Studenti u blokadi zahtevaju od predsednika Srbije Aleksandra Vučića da raspiše vanredne parlamentarne izbore. „Nenadležnom“ za sve živo u šta se meša i o čemu donosi odluke poručuju da jeste nadležan da raspiše izbore i da je to jedini način da se mirno razreši duboka kriza u koju je zapalo podeljeno srpsko društvo.
Vučić je sa mitinga u njegovu slavu u Nišu, koji je bio najavljen kao trodnevni svenarodni sabor pa bio sveden na nekolioko sati, poručio da nema ništa od studentskih zahteva, pa ni od vanrednih izbora, i vidno uvređen što ga mesecima nazivaju „nenadležnim“ poručuio studentima da oni nisu nadležni da traže vanredne izbore.
Ranije je ljutito objašnjavao da narednih godinu i po dana ne pomišlja da raspiše izbore.
Odgovor studenata bio je: „Kukavice!“ U Nišu su mu puštali pesmu Cece Ražnatović „Kukavica“ koja se orila gradom.
Gađanje u psihološku metu
Kao što je Vučića koji se proglasio nadležnim za sve – od renoviranja školskih toaleta, preko spoljne i ekonomske politike, do donošenja javnih presuda u ključnim sudskim procesima – vidno pogodilo što su ga studenti stavili u ustavne okvire i nisu ga fermali tri odsto tokom šestomesečnih protesta, tako i kvalifikacija da je kukavica pogađa psihološku metu u crno: malo je javnih nastupa u kojima predsednik Srbije ne ističe svoju hrabrost.
Poslao je zato predsednicu Narodne skuštine Anu Brnabić u medijsku arenu da ona priča da za vanrednim izborima nema potrebe, da će biti „kada im bude vreme“, da bi se lično malo izmakao od podrugivanja.
Kao što su baražnom paljbom pokušavali da amortizuju etiketu „nenadležnog“ na Vučićevim leđima, tako sada mediji pod kontrolom naprednjaka moraju da peglaju kukavičku izbočinu na njegovom imidžu.
Činiće to svi članovi SNS-a, koji imaju dozvolu da javno govore.
Uvređen i deo opozicije
Ni deo opozicije nije nimalo oduševljen načinom na koji studenti u blokadi traže vanredne izbore. Oni najavljuju svoju izbornu listu na kojoj neće biti mesta za opozicione političare te da se izbori raspišu momentalno.
Tu ideju su podržali Pokret slobodnih građana, Ekološki ustanak, Zeleno levi front i Demokratska stranka, ostatak opozicije nije.
Zahtev studenata ne zvuči nerazumno:
rejting SNS-a i samog Vučića nikada nije bio niži, to dokazuje i da prvi put beži od izbora kao vampir od belog luka;
studentske proteste podržava ubedljiva većina građana;
niko još nije objasnio na koji način bi vlast mogla da se primora na suštinsko poboljšanje izbornih uslova, pa valja iskoristiti ovaj trenutak;
opozicioni prvaci su već preko deceniju izloženi nemilosrdnoj baražnoj vatri, beskrupuloznim lažima kontrolisanih medija i predstavnika vlasti, pa deluju odbojno za veliki broj birača;
svojoj nepopularnosti su i sami doprineli jer nisu u stanju da se ujedine, neki od njih da prevazđi sopstvene sujete.
Opozicione partije su same sebi iskopale raku kada su se posle beogradskih izbora 17. decembra 2023, na kojima su uprkos svim izbornim prevarama i manipulacijama ujedinjene izvojevale pat poziciju u Skupštini Beograda, na krv i nož posvađale da li pod postojećim uslovima treba izaći na ponovljene izbore 2. juna 2024, ili ne. Mesecima posle izbora su trajale svađe između „bojkotaša“ i „antibojkotaša“ oko toga ko je kriv za zajednički fijakso, a pred izbore su bojkotaši bacali klipove u noge onima koji ssu se rašili da na izbore izađu.
Deo opozicije predvođen Strankom slobode i pravde Dragana Đilasa insistirao je na tome da ne treba izaći na izbore pre nego što se promene izborni uslovi, ne dajući nikakvo objašnjenje kako nameravaju da vlast primoraju da odustane od uslova koji joj obezbeđuju pobedu.
Pojedini lideri opozicije, kao Zdravko Ponoš, sada smatraju da je besmisleno da na nekoj zajedničkoj izbornoj listi nema predstavnika opozicionih političkih partija. Na tu ideju je reagovao uvređeno. A i ponovo se u igru ubacuje priča: prvo promena izbornih uslova, pa tek onda izbori.
Opozicja se našla tamo, gde je bila pre više od godinu dana, posvađana oko istog pitanja.
Nedorečenost studentskog zahteva
Sa druge strane, studenti bi morali da pronađu zajednički jezik sa opozicionim strankama, jer bi se bez njihove logističke podrške smanjile šanse da se pod ovakvim izbornim uslovima smeni vlast, ukoliko bi pritisak na ulicama i stepen pobune Vučića naterali da izbore zaista raspiše.
Ni studenti ne daju odgovor na rebus pred kojim se opozicija nalazi od dolaska Vučića na vlast 2012. godine: kako ga naterati na bilo kakve ustupke po pitanju demokratskih standarda koji bi suštinski ugrozili njegovu vlast, to jest kolikih razmera bi protesti trebalo da budu da ga nateraju da popusti. Koliki bi stepen pobune bio dovoljan?
Šestomesečne demonstracije širom zemlje, blokada univerziteta i svakodnevne blokade saobraćajnica, ogromni centralni protesti u Novom Sadu, Nišu, Kragujevcu i 15. marta u Beogradu, kada se okupilo oko 300.000 ljudi, očigledno nisu bili dovoljni.