

Književnost
Knjiga protiv zla vremena
Drago Mažar, Dva kurira,
Srpsko narodno vijeće iz Zagreba i Arhiv Republike Srpske iz Banjaluke, 2025.




Odsustvo svake mere i razuma, kojim se tektonski uništava i ponižava svaka naznaka novosadske i vojvođanske posebnosti, sve ono što nas čini takvim kakvi jesmo, zločin je bez presedana u gradskoj i pokrajinskoj istoriji – a preživeli smo genocid i Holokaust
S vremena na vreme, u ovu plodnu pustaru dođu oni koji su iz nje, ovako ili onako, morali da odu. Bole takvi rastanci, više nas koji ostajemo, nego njih koji su otišli. I jedni i drugi, svi se posle tešimo da je tako moralo biti, pa onda u novoj stvarnosti rudarimo preostalo grumenje sreće, neokrznuto protokom vremena i burnih dešavanja.
Baš je nedavno, pre sedmicu ili dve, bio tu jedan takav prijatelj. Primetno je da, kako vreme ide, prvo meseci, pa godine, sada i decenije, dobrog čoveka to novo nebo, novi vazduh, nova voda, novi ljudi, izmeste iz našeg predsoblja pakla i koliko god se taj čovek trudio, ne može ni mozgom, ni srcem da isprati naše male i velike kataklizme.
Nisu se oni promenili. Mi smo. Oni se, negde bogu iza leđa, tek vraćaju na svoje početno, ljudsko stanje duha, zdravog, čilog, vedrog. Smeh im nosi isti vetar lakoće i poleta. Nama preteklima, nešto slabije ili nikako.
Jedna od tema koju smo nedavno prebirali bila je takozvani fenomen Novosadskog Pozorišta, lokalno znanog kao Ujvideki Sinhaz.
Nema tu ni “F” od fenomena, da kažemo iskreno, u pitanju je čista matematika umešnosti, smelosti, emocija, truda i talenta, ali ipak, iznova smo dužni objasniti putnicima povratnicima zašto je tako mali ansambl, sa tako malo novca i ljudi, postao ne samo najbolje pozorište u Novom Sadu, već i svetionik misli, inače sasvim običnih, koje u ružnim vremenima postanu dragocene, oslobađajuće, a često i opasne po one koji ih iznose i slušaju.
Mi našim otišlim prijateljima i članovima familija sutra nećemo umeti objasniti kako je moguće da Srpsko narodno pozorište postane igralište za demonske sile mraka.
Mi hoćemo izustiti neke mudre analize, mi ćemo tačno navoditi letopise jednog stradanja, mi ćemo svaku stavku smestiti u pravi pretinac ljudske pohlepe i gluposti, ali mi njima ništa objasniti nećemo jer su takvi nasrtaji i posrtaji u iole civilizovanom društvu nemogući i neobjašnjivi.
Hroničari Novog Sada do sada su imali brojne prilike da se uvere na koje je sve načine moguće uniziti i povrediti ljudsko dostojanstvo i pravo na pristojnost, međutim sada nam ponestaje manevra za reči i osećanja. Sve što čoveku padne na pamet je kliše, opšte mesto koje smo čuli stotinu puta, priča koja strahovito umara koliko god istinita i otrežnjujuća bila.
Jako je opasno, kada teskoba izazvana nepravdom i direktnim pljuvanjem u lice ne može isplivati iz čoveka, sresti oči drugog čoveka, i tamo se utopiti u moru razumevanja i zajedničke želje da se malo potrudimo kako bi živeli jedni kraj drugih u miru i ljubavi.
Odsustvo svake mere i razuma, kojim se tektonski uništava i ponižava svaka naznaka novosadske i vojvođanske posebnosti, sve ono što nas čini takvim kakvi jesmo, zločin je bez presedana u gradskoj i pokrajinskoj istoriji – a preživeli smo genocid i Holokaust.
Nagrađuju se i reklamiraju ljudi čiji su svetonazori i karakteri ne samo u direktnom sukobu sa onim tekovinama koje su Novi Sad i Vojvodinu učinile najperspektivnijim delom Srbije i Jugoslavije, već su ravno zločinački, sadistički i bolesno ambiciozni, bez imalo uvijanja i truda da se prikriju.
Ima li kraja zločinu? Postoji li granica do koje se može satirati sve ono što je stvorilo ove ljude od humusa, ilovače i reči? Koliko puta moraju da nam ubiju to što smo i koji će naš ubica biti poslednji?
Bežite deco, nećemo to umeti da vam objasnimo.


Drago Mažar, Dva kurira,
Srpsko narodno vijeće iz Zagreba i Arhiv Republike Srpske iz Banjaluke, 2025.


Ovogodišnji, 19. Međunarodni filmski festival dokumentarnog filma Beldocs, ponudio je više od sto filmova različitih vidova i metraža. Za čitaoce “Vremena” izdvajamo ostvarenja koje bi valjalo videti




Leksikon fenomenologije Edmunda Husserla; uredio Hans-Helmuth Gander; s nemačkog preveo Željko Pavić; Breza, Zagreb, 2026.


Nostalgija je sećanje na bezbrižna vremena. Iako su naše generacije prošle kroz ratove i siromaštvo, ipak su to bili eksterni faktori. Održavali smo nekakvu stabilnost i viziju budućnosti. Bojim se da generacije koje odrastaju sa toliko unutrašnje nesigurnosti neće imati period kojem bi se kasnije mogle vratiti kroz nostalgiju
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve