Postignuta je mala pobeda protiv akušerskog nasilja u Srbiji. Radna grupa resornog ministarstva napravila je vodič po kojem ginekolozi, akušeri i ostalo osoblje treba da se ponaša kada pregleda ili porađa ženu u Srbiji. Na listi zabranjenih procedura su upravo one o kojima je „Vreme” nedavno pisalo, a koje se u Portugalu zakonom zabranjuju.
Ovaj vodič ukida primenu nekih procedura kao rutinskih, već je planirana njihova primena samo po potrebi i uz inofmiranje porodilje, napominju iz „Tampon zone”, podkasta koji se bavi ženskim pravima.
„Ovo je mala pobeda i prvi korak koji je sistem preduzeo u suzbijanju akušerskog nasilja, ali veliki pokazatelj da sva progovaranja i glasna alarmiranja o ovoj temi nisu bila uzalud. Nastavljamo da budemo glasne”, pišu kreatorke „Tampon zone”.
Šta piše u vodiču
Nacionalni vodič za trudnoću i porođaj izričito zabranjuje rutinske klizme, kao i rutinske epiziotomije, odnosno sečenje međice tokom porođaja koje nije utvrđeno kao preko potrebno. Na listi zabranjenih zahvata su i obavezne indukcije i pritiskanje stomaka trudnici.
Svi ovi poduhvati su primenjivani gotovo svakoj trudnici u Srbiji, a verovatno ne postoji ona koja nije doživela barem jednu od ovih procedura. Iako ne postoji tačna evidencija, jer je država ne vodi, procenjuje se da najmanje svaka druga žena preživi rutinsku epiziotomiju, iako je taj broj u EU nemerljivo manji i sečenje međice se provodi samo ukoliko lekar proceni da ne postoji drugi način da se dete bezbedno rodi, odnosno da je ugroženo životno.
Poređenja radi, Svetska zdravstvena organizacija je još 1996. godine preporučila da se taj zahvat koristi u najviše deset odsto vaginalnih porođaja.
Šta je sa kaznama
Zato je ovo i samo mala pobeda.
Iako se navedene procedure zabranjuju, i to izričito, ne postoji sankcija za one koji ih sprovedu. Jedino što lekar mora da uradi ukoliko naloži da trudnica obavezno dobije klizmu, da joj pritiska stomak, da indukciju ili uradi epiziotomiju, jeste da mora detaljno obrazloži pacijentkinji zašto je to uradio.
Jako je važno znati da žene ne biraju da li žele ili ne ove procedure, kako to često napominju akušeri u Srbiji, tvrdeći da ih trudnice i porodilje maltretiraju sa posebnim zahtevima. Ono što je sada zabranjeno jeste da se ovi procesi rade u svim slučajevima i bez obaveštenja trudnice zašto su neophodni.
Morate da znate, ali i da platite da naučite
Druga strana vodiča je posvećena komunikaciji osoblja sa trudnicama i porodiljama, kao i načelnom pravilu da žene treba da budu aktivne učesnice sopstvenih porođaja. Vodič naglašava i da trudnica ima obavezu da se informiše na vreme šta je čeka i šta koja intervencija znači.
Ovaj deo se verovatno odnosi na činjenicu da brojne žene u Srbiji, pred porođaj i dalje ne idu na pripreme za ovaj prosec, ne znaju kako da se nose sa kontrakcijama, kao i kako da ih prepoznaju. Na listi procedura koje su bitne je još i proces napinjanja, koji je znatno olakšan kada je porodilja pripremljena.
Iako u zemlji postoji više desetina besplatnih časova, koje mahom organizuju privatne kompanije, oni često nisu dovoljni da potpunu pripremu za čitav spisak protokola i fizičkih vežbi koje su porodiljama neophodne. Obuka traje svega nekoliko sati, a deo kursa odlazi i na reklamiranje proizvoda koje ove kompanije prodaju.
Kompletni kursevi za pripremu budućih roditelja koštaju od 30 do 70 evra mesečno u Srbiji, a predlaže se da porodilja na njih krene od četvrtog ili petog meseca trudnoće i da ih pohađa do porođaja. Tako će porodicu ovo znanje koštati najmanje 150 evra.
Ukoliko se budući roditelji sami ne raspitaju o pojedinim kursevima i pojedine sveobuhvatne školice i dobrano plate, država ih neće samoinicijativno poslati na njih, a neće ih ni organizovati. U pojedinim domovima zdravlja su postojale određene radionice, ali su one mahom organizovane lokalno i sprovođene tokom projekata koji su funansirani iz donacija Evropske unije ili sličnih donatora.
Ipak, od trudnica se u Nacionalnom vodiču, ovo znanje izričito traži, a na porođaju im se masovno zamera što ne znaju da dišu ili da napinju.