“U zdravom društvu borci ne smeju biti zaboravljeni. A u Srbiji nas brišu iz sećanja zato što naša istina boli, zato što naš patriotizam nije bio za medije, već za narod“, priča za „Vreme“ ogorčeno aktivni pukovnik policije
Stari poznanik i prijatelj zove novinara da se sretnu i da se, povodom godišnjice potpisivanja Kumanovskog sporazuma, “izjada” na nepravdu nanetu policajcima koji su ratovali od 1991. do 2001. godine gde god su ih slali – od Hrvatske, preko BiH do Kosova i juga Srbije. Aktivni je pukovnik pred penzijom, pa ne sme da govori pod imenom da ne bi snosio sankcije koje je do sada više puta trpoo. Vrhunski policajac, ratnik koji je sve prošao, i što je najbitnije, a retko za policiju, vanserijski intelektualac, načitan, sa kojim se može pričati o svim temama.
“Oni koji su u tom teškom vremenu nosili uniformu, stajali na braniku otadžbine, rizikovali živote i branili zakon danas su zaboravljeni. Njihov status u društvu je ne samo zanemaren, već ponižavajuće nizak, ispod svakog dostojanstva koje bi trebalo da prati njihovu žrtvu i službu.
Veterani policije iz tog perioda retko su pominjani, a još ređe poštovani. Nisu dobili ni simbolične spomenice, ni priznanja, ni javne zahvalnice. Njihova imena se ne izgovaraju na svečanim proslavama Dana policije, niti ih iko zove kada se slave krsne slave i jubileji. Umesto njih, na tim manifestacijama pojavljuju se ‘zaslužni’ funkcioneri, politički podobni činovnici i karijeristi – ljudi kojima je služba u policiji bila samo odskočna daska ka višim foteljama”, rezignirano kaže on.
Sagovornik “Vremena” podseća da su oni koji su godinama radili na saobraćajnim punktovima, patrolirali po ulicama, izlagali se svakodnevnoj opasnosti u zonama visokog rizika, izbrisani iz kolektivnog sećanja.
“Pozornici, saobraćajci, patroldžije – ljudi koje su građani najčešće viđali i na koje su se oslanjali, danas su prepušteni zaboravu. Njih se niko ne seća, osim kada ponovo zatrebaju – kada situacija u Preševu, na Kosovu ili u Sandžaku postane ozbiljna”, konstatuje taj veteran koji je sa 18 godina gurnut u rat.
Patriotizam ne za medije, već za narod
Smatra da se vlast tako odnosi prema policijskim veteranima zato što nisu podobni i ne pripadaju elitama koje danas kroje politiku i drže govore, “zato što naša istina boli, podseća na godine kada se država krunila, a oni pokušavali da je očuvaju”, zato što „naš patriotizam nije bio za medije, već za narod, za ulicu, za bezbednost običnog čoveka”.
“U zdravom društvu, borci, bilo vojnici ili policajci, ne smeju biti zaboravljeni. Njihova služba mora biti priznata, njihovo dostojanstvo zaštićeno, a njihov doprinos zabeležen u kolektivnom pamćenju. Zaboraviti ih znači zaboraviti ko smo bili u najtežim vremenima. A ako kao društvo to dozvolimo, sledeći put možda nećemo imati nikoga da nas brani”, zaključio je on.
Kakav je odnos prema policajcima ratnicima, dovoljno govori i činjenica da su na ovogodišnju svečanu akademiju povodom Dana policije, pozvani samo predstavnici onih “lojalnih” udruženja policijskih veterana, niko od onih koji su se borili,a nisu u tim udruženjima.
Unutrašnja represiju u MUP-u
Sagovornik “Vremena” kaže da je unutrašnja represija u MUP-u mnogo veća nego u vreme režima Slobodana Miloševića, valjda zato što je tehnologija napredovala, pa se lakše nadzire i svako od svakoga strepi.
Autor ovog teksta seća se i demonstracija 1996/1997. godine, kada je na naslovnoj strani “Vremena” objavljena fotografija saobraćajnog policajca koji, po susnežici, na dužnosti, drži u rukama i čita tek pušten u prodaju broj lista. “Ne znam šta je sada sa njim, da li je u penziji ili još radi, ali znam da nije snosio sankcije zbog toga. Ako se ne računa slanje na Kosovo, gde sam ga sreo, ali tu smo išli svi, bili kažnjeni ili ne. A zamisli sad da neko snimi policajca kako čita ‘Vreme’na dužnosti ili van nje, ili da u kancelariju donese neke od ‘opozicionih novina’, taj bi odmah ‘popio’ disciplinsku odgovornost, plus umanjenje plate”.
Lažna obećanja Vučić Aleksandra
Na obeležavanju Dana policije ministar Ivica Dačić je položio venac na spomenik podignut u znak sećanja na poginule policajce (koji, uzgred rečeno, kao da je radio neki vajar-amater,) i poručio da „moramo da čuvamo uspomenu na njihovu veliku žrtvu” i da se MUP trudi koliko god može da pomaže porodice poginulih policajaca i ranjenih, onih koji su izgubili svoju radnu sposobnost”.
“A šta ćemo sa nama koji smo ostali živi, prošli sve te nedaće, koje su ostavile posledice i na nas i naše porodice? Ne tražimo ništa, samo da nas se sete, pomenu… Znaju li Dačić i ostali iz MUP-a koji se slikaju sa njim, kako je bilo našim roditeljima kad odemo negde na Kosovo i ne znaju kad ćemo da se vratimo, a telefona na terenu nema da im se javimo, mobilni su bili tad retkost. Kako je bilo kolegama koji su bili oženjeni i imali decu. Strepeli su od zvona na vratima i molili Boga da ne vide policajca u uniformi, jer se znalo šta to znači”, kaže drugi policijski veteran, koji je imao sreću da preživi ranjavanje, posle koga se opet vratio u borbu.
“Izgovori Aleksandar Vučić da je posao policajaca težak, jer se od njih uvek sve traži i očekuje, a priznanje, gotovo niko nikada ne dobije i da će se boriti za poštovanje policajaca. Ponavlja to više od 10 godina, a kako se izborio – nikako. Mi sa ratnom biografijom smo, od kada je došao na vlast, polako sklanjani sa rukovodećih mesta, dolazili su novi ‘partijski kadrovi’, preko noći školovani, i to im se obilo o glavu, pa je policija takva kakva jeste”, zaključuje on.
“Vojska danas svečano obeležava završetak bitke na Košarama, neka, i treba, oni su nadljudskom snagom odbranili taj pravac, praktično odsečeni od svojih komandi. Učesnike bitke niko od medija ne pita kako je to u stvarnosti bilo, one starešine koji se pojavljuju na televiziji i pričaju zvali su ‘motorola-komandanti’, jer su komandovali iz sigurnosti nekog podruma kod Đakovice radio vezom”, ogorčeno priča pukovnik špolicije.
“A Nas, koji smo obezbeđivali da ih bande OVK ne napadnu sa leđa, niko ne pominje. A Drenica ili deo oko Junika, Mališevo, Ćafa Dulje, bili su puni terorista, koji su čekali znak za napad – mi smo im bili prepreka. Naravno, u sadejstvu sa vojskom”.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
U Srbiji se u subotu protestovalo u 13 gradova ne bi li se primenio Zakon o dobrobiti životinja. Godišnje se podnese oko 200 krivičnih prijava, od čega tek desetak rezultira krivičnom presudom
Krenulo se od „samo“ sto hektara. Do danas se Beograd na vodi upetostručio, a možda i nastavi da se širi. „Vreme“ donosi sve o istorijatu ovog megalomanskog projekta Aleksandra Vučića i njegovim metastazama
Zbog imena, prezimena i datuma rođenja koje deli sa ženom koja je bila na Interpolovoj poternici penzionerka iz Lazarevca doživela sedmočasovno maltetiranje na granici
Aleksandru Vučiću sada ostaju samo stari, provereni metodi klasičnih diktatura jer ove moderne metode zaluđivanja i trovanja javnosti trokiraju. I to mu se, međutim, obija o glavu
Ne brani Vučić državu, već sebe od države. Sa bubnjem na leđima i gitarom u rukama ovaj čovek-orkestar izvodi dve-tri iste pesme bez sluha, uz falširanje i ispadnje iz ritma. Takvi su mu i vlast i politika. U najkraćem – opasni po okolinu
Hapšenja profesora, kažnjavanje ljudi, otkazi novinarkama… Režim Aleksandra Vučića se sveti i tek će da se sveti. To je dekadentna faza režima, ona pred kraj
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!