
Festival
Otkazani su Dani izraelskog filma u Srbiji
„Duboko je cinično gledati filmove o ljubavi i braku dok Izrael intenzivno sprovodi genocid nad palestinskim stanovništvom“, piše u apelu kojim je traženo da se otkažu Dani izraelskog filma
Novi Nosferatu je solidan film u kome se ističu izvrsna fotografija, kostimi i scenografija, ali koji, kada se sve sabere i oduzme, nije ni prineti prethodnicima
Ima li Nosferatu brkove ili ih nema? To je, ispostavilo se, postalo jedno od ključnih pitanja i zamerki kada je sa nestrpljenjem iščekivana četvrta dugometražna režija Roberta Egersa krajem prošle godine stigla u svetske bioskope. Sada, kada se Nosferatu prikazuje i kod nas, nakon što smo ga i mi pogledali čim je to postalo moguće, nameće se zaključak da su ti brkovi, toliko isticani u brojnim prikazima i osvrtima, od svega najmanje bitni. Vampir može biti brkat ili ćosav, na volju (tvoraca) mu, nije to ono što film čini dobrim ili lošim. Bitno je kakav je film, a Egersov Nosferatu spada u onu skupinu ostvarenja koja su, iako ne bez kvaliteta, suštinski nepotrebna. Mada, ako ćemo iskreno, ovo važi za gro produkcije. Malo toga u ponudi je istinski esencijalno i nezaobilazno.
Robert Egers je hrabar čovek. Odvažio se da snimi rimejk nemačkog filma iz 1922. godine, čuvenog nemog horora Nosferatu – Simfonija užasa u režiji F. V. Murnaua i sa misterioznim Maksom Šrekom u ulozi grofa Orloka, vampira koji iz transilvanijskih planina odlazi u nemački gradić u potrazi za svežom krvlju.
Već ova prethodna rečenica dovoljna je da se uoči spona između Nosferatua i Stokerovog hit romana Drakula iz 1897. godine, što i nije čudno imajući u vidu da je Murnauov film zapravo prilično doslovna prerada Stokerove priče, sa nekoliko promenjenih detalja u (ispostaviće se: neuspešnom) pokušaju da se izbegne tužba. Originalni Nosferatu je s vremenom postao jedan od najcenjenijih horor-filmova svih vremena, a istaknuti nemački sineasta Verner Hercog je 1979. snimio prvi rimejk. Hercogov Nosferatu: Fantom noći postigao je veliki komercijalni uspeh, a nisu izostali ni kritičarski hvalospevi. U Hercogovom filmu glavne uloge su tumačili Klaus Kinski, Izabel Ađani i Bruno Ganc, a ovo ostvarenje se, baš kao i izvorni Murnauov film, danas smatra klasikom sedme umetnosti.
Egers je zato imao veoma težak zadatak, a to je da pokuša da dosegne ova dva remek-dela. Njegov trud je primetan, ali krajnji rezultat ne oduševljava. Novi Nosferatu je solidan film u kome se ističu izvrsna fotografija, kostimi i scenografija, ali koji, kada se sve sabere i oduzme, nije ni prineti prethodnicima. Priča koju nam Egers ovde servira već je mnogo puta ispričana i teško joj je, a možda čak i nemoguće, udahnuti svežinu. Bil Skarsgord kao brkati grof Orlok većinu filma ostaje u senkama, što je pametna taktika, i njegov lik poseduje potreban spoj bizarnog i jezovitog. Nikolas Hoult i Vilem Dafo su izvanredni u svojim rolama, što se od njih dvojice i očekivalo, dok Aron Tejlor Džonson i Ema Korin ne uspevaju da im pariraju. Tejlor Džonson je posebno slab, kao pridošao iz nekog drugog filma. Glavnu ulogu u ovoj verziji tumači Lili-Rouz Dep, kći Džonija Depa i Vanese Paradi, mlada žena koja je fizički savršena za ulogu Elen Hater, ali glumački ne uspeva da postigne potrebnu jačinu emocije i tragičnosti. Njena Elen je mogla da postane tragična heroina dostojna jedne Antigone, ali mlada glumica nije kadra joj udahne potrebnu reljefnost, što je svakako delimično i Egersova krivica. Po prvobitnom planu, ovu ulogu trebalo je da tumači Anja Tejlor Džoj, glumica sa kojom je Egers već sarađivao u Veštici i Severnjaku, ali se to izjalovilo. Ključna uloga je tako pripala nedovoljno iskusnoj glumici i tu je nastao kurcšlus koji je film skupo koštao.
Egers, poznat po majstorskom radu u filmovima Veštica i Svetionik, prikazao je slabost već u trećoj režiji, vikinškoj ekstravaganci Severnjak, nadahnutoj praverzijom priče o Hamletu. Nosferatu boluje od sličnih bolesti kao i Severnjak: oba filma su preduga i ne donose suštinski ništa novo na narativnoj ravni. Vizuelno su uzbudljivi i atmosferični, kao i svi Egersovi filmovi, ali su suštinski bez pravog razloga postojanja, ne donose ništa novo. To posebno važi za najnoviji film, ujedno najslabiji u Egersovim dosadašnjem opusu.
Da ne grešim dušu… Ima ovde šta da se pogleda na velikom platnu. Egersov Nosferatu, uza sve svoje mane, zaslužuje da se gleda u bioskopu zbog jedinstvene atmosfere, koja vešto dočarava mračni duh klasičnog horora. Vizuelno, film impresionira uznemirujućim kadrovima koji stvaraju osećaj teskobe i mističnog, omogućujući gledaocima da urone u tu doslednu gotsku estetiku. Muzika Robina Karolana (sa kojim je Egers sarađivao i na pomenutom Severnjaku) i zvučni dizajn takođe igraju ključnu ulogu u stvaranju napetosti, što dodatno obogaćuje iskustvo gledanja. Iako kritičari s punim pravom kritikuju spor tempo (film traje 133 minuta – bar pola sata duže nego što bi trebalo) i razvučene segmente, ti trenuci tišine povremeno doprinose izgradnji napetosti i zastrašivanju. Egers očekivano vešto kombinuje moderne filmske tehnike s elementima koji odaju počast starim horor-filmovima, vidi se da je film radio neko ko “zna znanje” i ko se za to dobro pripremio, s tim što u konačnici Nosferatu ipak deluje kao nametnuti domaći zadatak koji je urađen sa određenom finesom, ali bez istinskog poleta i želje.
„Duboko je cinično gledati filmove o ljubavi i braku dok Izrael intenzivno sprovodi genocid nad palestinskim stanovništvom“, piše u apelu kojim je traženo da se otkažu Dani izraelskog filma
Industrijsko nasleđe je upitno u vremenu očigledne ugroženosti već zaštićenih i daleko poznatijih kulturnih i istorijskih objekata, kaže Dobrivoje Lale Erić učesnik regionalnog projekta koji promoviše vrednosti kulturnog, naučnog i industrijskog nasleđa
Posle trogodišnje pauze „Arhipelag“ opet organizuje Beogradski festival evropske književnosti i, u ovo vreme besparice po kulturu, pita - da li su kultura i književnost subverzivne
Država u okviru Ekspa gradi nekakav Centar muzikalnosti za koji niko ne zna šta je, dok novca za davno planiranu i obećanu zgradu Beogradske filharmonije nema
Već na početku mandata, novi predsednik Udruženja dramskih umetnika Srbije Pavle Pekić izdvojio se od svojih prethodnika time što je za Predsedništvo izabrao osam koleginica
Intervju: Adam Mihnjik, glavni i odgovorni urednik dnevnog lista “Gazeta viborča”, pisac
Studenti su dobra budućnost Srbije Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve