Teško je nabrojati sve promene koje su u ovih šest meseci demonstracija i protesta doneli studenti i ne mali broj građana koji su im se pridružili. Ako treba izabrati glavni doprinos, to bi bila činjenica da su uspeli da naprave relativno jedinstvo nespojivog u poređenju sa opozicijom u Srbiji koja ni u jednom trenutku od 2000-te naovamo nije uspela da se na političkom planu ujedini i suprotstavi partijama na vlasti”.
To je u razgovoru sa Zoranom Panovićem za podkast „Pola sata Demostata” rekao glavni istraživač Demostata, sociolog Srećko Mihailović.
Dodao je da kada bi opozicija mogla da kopira ili da se ugleda na studente, onda bi ishod nekih budućih izbora bio drukčiji. „Opozicija bi zajedno sa studentima, sindikatima, nevladinim organizacijama i javnim ličnostima osvojila većinu glasova. Da li je to izvodnljivo, drugo je pitanje i odgovor je u rukama i glavama opozicije”, kaže on.
Potvrđuje da je nekada kritička javnost, delom zbog režimske propagande, previše stroga prema opoziciji kojoj nije lako. Ali, dodaje, nije lako ni biti političar a držati se manira i morala jednog kapitaliste, jer je u ovoj politici sve kapitalizam, sve je zasnovano na ideji profita. U borbi za politički profit, sadašnjim političarima nijedno sredstvo u današnjem svetu nije strano bez obzira da li su na vlasti ili u opoziciji. A da li je to moralno ili ne, zavisi od toga ko ocenjuje šta je moralno a šta nije, šta je legitimno a šta je legalno.
Na pitanje da li mi već živimo u nekoj vrsti rudimentarnog, taborskog dvopartizma, jer pokret “za narod i državu” već dugo nastaje a formira ga predsednik Srbije Aleksandar Vučić, dok je neizvesno može li drugi pol da napravi neku vrstu frontovske organizacije koja bi parirala ovoj u nastajanju, Mihailović kaže da se kod nas uvek govori o dve strane, dva pola, dva fronta.
„Zaboravlja se da između te utakmice u kojoj su na terenu sukobljeni vlast i opozicija, imamo i treću stranu, gledaoce. Stalno se zaboravljaju a u stvari se sve političke bitke vode da bi se gledaoci privukli. Tu treću stranu ne možemo zanemariti. Ona je najraznovrsnija. To su ljudi koji se ne bave politikom, neće da se mešaju, ne vide nikakav interes u politici i misle da je sve to izvan njih. Drugu grupu čine ljudi razočarani sadašnjom politikom, strankama, koji su digli ruke od politike. I treća grupa koja je najbrojnija, su oni neodlučni koji ne znaju za koga bi glasali na izborima, ne znaju koga da vole a koga da mrze, jer često se naši razgovori o opredeljenju svode na navijanje, jedne volimo a druge mrzimo“, kaže Mihailović.
Šta Srbi misle kad isto misle
Objašnjava da se u istraživanju Crte može videti ko ima više uspeha u animiranju neopredeljenih. Obavljeno je na velikom uzorku od 2.000 ljudi i to putem terenskog istraživanja a pokazuje da prednost imaju studenti i građani koji su im se priključili. Oni nadmašuju broj onih koji su uz Vučića, uz vlast i partije na vlasti. Pitanje je samo dugotrajnosti tog opredeljenja, da li će opstati ili će početi lagano da nestaje. Do sličnih rezultata došlo je istraživanje iz 1999. godine koje je Mihailović sproveo u okviru Centra za proučavanje alternativa i uz pomoć UGS „Nezavisnost”. Tada se kao neka vrsta frontovske organizacije opozicije udružila protiv Miloševićevog režima.
„Došli smo do podatka da je većinsko opredeljenje građana za opoziciju, prelazilo je 50 odsto ali ne mnogo, za dva do tri procenta preko. Građani su se izjašnjavali za opciju da pobedu na izborima može da odnese jedan front koji objedinjuje političke stranke, sindikate, nevladine organizacije, javne ličnosti i da samo takva opcija može da dovede do boljeg rezultata. Treba reći da je i samostalan izlazak DOS-a na izbore, kao jedna od opcija, bez ovog fronta imao manje pristalica nego široko postavljeni front. Istraživanja koja su rađena u poslednjih pet-šest godina, takođe pokazuju da opcija objedinjavanja opozicije ima prednost u odnosu na sva druga rešenja ali ostalo je neistraženo na čemu se zasniva to jedinstvo. Nismo precizno utvrdili da li se odnosi na ono famozno kad svi Srbi misle isto, ili na dnevno-aktuelno jedinstvo vezano za izbore ili neki drugi politički problem. Verovatno bi u nekom novom istraživanju to bilo definisano, pa bi se taj narodni front bavio samo sa dva-tri pitanja dok bi ostala koja su politički važna bila ostavljena za rad nakon dobijanja izbora“, nastavlja Mihailović.
