img
Loader
Beograd, 6°C
Vreme Logo
  • Prijavite se
  • Pretplata
0
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzleter
  • Podkast
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzletter
  • Podkast

Latest Edition

Dodaj u korpu

Književnost

Pre i posle tzv. smrti

16. jul 2025, 15:17 Marjan Čakarević
autoportret
Eduar Leve, Autoportret, prevod Milica Srdanović, Red Box, Beograd 2023.
Copied

Iako ostaje veran poetici fragmenta, u romanu Samoubistvo Leve je bliži klasičnijem proznom govoru. Ispripovedan u drugom licu, kao obraćanje mrtvom prijatelju, ovaj roman suočava s temeljnim fenomenima ljudskog postojanja: doživljaj sveta i čovekovo mesto u njemu, potomstvo i smisao porodice, savremena umetnost, moderna država, politika itd. Priča, svakako uslovljena temom, ispripovedana je u blago povišenom tonalitetu moderne, tamne patetike, a opet i sa izvesnom vedrinom, koju nameće okolnost da se najvažniji događaj u priči, rasplet dakle, desio već na početku

Na jednom mestu u romanu Samoubistvo pripovedač kaže: “Čitao si rečnike kao što drugi čitaju romane. Svaka odrednica je lik, govorio si, koji se može pronaći i u drugoj rubrici. Višestruke radnje se grade u toku nasumičnog čitanja. Priča se menja zavisno od redosleda. Rečnik liči na svet više od romana, jer svet nije dosledan niz radnji već konstelacija uočenih stvari. Gledamo ga, predmeti bez međusobne veze se spajaju, a geografska bliskost im pridaje smisao. Ako se događaji nižu, stičemo utisak da teče priča. (…) Trajanje si percipirao kao što se posmatra trodimenzionalni predmet, obilazio si ga sa svih strana da bi ga istovremeno zamislio u celokupnosti. Tragao si za trenutnom aurom kod svakoga, za fotografijom koja u sekundi rezimira nizanje njihovih godina. Rekonstruisao si živote kao optičke panorame. Približavao si udaljene događaje sabijajući vreme, kako bi se svaki trenutak našao u dodiru s drugim. Pretvarao si trajanje u prostor. Tražio si alef drugog čoveka.”

Ove reči sažimaju, i slučajno i hotimično, poetiku Eduara Levea (1965–2007), francuskog pisca i vizuelnog umetnika koji je, nekoliko dana pošto je predao rukopis romana Samoubistvo, izvršio samoubistvo. I kao i uvek u sličnim slučajevima, smrti koje izlaze izvan okvira uobičajenih svojim crnim svetlom, makar na izvesno vreme, obasjaju pisca, dočim sâm čin postaje u očima čitalaca ključ za koji se u delu, i podsvesno i svesno, traže vrata.

Leveova poetika, međutim, može se posmatrati i kao paradigmatičan proizvod haotičnih kretanja u umetnosti tokom poslednje decenije prošlog i prve decenije ovog veka, koja su sva stala pod kišobran postmodernizma. Ukoliko je, naime, jedan od osnovnih postulata ove epohe bio da u svetu stalne medijske histerije nema velikih priča, onda je Leveov Autoportret pokazao da u stvari više nema nikakvih (smislenih) priča, da nema uzročno-posledičnog ulančavanja događaja koji bi trebalo da na kraju nešto znače, budući da je čitav roman sastavljen od niza po pravilu trivijalnih iskaza koji međusobno ne stoje ni u kakvoj vezi: “Fenirana kosa je neiscrpan izvor podsmeha, čak i kad sam sâm. Imam osećaj da bi mi moja deca manje dosađivala nego tuđa. Ne spavam na satenskoj posteljini.” Ono što u ovom štivu zadivljuje jeste poetička doslednost: Leveov pripovedač ne dozvoljava sebi ni časak zanosa, već do apsurda hladno, suvo, precizno, sažeto (“Podržavam pojednostavljen način pisanja”), iznosi svoje misli, osećanja, opažaje i doživljaje, i to tako da njegov autoportret sa svakim novim iskazom biva zapravo sve mutniji i neuhvatljiviji. Ova sintaksička svedenost je tolika da praktično ne ostavlja nimalo prostora za književne figure, dok, s druge strane, takva stilska principijelnost kao da podrazumeva senku ironije nad svakim iskazom. Tako, uprkos tome što se o liku sa slike kaže mnogo ili gotovo sve, nerazlučivost opšteg od pojedinačnog, suštinskog od onog suvišnog ili banalnog, proizvodi utisak da se o njemu ne zna ništa, odnosno, i to je posebno važno, utisak da to može biti bilo ko.

