
Narodno pozorište
Članica Upravnog odbora Narodnog pozorišta Iva Bojović Petković podnela ostavku
Na mesto članice Upravnog odbora Narodnog pozorišta, direktorka Baletske škole „Lujo Davičo“ Iva Bojović Petković, podnela je ostavku
Vinsent F. Hendriks i Mes Vestergor, Izgubljena stvarnost. Tržišta pažnje, pogrešnih informacija i manipulacija, prevod Milan Perić, McMilan, Beograd 2024.
Nemački književnik Hans Magnus Encensberger u jednom eseju tvrdi da je televizija “nulti medij”. Televizijski program je bitno besadržajan, odnosno, čim prizor na ekranu zahteva ikakav nabor na čelu konzumenta, ovaj poseže za daljinskim upravljačem. Drugim rečima, zabava ima presudan uticaj. Nil Postman zato kaže: “Zabava je vrhunska ideologija svih diskursa na televiziji.” Vesti treba da budu oblikovane tako da drže pažnju konzumenata, netolerantnih prema zahtevnim sadržajima. Pouzdanost informacija koje se plasiraju samim tim je u drugom planu. Takođe, vizuelno efektan javni nastup ima prednost nad učtivim i argumentovanim obraćanjem. Karakter medija oblikuje formu informativnih sadržaja i zato su, kako kaže Encensberger, sve žalopojke protiv televizijie bespredmetne.
TRŽIŠTE PAŽNJE
Danski filozofi Vinsent Hendriks i Mes Vestergor istražuju strukturne uslove koji omogućuju da masovni mediji budu sve manje verodostojni. Šta uzrokuje da mediji postanu površni, netačni ili manipulativni, i da li se od televizije i digitalnih mreža uopšte može očekivati da ponude istinite informacije? U studiji Izgubljena stvarnost na ova pitanja oni odgovaraju postupno, uz mnoštvo konkretnih primera. Slično onome do čega su došli Žil Delez i Feliks Gatari, Hendriks i Vestergor smatraju da mediji trpe uticaje drugih institucija potrošačkog društva, istovremeno proizvodeći konzumente-konformiste. Jedna od njihovih prvih konstatacija jeste da se sadržaj informacija koje mediji plasiraju podređuje logici kapitala. Teškoće koje prate svaki pokušaj da se tačno i verno prenese neki sadržaj ustupaju mesto proizvodnji medijskih atrakcija. Ova promena, pokazuju autori, vodi poreklo iz velikog zaokreta čiji je rodonačelnik Bendžamin Dej, otac tabloidnog novinarstva. Umesto tada relativno skupih i mnogima nedostupnih dnevnih novina, Dej je svoj “The New York Sun” prodavao po ceni koja nije mogla da podmiri čak ni troškove preloma i štampe. Unosan profit obezbedile su reklame, a oglašivače je mogao da privuče samo veliki tiraž ovih novina. Dej, koji nije bio novinar nego “poslovni čovek”, pažnju čitalaca obezbeđivao je novinskim storijama koje su po svaku cenu morale da budu primamljive za publiku, makar to podrazumevalo štimovanje informacija.
Opisana poslovna logika, tvrde nadalje Hendriks i Vestergor, zaoštrava se uporedo sa razvojem informacionog društva. Potrebno je podstaknuti čitaoce da u moru sadržaja obrate pažnju na određene informacije, zbog čega i vlada stalno nadmetanje u spektakularnosti udarnih vesti. Tržište informacija postaje tržište slika. Za razliku od informacije, čija se vrednost meri originalom, to jest samim događajem, slika, iako naizgled “realna”, nije podređena sadržaju koji treba da prenese. Slika je u stvari podložna skretanju pažnje u određenom smeru. Pažnja podrazumeva fokusiranje na jednu stvar i, istovremeno, udaljavanje od drugih stvari (Vilijam Džejms), a atraktivna slika ne samo da privlači potrošače, nego istovremeno proizvodi određeni sadržaj. Taj sadržaj je poruka. Prema tome, informacija je svedena na poruku putem koje su potrošači televizijskog i internet sadržaja usmeravani shodno željama i interesima ekonomskih i političkih propagandista. Rečeno terminima Žan-Fransoa Liotara, medijski sistem po potrebi humanizuje i dehumanizuje, kako sadržaj tako i potrošače.
MI PROTIV NJIH
Politički narativi, ističu Hedriks i Vestergor, skrojeni su po matrici ekonomskih propagandnih poruka. Priče u savremenoj politici počivaju na iluziji. Nije reč samo o predstavljanju stanja u društvu, nego i o simulacijima političkih programa. Poput takozvanih finasijskih mehura u kojima se trguje po cenama koje znatno premašuju njihovu osnovnu vrednost, u osnovi političkih mehura nalaze se obećanja koja ne mogu da budu ostvarena, odnosno eventualna realizacija premašuje politički kapacitet njihovih tvoraca. Priča dobija količinu pažnje koja premašuje ono što njena politička suština opravdava. Podrška više ne zavisi od obećane društvene koristi, nego se piramidalno izgrađuje na sebi samoj. Pritom, ne radi se isključivo o tome da političke naracije doprinose stvaranju političkog mehura, nego same priče postaju politički mehuri u sklopu informativnih sadržaja. Simulacije postaju simulakrumi, slike bez sličnosti sa originalom, u kojima se zaboravlja njihovo poreklo. Obećanja zamenjuju realne političke programe, a racionalno utemeljen plan delovanja zamenjen je neposrednim kratkoročnim učincima na političkom tržištu.
Za razliku od vremena kada su rečene mehure gradili centralizovani mediji, u naše vreme, tvrde autori, politički narativi postaju fluidni zahvaljući digitalnim mrežama. Na taj je način osnažen njihov uticaj. Pokazalo se da decentralizovana mrežna struktura na internetu nije bitno uticala na raznovrsnost narativa. Na digitalnim mrežama dominiraju ekonomske i političke konstrukcije bez pokrića. Upravo na ovom mestu pomalja se razlika između medija u liberalnim i nedemokratskim društvima. U totalitarnim sistemima dominaciju nekog političkog narativa u medijskom prostoru određuje politička moć, a u demokratskim društvima zanimljivost priče. Ovu razliku personifikuju Putin i Tramp.
Građenje političkih narativa prema Hendriksu i Vestergoru podrazumeva različlite oblike otpora prema činjenicama. Posebnu pažnju autori poklanjaju populizmu, koji počiva na strategiji: mi protiv njih. U totalitarnom, kao i u demokratskom kontekstu, populizam uvek deli stanovnike na prave ljude i one druge. Najpre, populisti simbolički uspostavljaju grupu koju nazivaju narodom, a potom se politički protivnici svrstavaju u narodne neprijatelje. Vesti zasnovane na strategiji populizma konstruisane su tako da izazovu strah ili gnev prema drugom. Zahvaljujući prisustvu emocija plasirani sadržaj postaje viralan na društvenim mrežama, jer dovodi do toga da se potrošači zajapure od gneva ili da se preplaše. U populizmu, prema tome, strategija zamenjuje činjenice: narativ simulira smisao isticanjem permanentne opasnosti od neprijatelja, zahtevajući, takođe, mobilizaciju javnosti za konačan obračun sa izvorom svih društvenih zala.
KINESKI PANOPTIKON
Hendriks i Vestergor svoju studiju završavaju mračnim tonovima, najavljujući nove oblike medijski izvojevanog totalitarizma. Poput Žana Bodrijara, oni su uvereni da se mediji ne mogu trasformisati. Naprotiv, uloga medija biće sve manipulativnija. Usavršavanje digitalne tehnologije omogućuje ne samo evidenciju o afinitetima konzumenata nego i savršene metode nadziranja. Ta povratna sprega, u kojoj mediji ne prenose samo poruku onoga ko ih plasira potrošačima nego podrazumevaju i kretanje u obrnutom smeru, poput telekrana iz romana 1984 Džordža Orvela, zaživela je u takozvanom “Kineskom panoptikonu”, socijalnom kreditnom sistemu koji bodovima određuje društveni kredibilitet svakog građanina, na osnovu mnoštva podataka koje obrađuje veštačka inteligencija: od snimaka nadzornih kamera, preko informacija iz baze državnih institucija, do aktivnosti nekog lica na društvenim mrežama. Praćenje i beleženje i sa tim usklađen režim nagrada i sankcija, slično postupanju koje opisuje Mišel Fuko u svojoj studiji o nadziranju i kažnjavanju, postaju efikasno sredstvo za modifikaciju ponašanja, odnosno stvaranje poslušnih podanika. I demokratska društva razvijaju svoj model “nadzornog kapitalizma”, u kome više nema mesta za privatnost, a putem podataka sa internet pretraživača saznaju se i modifikuju individualne potrebe i zahtevi. Perspektiva je ipak nešto svetlija u demokratskim uređenjima, jer u društvima u kojima politička moć već ima totalitarna obeležja medijske strategije doprinose tome da utihne svaki otpor, makar u i formi kakvu predstavlja studija Hendriksa i Vestergora.
Na mesto članice Upravnog odbora Narodnog pozorišta, direktorka Baletske škole „Lujo Davičo“ Iva Bojović Petković, podnela je ostavku
Glumci Narodnog pozorišta, čija je zgrada zatvorena, večeras će publici „Ateljea 212“ preneti svoje zahteve o smeni uprave, Dragoslava Bokana i Nikole Selakovića
Sindikat umetnika i drugih delatnika Srpskog narodnog pozorišta reagovao je povodom optužbi u tabloidima da sprovode linč operske pevačice Nataše Tasić Knežević
Deo ansambla Narodnog pozorišta u Beogradu zatražio je smenu predsednika Upravnog odbora Narodnog pozorišta Dragoslava Bokana, pa su u petak uveče organizovali štrajk upozorenja
Uprava Narodnog pozorišta i Ministarstvo kulture su odlučili da od 3. oktobra pa naredne tri nedelje zatvore ovu kuću kako bi se ispunile 59 mera Sektora za vanredne situacije
Kriminalni klanovi, tajne službe, režimski batinaši
Ko sve vršlja po Srbiji Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve