Baština
Generalštab: U pomoć stigli i inostrani stručnjaci
Novi skup na Građevinskom fakultetu biće još jedan pokušaj struke da vlast umesto Generalštaba ne podigne Tramp tower. Učesnici su i cenjeni stručnjaci iz inostranstva
Ostao je iza Teofila ambis koji se otvori kada se pomere tektonske ploče. I taj ambis ne vredi zatrpavati ne samo zbog toga što je nemoguće zatrpati ga, već zato što mora da ostane tu, takav kakav je: strašan i veličanstven
Umro je Teofil.
Činjenice
Rođen u Skoplju 1965. godine, formativne godine provodi u Zagrebu, potom živi u Beogradu i Novom Sadu (s pogledom na Žeželjev most). Za Vreme počinje da piše u prvoj polovini devedesetih godina, postaje književni kritičar i kolumnista ovog nedeljnika, na mestu glavnog urednika provodi oko šest meseci, da bi kulturnu rubriku uređivao poslednjih nekoliko godina. Za sve to vreme propustio je tek nekoliko kolumni. Pisao je uvek i svugde, u redakciji, stanu, kafeu, hotelskim holovima, internet kafeima (dok internet nije postao svakodnevna stvar), potom po autobusima, međugradskim i gradskim, na klupama, stolicama, u krevetu… I tako do kraja. Doslovno. Objavio je dvadeset i jednu knjigu, hiljade novinskih tekstova, više od hiljadu književnih, pozorišnih i filmskih kritika, nekoliko desetina tekstova neodređenog žanra (Vreme uživanja), dvadesetak divnih pripovedaka i nekoliko još divnijih pesama. Pisao je kao da ga đavoli gone.
Ne postoje, zapravo, nijedne važne novine u Srbiji niti u regionu (računajući i Sloveniju), za koje Teofil nije pisao: Danas, Naša borba, Republika, Dnevnik (dok su to bile novine, a ne propagandno glasilo), Globus, Jutarnji list, Pobjeda, Monitor, pisao je za Peščanik i za Treći program Radio Beograda, kao i za desetine malih listova i portala. Čudili su se ljudi toj jezičkoj bujici, a on bi odvraćao da, u stvari, puno čita. Ponekad bi rekao da ga pisanje, zapravo, odvraća od glavne njegove delatnosti: čitanja. Čitao je, zapravo, sve, čak i tabloide dok je to imalo ikakvog smisla.
Knjige su bile drugi tok. Kada bi odlazio na (uvek) kratke odmore, nosio bi između 15 i 30 knjiga, samo zbog toga što je pedeset bilo malo previše teško. Čitao je brzo, čitao je gladno, čitao je mnogo. Umeo je da za nekoliko dana i nekoliko neprospavanih noći pročita hiljadu ipo stranica, a onda napiše tekst od čije bismo lucidnosti, prodornosti i lepote ostajali ošamućeni.
Njegove su kolumne uvek bile izmeštene iz glavnih tokova tumačenja, jer video je ono što mi nismo umeli da prepoznamo. Upravo zbog toga smo s toliko nestrpljenja čekali njegove kolumne i njegove književne kritike: koliko god bili iskusni, koliko god mu bili bliski, iz njegovih smo tekstova učili. I to uz sveprisutni humor koji se kretao od tanane ironije do sočnih rableovskih postignuća, od humora koji nam tek razvuče usne do grohotnog smeha, od nežnosti do samoironije, od toga da hulju tek okrzne ramenom u prolazu, do toga da je smesti tamo gde joj je mesto, a da nikada, apsolutno nikada, ne pređe civilizacijsku granicu koja umesno deli od neumesnog, ono dopušteno od nedopustivog.
Za pozorište je govorio da ga toliko voli da bi svake večeri mogao da gleda drugu predstavu, a neke od njegovih kritika nesumnjivo ulaze u antologiju srpske pozorišne kritike. Malo je velikih pozorišnih i filmskih glumaca koje nije poznavao, drugovao je s pozorišnim rediteljima i kritičarima, voleo je taj svet u njegovoj površnosti i bezbrižnosti s jedne strane i njegovoj ozbiljnosti s druge. Drame je čitao sa strašću, a jedan od njegovih običaja bio je da pre nego što ode na predstavu pročita tekst. Ne jednom je (panično) okretao telefone kako bi došao do komada, a barem dva puta je dramu čitao čak i dok je čekao da predstava počne.
I voleo je Olju.
Tumačenja
Bile su ovo činjenice.
Za prijatelje iz javnosti Teofil je bio gromobran u najodvratnijim godinama u istoriji ove zemlje, a ostao je to i u prethodnih 13. Kada bi pucali po njegovim prijateljima pogađali su njega. (Veliki je čovek bio Teofilo.) Za intimne prijatelje bio je radost. Za hulje kolac zaboden u oko.
Voleo je autobuse. Malo čudna strast, ali je nije krio. Kao dete znao je napamet autobuski red vožnje severnog dela Jugoslavije, a na putu između Zagreba i Beograda (i nazad) „zabavljao“ je roditelje tako što bi, čim ugleda autobus iz suprotnog smera, izgovarao (recimo): „Niš ekspres, polazak iz Niša u 8 sati, iz Beograda ka Zagrebu u 11.40“. Znao je i geografiju. Jednom je javno, u Vojvodini, rekao da ne postoji mesto niti selo u Vojvodini koje ne zna. „Ma ajde molim te“, stigao je odgovor iz publike. „Pa da se oprobamo“, predložio je Teofil. Pošto sumnjičavac nije izdržao duže od nekoliko minuta, predložio je Teofil da se nadmeće sa svima iz publike. Šta mislite, ko je pobedio?
Kao tvrdom anglofilu Francuzi su mu, uglavnom, služili za sprdnju. Na primer, „Prust je važan pisac, šteta što nije pisao na nekom svetskom jeziku“. Kada se prvi put obreo u Parizu kratko je rekao svome ženskom Vergiliju „samo bez kulture“, a onda ostao bez daha pred „najlepšim urbanim konglomeratom na svetu“ i urgentno promenio mišljenje o Francuzima. Umeo bi, ponekad, dragim osobama da zapreti kako će ih gađati oposumom. Čime? Oposumom. Zašto opusomom? A zašto da ne, odgovorio bi.
* * *
Ostao je iza Teofila ambis koji se otvori kada se pomere tektonske ploče. I taj ambis ne vredi zatrpavati ne samo zbog toga što je nemoguće zatrpati ga, već zato što mora da ostane tu, takav kakav je: strašan i veličanstven.
Novi skup na Građevinskom fakultetu biće još jedan pokušaj struke da vlast umesto Generalštaba ne podigne Tramp tower. Učesnici su i cenjeni stručnjaci iz inostranstva
Većina zaposlenih u svim redakcijama Kulturno-umetničkog programa RTS-a podržava zahteve studenata čija je borba "zasnovana na vrednostima koje su plemenite, duboko patriotske i okrenute boljoj budućnosti“
Redakcija “Vremena” obaveštava javnost da je naš kolega Teofil Pančić preminuo sinoć posle duge i teške bolesti. Teofilov odlazak prkosi paroli da nema nezamenljivih
Ministarstvo kulture blokirali su ljudi koji proizvode kulturu sa nezavisne scene i iz ustanova i institucija kulture, s ciljem da se ujedinjeni izbore za promene
Podršku u pismu iskrenog divljenja, poslao je studentima u blokadi Evropski centar za muziku. Pismo je potpisao predsednik ovog centra Žorž Šamine, veliki evropski operski umetnik
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve