave, samopouzdano predviđa budućnost kada mu to odgovara — i sve to s potpunim uverenjem da “gradi istinu”.
Zvuči poznato? Ništa novoga?
Zašto ljudi veruju lažima?
Nas, međutim, interesuje drugo pitanje. Zašto neki ljudi veruju patološkim lažovima uprkos tome što im zdrav razum govori da je istina negde drugde? Nećemo se ovde baviti onima koji „veruju“ iz koristi, odnosno koji zarad benefita učestvuju u mahnitom kreiranju paralelne stvarnosti, u kojoj je sve izvrnuto naglavačke.
Uglavnom, nauka kaže da ljudi koji veruju patološkim lažovima vremenom postanu potpuno dezorijentisani i izgube mogućnost da razlikuju realnost i imaginaciju. Što bi narod rekao: ne znaju gde udaraju, niti da li su jeli ili su tek seli.
Kod nekih postoji psihološka, a kod drugih patološka potreba da se veruje dokazanim manipulatorima. Krenimo od mogućih poremećaja ličnosti i patološkog poverenja, koje je u principu karakteristično za bliže okruženje patoloških lažova i najčešće se zasniva na ličnim odnosima.
Postoje osobe koje imaju zavisni poremećaj ličnosti. Previše se oslanjaju na druge, plaše se odbacivanja i zato „žele da veruju“. Postoji tu i pozicija žrtve kod onih koji žive sa narcisoidnim i antisocijalnim ličnosti i od njih zavise. A tu su i oni koji žele da pomognu, osobe sa emocionalnom naivnošću ili niskim samopoštovanjem – koje misle da moraju „spasiti“ ili „razumeti“ drugu osobu uprkos svemu.
Emotivno nezrele osobe, koja imaju frustracije iz detinjstva, veruju manipulatoru tragajući sa samopotvrdom i ljubavlju po svaku cenu. Oni su lake mete za patološke lažove, jer mešaju manipulaciju sa pažnjom. A i kada prepoznaju laži, potiskuju to saznanje kako bi sačuvali postojeći odnos.
Psihološka potreba izrazitija kod masovnih manipulacija
Osim patološke, postoji i psihološka potreba da se veruje lažovima. Ona se pre svega zasniva na premisi da ljudi ne veruju toliko nekoj osobi koliko svojoj potrebi da veruju. Može to biti i potreba za sigurnošću, pripadanjem ili ljubavlju, ali i jednostavno izbegavanje suočavanja sa bolnom istinom.
Naime, mnogi ljudi se podsvesno štite od strašne traume koja bi usledila kada bi sebi priznali da im je neka bliska osoba – patološki lažov i manipulator. Za mnoge bi, pogotovo za one koji bespogovorno veruju u moć i nepogrešivost države kao majčice zaštitnice, još veća trauma bila saznanje da se na čelu države nalazi megapreverant. Čitav svet bi im se srušio. Tu je i tzv. kognitivna disonanca – kada mozak pokušava da smanji nelagodu time što „racionalizuje“ laž.
Da se razumemo, sve ovo nije nikakva dijagnoza već psihološki mehanizam odbrane, kažu stručnjaci.
„Najveći broj ljudi koji (slepo) veruju nekome, a pogotovo ako taj kome veruju ima autoritet, ne spadaju u grupu patologije. Oni su, pre svega, osobe nesklone promenama, imaju konzervativnija shvatanja, po pravilu su stariji, manje obrazovani, češće iz porodica u kojima se insistiralo na hijerarhiji i jasnoj strukturi moći, i slično. Patologija je ređe u osnovi slepog verovanja“, kaže nam Vladimir Mihić, profesor psihologije na novosadskom Filozofskom fakultetu.
Potreba da budemo u pravu
Slepo verovanje se, kaže Mihić, bazira na potrebi da budemo u pravu, da svoje postupke racionalizujemo i zadržimo uverenje da smo nešto radili kako treba.
„Ako u nekom trenutku dođemo na prag saznanja da smo verovali nekome ko ne govori istinu, to saznanje za mnoge ljude može da bude previše bolno i prosto ne žele sa time da se suoče. Umesto toga, oni se iracionalno i dalje drže onoga u šta su verovali. Međutim, učestalo suočavanje sa činjenicama kod najvećeg broja ljudi na kraju dovodi do suviše snažne kognitivne disonance koja može biti razrešena promenom stavova ili uverenja kojima više ne možemo da objasnimo poverenje koje imamo (ili smo imali) u one ljude koji nas lažu“, kaže Mihić.
Sve u svemu, kaže nam sagovornik, ako govorimo o odnosima pojedinaca sa osobama koje su sklone manipulaciji, onda je to češće vezano za patološke obrasce.
„Ako govorimo o masovnijem poverenju u manipulatore, onda je objašnjenje kroz patologiju manje verovatno, pošto odgovara manjem broju ljudi. U tim slučajevima, bolje je objašnjenje koje počiva na socijalnim odnosim, situaciji, moći koju ima autoritet koji manipuliše ljudima, i naravno, propagandi preko kontrolisanih medija“, zaključuje Mihić.
Ovog oktobra „Vreme“ slavi i časti – čak 35 odsto popusta za naš 35. rođendan! Važi za polugodišnje i godišnje pretplate. Pretplatite se sada!