Sindikat zaposlenih u socijalnoj zaštiti Srbije najavio je štrajk upozorenja 14. februara koji će početi u pet do 12 i trajati sat vremena. Socijalni radnici pružili su punu podršku studentskim protestima, a štrajk se organizuje kao inicijativa za unapređenje sistema socijalne zaštite.
Zahtevaju unapređenje materijalno-pravnog položaja radnika u sistemu kroz izmene načina obračuna zarada i izmene koeficijenata, utvrđivanje jedinstvene cene rada, zaključivanje novog Posebnog kolektivnog ugovora i zapošljavanje nedostajućeg broja radnika na prioritetna mesta.
Navode da će zahteve uputiti Ministarstvu za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja. Svojim aktivnostima i podrškom će, kažu, dati doprinos studentskim akcijama.
„Verujemo da je u ovom trenutku neophodno da se čuje glas mladih i radnika i da se ulože maksimalni napori u izgradnji društva dostojnog čoveka”, navodi se u saopštenju koje potpisuje predsednica Sindikata zaposlenih u socijalnoj zaštiti Mirjana Veljović.
Zašto sat vremena štrajka? Za „Vreme” diplomirani socijalni radnik Vladan Jovanović objašnjava da je to zato što im priroda posla i neodložni postupci onemogućuju da stupe u potpunu obustavu rada na duže od sat vremena. Ali, kaže on, odlučni su da istraju.
On kaže da je u sistemu socijalne zaštite situacija u najmanju ruku teška i iz godine u godinu sve složenija. Razlog za to su, između ostalog, procedure koje su uvedene kroz reformu sistema socijalne zaštite.
„Tu mislim, pre svega, na zaposlene u centrima za socijalni rad i u ustanovama. Procedure koje podrazumevaju sveobuhvatni pristup i više administriranja, malo drugačiji način rada, u formalnom pa i u suštinskom smislu”, ukazuje naš sagovornik.
Manjak zaposlenih
Objašnjava i da u vezi sa Uredbom o zapošljavanju u javnim preduzećima postoji odredba da se zapošljava 70 posto od broja onih koji su u prethodnoj godini ostvarili pravo na penziju, te ovo direktno utiče na smanjeni broj radnika u ustanovama socijalne zaštite.
Kada pitaju koliko je njih manje, odgovor od resornog ministarstva ne mogu da dobiju. „Manipuliše se nekom cifrom od preko 2000 izvršilaca manje, što je strašan pokazatelj koji se višestruko, u svakom smislu reči, odražava loše i otežava posao svim zaposlenima, pa i socijalnim radnicima.”
Plate zaposlenih u sistemu socijalne zaštite, ukazuje Jovanović, zaostaju puno za sistemom zdravtsvene zaštite ili sistemom prosvete. „Kada govorimo o stručnim radnicima u sistemu socijalne zaštite, oni u odnosu na stručne radnike u zdravstvu sa istom kvalifikacijom, imaju manja primanja u rasponu između 20 do 40 procenata. Tako da je to degradacija koja sama po sebi, ne samo što utiče na naš životni standard, nego šalje ozbiljnu poruku da mi kao sistem nismo dobrodošli, nismo dovoljno važni.”
Dodaje da sve ovo skupa utiče na to da se mladi teže odlučuju za formalno obrazovanje koje bi ih uputilo na sistem socijalne zaštite.
Kriza sistema
Na pitanje da li je sistem socijalne zaštite u krizi, Jovanović kaže da jeste. Objašnjava da je kroz reforme postojao pokušaj da se usvoje neka rešenja drugih zemalja, obično zapadnoevropskih. Međutim, istovremeno, ti postupci i metodologije rada nisu praćeni odgovarajućim brojem izvršilaca.
„I ovde imate paradoks da je broj slučajeva na kojima radi jedan stručni radnik, socijalni radnik, recimo u Zapadnoj Evropi, višestruko manji u odnosu na broj slučajeva na kojima radi socijalni radnik u Srbiji. Što se mora manifestovati i na kvalitet rada jer u tom velikom obimu posla neminovno je da će se nekad desiti greške”, naglašava Jovanović.
U manjim sredinama se može desiti da nedostaje i određena struka u okviru sistema, a to onda postaje stvar snalaženja ili angažovanja nekoga honorarno koji odgovara struci.
A složenost poslova koji obavljaju nekada ne trpi ni improvizaciju ni odlaganje. Na primer, kada treba pružiti pravnu pomoć osobi koja je žrtva nasilja. Sada, zahvaljujući jednom broju mladih advokata, njih dvoje ili troje, je tu da besplatno ili uz malu nadoknadu zastupaju žrtve.
„To bi moralo sistemski da se reši jer to što imamo nekoliko entuzijasta u jednoj sredini, u Kragujevcu recimo, ne znači da imamo u nekoj drugoj sredini. I zašto bi se sve svodilo samo na entuzijaste?”.
Promene su neophodne, ukazuje Jovanović. Pored izmena podzakonskih akta, neophodno jemutvrditi normative za njihov posao. Pored toga trebalo bi uraditi ozbiljno istraživanje koje bi pokazalo opterećenost zaposlenih u sistemu socijalne zaštite.