Živeti za nesavršenstva

Marko Tomaš (Ljubljana, 1978), jedan od najpopularnijih regionalnih pesnika, objavio je zbirku poezije Odlazak ljubavnika za beogradski LOM. Zbog svoje harizme, načina života i nomadskog bekgraunda, Tomaš je često izazivao pažnju javnosti, ali na prvom mestu je, ipak, delo. Emocija, pamet i autentičnost obeležja su njegovog pisanja. Tomaševe pesme prevedene su na italijanski, poljski, nemački, albanski i engleski jezik. Pored poezije, Tomaš piše romane, eseje i kolumne. Živi i radi u Mostaru i Zagrebu.

...

“VREME”: Odlazak ljubavnika dobar je naslov za zbirku poezije. Istu temu si, samo u prozi, obradio i u romana Knjiga za Maju. Opseda te ta tema?

MARKO TOMAŠ: Teško da postoji veća i bitnija tema od ljudskih odnosa i, općenito, odnosa ljudi spram svega što ih okružuje. Ona, dakako, u sebi sadrži apsolutno sva moguća pitanja s kojima se čovječanstvo muči otkada postoje tragovi o njemu. Kada pišem o ljubavi, kada kažem “ljubav”, ne mislim isključivo na psihozu zaljubljenosti nego na sve njezine moguće slojeve i agregatna stanja.

“Živim za naša nesavršenstva, ona su dokaz ljubavi koja traje”, pišeš u pesmi “Sve o našoj ljubavi”. Uglavnom ljudi pišu o zaljubljivanju i rastancima, kod tebe postoji želja da se opiše nešto što traje i kako to može da izgleda.

Ljudi koji grade dugotrajan odnos ne idu uvijek istom cestom. Po putu se razilaze, dolazi do nerazumijevanja i nesklada u očekivanjima. Ljubav, dakle, mijenja agregatna stanja, ali ako opstaje, ako su ljudi spremni ulagati i boriti se za odnos, onda to možemo nazvati pravom ljubavlju koja prolazi sve svoje faze i opstaje unatoč razilaženjima i neshvaćanju.

Kako pisati o ljubavi, a da se ne sklizne u patetiku?

Humor je nešto što kronično nedostaje ovdašnjoj, pogotovu suvremenoj književnosti. A humor obično podrazumijeva okretanje premise, sagledavanje stvari iz potpuno obratne perspektive od one koju netko podrazumijeva, očekuje. Malo humora spašava svijet od patetike i potonuća u blato banalnosti.

U pomenutoj pesmi “Sve o našoj ljubavi” kažeš i “Svi me požuruju da odrastem, i tebi kao da bi bilo drago.” Sme li umetnik uopšte da odraste?

Otkud ja znam smije li netko nešto ili ne. Držim da je to stvar pojedinačnih osobnosti. Na koncu, bilo bi lijepo da netko u tančine definira što ta odraslost podrazumijeva pa da vidimo vrijedi li se oko toga uopće mučiti. Odraslost i zrelost nisu jedno isto, a ljudi najčešće stavljaju znak jednakosti između ova dva pojma.

Knjiga počinje pesmom Toma Vejtsa “Oštećena jetra i slomljeno srce”, koju si ti preveo. Zašto baš ta pesma? I zašto baš Vejts?

Posljednih nekoliko godina prolazio sam jedno mučno razdoblje, barem što se tiče privatnog života. Upao sam u ozbiljne probleme s alkoholom i raznim drugim supstancama, što je dovelo do toga da dobar dio tog perioda provedem po institucijama zatvorenog tipa ne bih li se distancirao od svega i naučio zdravije nositi sa životnim nedaćama. Pjesma koju spominješ savršeno opisuje moje stanje u određenim trenucima u proteklih nekoliko godina. Vejtsa mnogi, donekle opravdano, drže pjesnikom noćnog svijeta neprilagođenog uobičajenim dnevnim rutinama koje običavamo nazvati stvarnošću.

Ko su za tebe najveći pesnici u rokenrolu?

Svakako Tom Vejts. Leonard Koen, dakako. Bob Dilan, neizostavno. Ijan Kertis, Bil Kalahan, Rodžer Vejters, Džim Morison, Čan Maršal… Pa Branimir Štulić, Darko Rundek, Vlada Divljan, Milan Mladenović, Dubravko Ivaniš i mnogi drugi. A valja navesti i Žaka Brela, Arsena Dedića, Serđa Endriga i cijelu plejadu kantautora.

Ovo je sedma knjiga poezije za LOM, kako ste se Flavio Rigonat i ti ukačili? Sećaš li se kako je počela vaša saradnja?

Naravno, pogotovu uzevši u obzir da je Flavio, mogu i tako to reći, mitska figura mog odrastanja, kao, uostalom, i odrastanja cijele moje generacije, naročito s obzirom na njegove prijevode. Ponajprije Bukovskog i Roberta Kramba. Upoznao nas je Zvonko Karanović. Večer smo proveli u klubu “Šikarica” u Skadarliji. Donio sam mu neke moje knjige na poklon, a on mi je već ujutro javio da bi htio objaviti izbor mojih pjesama iz do tada objavljenih zbirki.

Zvonko Karanović kaže da je američka savremena poezija nešto najbolje što danas postoji. Čitaš li nove pesnike? Postoji li neki novi trend u poeziji?

Ne mislim da postoji neki jasan pravac u suvremenom pjesništvu bilo gdje. Pjesničko je naslijeđe jako raznoliko i utjecaji tog naslijeđa su široki i vidljivi na pojedniačnim autorskim rukopisima. A ako govorimo o trendovima, oni pak postoje, ali su kao i svaka moda kratkotrajni, brzo prolazni. Nekoliko poslednjih godina hrvatsko je pjesništvo, recimo, bilo toliko zaglibljeno u njive i šume da sam jednom prigodom lupio kako mu je neophodna agrarna reforma, s obzirom na to da u toj poeziji ima više zemlje i šume nego u cijelom državnom katastru.

Kako vidiš stanje na regionalnoj književnoj sceni danas?

Puno sujete i licemjerja, kao i u svakom području ljudskog djelovanja. Puno ambicije i malo talenta. Ne osjećam se integralnim dijelom bilo kakve scene, kao što i ne radim s institucijama nego s pojedinim ljudima.

Kako živiš u poslednje vreme?

Kao i svaki Mostarac, ja sam se rodio nasekiran. Ovisno o kontekstu može me nervirati nešto što me do jučer oduševljavalo. Živim povučeno, okružen ljudima koje poznajem cijeli život, težim jednostavnoj svakodnevici jer mi je strašno nedostajala proteklih godina. Gledam Velež i Liverpul, posljedično sam nasekiran i zbog toga. Kuham, šetam, ponekad igram nogomet s ekipom iz mahale, ponekad basket. Gledam filmove, serije, čitam.

Pre dve godine si rekao: “Najgori je Beograd taj kojeg je zarazila patologija jednog čovjeka. Najbolji je, u tom slučaju, onaj koji mu se odupire.” Pretpostavljam da pratiš ovdašnje proteste, kako ih doživljavaš, kakve su šanse?

Sposobnost pobune je ono što nas čini ljudima. Nema savršenog poretka, ali mu treba težiti. Bojim se da na ovim prostorima, negdje manje, negdje više, tek treba doći do startne pozicije iz koje bismo mogli krenuti stazom nekakvog prosperiteta. Kako će se ovi prosvjedi politički uobličiti pitanje je čiji će odgovor ujedno biti i odgovor na tvoje pitanje – postoji li realna šansa za promjene kod vas. Srbiji, svakako, želim sve najbolje, kao i cijelom svijetu jer smo svi povezani poviješću i ekonomijom, negdje i jezikom i kulturom, pa ako nema, uvjetno rečeno, normalne Srbije ne može biti ni normalne regije. Evo ti i primjer kako američko ludilo ostavlja posljedice na cijeli svijet.