Personalizacija politike, iako su studenti pokazali distanciranost ako ne i prezir prema tome, nužna je ali pre toga je potrebno načiniti još nekoliko koraka, kaže sagovornik Demostata. Podseća da su svi dogovori u dosadašnjim izborima „pucali” kada dođe do kadrovskog pitanja, ko treba da se nađe na nekoj od lista. Na pitanje da li to znači da se na kraju sve ipak svodi na političku realnost a to su kvote i da najavljeni front opozicije ipak mora imati elemente koalicionog dogovora između društvenih aktera, Mihailović odgovara da se može naslutiti ideja da svi u tom frontu daju svoje predloge za kvote. Studenti bi ipak trebalo da budu glavni, da redukuju spisak na potreban broj ljudi dok bi na kraju to verifikovale i političke stranke. U javnosti se već pominju i ograničenja, traži se da lideri i ljudi iz vođstva političkih stranaka opozicije, ne budu na tim izbornim listama jer imaju odijum javnosti prema sebi. Vlast je uspela da ih ocrni na sve moguće načine dok bi novi ljudi mogli da donesu i nove glasove i pristanak studenata. Mihailović potvrđuje stav voditelja da Vučićev pokret „za narod i državu” deluje homogenije nego opoziciono objedinjavanje što ukazuje da mu je klasna osnova jedinstvenija.
I socijalna struktura i interesi
„I prema istraživanjima koja je Demostat radio poslednjih nekoliko godina, pristalice partija na vlasti i Vučića uglavnom su starije dobi sa 11 godina škole i manje. Pristalice opozicije u najčešće imaju 12 i više godina škole i uglavnom su srednjih godina. Mladi ljudi bi se svrstali u treći blok, onaj koji ne izlazi na izbore, neutralni su i ne pačaju se u političku podelu. Ovoga puta su stvari drukčije. Najobrazovaniji mladi ljudi opredelili su se za grupu protivnika aktuelne vlasti“, ističe Mihailović.
Slaže se sa voditeljem da je Vučić napravio jednu vrstu nove klase, svoje super elite koja sigurno socijalno nije slična većini pristalica vlasti. Ali, ističe, to služi za ugled i obmanu javnosti, kojoj se prikazuje da i on ima pametne ljude koji su se promovisali u svojim oblastima rada. On uvek gleda da takvih ljudi bude što više, iako je njihov broj u zanemariv. Da li je Vučić uspeo da u toj socijalnoj strukturi Srbije i u tim stratovima podigne malo nižu srednju klasu, bilo je sledeće pitanje. Mihailović misli da je srednja klasa većinski opredeljena za partije opozicije koje su i usmerene na tu ciljnu grupu.
„DOS je dobio izbore 2000-te godine zahvaljujući opredeljenju niže srednje klase ili više niže srednje klase. Treba da imamo na umu da pored ovog klasno-slojnog uticaja na izbor i političko opredeljenje, imamo i uticaj interesa. Ljudi iz više niže klase imaju interes da uđu u srednju klasu. Ulazak u srednju klasu se vrši na vrata koja otvara vlast, Vučić i njegove partije. Dakle, ako hoćeš da napreduješ u struci, ako hoćeš da dođeš do značajnih političkih mesta, do fotelja, onda to ide preko partija koje su na vlasti. To je i kanal kojim se sprečava pad na toj socijalnoj lestvici pa se u partiju ulazi kako bi se sačuvalo radno mesto“, ističe Srećko Mihailović.
Kaže da ima razloga za poređenje sadašnjeg stanja sa 90-im ali da to ipak nije dovoljno za procenu da li vladar ili opozicija imaju više šansi. Promenila se i spoljnopolitička situacija pa se neki problemi iz 90-ih sada jače ispoljavaju, dok su drugi nestali. Ali, bitna je razlika to što je 90-ih došlo do neverovatnog pada društvenog standarda, koji je tek posle 2000-te počeo polako da se podiže. Svoj život su ljudi počeli da ocenjuju kao napredovanje ka boljitku. To je danas činjenica. Prema poslednjem istraživanju Demostata, ljudi ocenjuju da dobro žive, ali kad su upitani za institucije i vlast, iskazuju nezadovoljstvo, smatraju da su tu potrebne promene. Na pitanje voditelja da li se SNS dočepala vlasti (kako oni definišu aktivnost sadašnje opozicije) jer je uspela da se posle ekonomske krize predstavi kao pokret žrtava tranzicije, dok sada opozicija nema tu jaku socijalnu komponentu koju su imali i DOS i SNS u ključnim promenama 2000-te i 2012-te, Mihailović podseća da je svetska kriza iz 2008. bila katastrofalna za mnoge zemlje pa i za Srbiju. Već 2009. i 2010. se pokazalo da nas kriza nije mimoišla, standard je opadao i to su iskoristile tadašnje opozicione stranke.
Kompletat tekst pročitajte na sajtu Demostata.
Izvor: Demostat