samoubistvo
Eduar Leve, Samoubistvo, prevod Bojan
Savić Ostojić, Red Box, Beograd 2024.

Leveov pripovedač je jednako škrt, hirovit i nekoherentan i kada govori o umetnosti i umetničkim doživljajima (na primer, na jednom mestu kaže da ne ide na koncerte, da bi potom, nekoliko desetina stranica kasnije, rekao da je ponosan kada ide na rok koncerte, a da ga je sramota kada ide na koncerte klasične muzike), a takav je i kada govori o svojim omiljenim piscima: “Nikada neću znati koliko sam knjiga pročitao. Bitni su mi: Rejmon Rusel, Šarl Bodler, Marsel Prust, Alen Rob-Grije, Antonio Tabuki, Andre Breton, Olivije Kadjo, Horhe Luis Borhes, Endi Vorhol, Gertruda Stajn, Gerasim Luka, Žorž Perek, Žak Rubo, Džo Brejnard, Roberto Huaros, Gi Debor, Fernando Pesoa, Džek Keruak, Larošfuko, Baltasar Grasian, Rolan Bart, Volt Vitman, Natali Kintan, Biblija i Bret Iston Elis.” Iz navedenog spiska, uprkos svim različitostima, može se, mada i ne mora, iscrtati nekakvo poetičko-metafizičko zaleđe, ali pripovedač odmah izneverava očekivanja, ukinuvši svaku zvaničnu, opipljivu klasifikaciju: “Manje sam čitao Bibliju nego Marsela Prusta. Više volim Natali Kintan nego Baltasara Grasiana. Gi Debor mi je jednako bitan kao Rolan Bart. Roberto Huaros me manje zasmejava nego Endi Vorhol. Džek Keruak u meni više pobuđuje želju za životom nego Šarl Bodler. Larošfuko me manje utuče nego Bret Iston Elis. (…) Rejmon Rusel me više zapanjuje nego Baltasar Grasian, ali me Baltasar Grasian čini inteligentnijim. Gertruda Stajn piše manje smislene tekstove nego Horhe Luis Borhes.”

Iako ostaje veran poetici fragmenta, u romanu Samoubistvo Leve je bliži klasičnijem proznom govoru. Pripovedač, naime, pokušava da rekonstruiše samoubistvo svoga prijatelja iz mladosti, odnosno njegove poslove i dane, depresiju s kojom se borio, događaje koji su prethodili teškoj, neopozivoj odluci. Ispripovedan u drugom licu, kao obraćanje mrtvom prijatelju, ovaj roman zapravo daje odgovore ili iznosi stavove o svim temeljnim pitanjima ljudskog postojanja: doživljaju sveta i čovekovog mesta u njemu, o potomstvu i smislu porodice, odnosu prema savremenoj umetnosti, modernoj državi i politici itd. Priča, svakako uslovljena temom, ispripovedana je u blago povišenom tonalitetu moderne, tamne patetike, a opet i sa izvesnom vedrinom, koju nameće činjenica da se najvažniji događaj u priči, rasplet dakle, desio već na početku.

Roman se završava zbirkom terceta/poemom, koju je žena pronašla nakon njegove smrti: “(…) Starost me pristiže/ Mladost me napušta/ Pamćenje mi ostaje// Sreća mi prethodi/ Tuga me prati/ Smrt me čeka”. Kao i njegov junak, Leve joj je pohrlio u susret i ostavio o tome autentično umetničko svedočanstvo, i moderan obrazac pisanja o poslednjim, najtežim temama.

Tagovi:

Kultura Roman Književnost
Copied

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Više iz rubrike Kultura

Književnost

02.april 2026. Ivan Milenković

Narator kao pukotina

Srđan Valjarević, Narator je konačno progovorio i Roman o agoniji i vedrini; Laguna, 2024. i 2025.

Književna kritika

02.april 2026. Jaroslav Pecnik

Zapis(nic)i pasionirane čitateljice

Tatjana Gromača, Osvajanje čitalačkog prostora, Sandorf, Zagreb, 2025.

Koncerti

02.april 2026. Dragan Kremer

Sos & papričice

Issac Delgado i “Söndörgő”, Dom omladine Beograda

Bioskop

02.april 2026. Zoran Janković

A sada malo o psihologiji neuspeha

Nevesta!, režija Megi Džilenhol, igraju Džesi Bakli i Kristijan Bejl; Nasledstvo s predumišljajem, režija Džon Paton Ford, igraju Glen Pauel, Margaret Kuali

Domaći film

02.april 2026. Đorđe Bajić

Crni humor, brutalnost i zrnce nade

Karmadona, scenario i režija Aleksandar Radivojević

Komentar
Kula

Komentar

I šta sad?

Lokalni izbori održani u nedelju pokazali su, pre svega, slabost vlasti i snagu onih koji bi da vlast menjaju. Šta im je sada činiti?

Ivan Milenković

Komentar

Lokalni izbori: Kako se pobeda od 10:0 začas pretvori u poraz

Nije Vučić Putin, niti to može biti. Putina se ljudi plaše, a od Vučića im se samo ide u toalet. Da bi postao ozbiljan diktator, čovek mora za to da bude talentovan. I mora imati validniju diplomu od one dobijene od Vojislava Šešelja

Nedim Sejdinović
Nedim Sejdinović

Komentar

Lokalni izbori 2026: Vučićeva disfunkcionalna, nasilna i tužna familija

Zašto SNS nakon lokalnih izbora liči na firmu koja pravi banket prikrivajući neizbežni bankrot, a Vučić na njenog vlasnika zaduženog do grla kako bi još malo izigravo velikog gazdu

Filip Švarm
Vidi sve
Vreme 1839
Poslednje izdanje

Režimski Napad i odbrana Beogradskog univerziteta

Ne boje se kriminala, boje se obrazovanja Pretplati se
Lokalni izbori 2026. i napadi na novinare

Nasilje napuklog režima

Uticaj društvenih mreža na mentalni i kognitivni razvoj mladih

Crvenkapa i sajber vuk

Tribina Vremena: Aranđelovac, 23. mart 2026.

Lokalni izbori – ratno stanje

Književnost

Narator kao pukotina

Vidi sve

Arhiva

Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.

Vidi sve
Vreme 1839 02.04 2026.
Vreme 1838 25.03 2026.
Vreme 1837 18.03 2026.
Vreme 1836 11.03 2026.
Vreme 1835 05.03 2026.
Vreme 1834 26.02 2026.
Vreme 1833 18.02 2026.
Vreme 1832 11.02 2026.
Vreme 1831 05.02 2026.
Vreme broj 1830 28.01 2026.
Vreme 1829 21.01 2026.
Vreme 1828 14.01 2026.

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Vreme Logo
  • Redakcija
  • Pretplata
  • Marketing
  • Uslovi korišćenja
  • Njuzleter
  • Projekti
Pratite nas:

© 2026 Vreme, Beograd. Developed by Cubes

Mastercard Maestro Visa Dina American Express Intesa WSPAY Visa Secure Mastercard Secure