
Izložba
Zograf: Snovi, moja dugogodišnja opsesija
Naslov izložbe radova Aleksandra Zografa, „Hvatač snova“, otkriva njenu temu i interesovanje autora koje on opisuje kao dugogodišnju opsesiju
Ovo je tek jedan od mnogobrojnih izbora, jer podosta je osnova za raznorodne nizove favorita, a ne zaboravimo da su se PSB dosta rano u karijeri otvoreno sprdali sa konceptom “najvećih hitova”
Svaki novi prikaz bilo kog od novih izdanja (srećom po nas i ovu planetu, ima ih u bezmalo redovnim tranšama već četiri pune decenije od dana prvih uspeha ovog dvojca) Pet Shop Boys-a može da posluži i kao zgodan izgovor da se još jednom podsetimo da je njihova muzika, već od početka po ambiciji znatno iznad “običnog” sint-popa, poslužila i kao golemo nadahnuće za obilje terminoloških sintagmi čiji je cilj da se što preciznije predoči magija njihovog zvuka, artikulisanog u potpunosti možda već i na njihovom prvom dugosvirajućem izdanju. Naime, podosta tu ima leksičko-semantičke akrobatike, počev od ipak nedovoljno ilustrativne “pop-simfonije”, pa sve do možda najdomišljatije “plesna muzika uz upotrebu mozga” (“dance with brains”).
Snaga tog suda ponovo je u žiži za one koji za te finese mare – ovog leta u vidu najnovije antologije (uslovno rečeno najvećih hitova) nazvane Smash, a koja na tri diska okuplja 55 pesama – od samih početaka do recentnijih numera (graničnik je 2020. godina), gle čuda, u remasterizovanim izdanjima. I naravno, kako to obično biva, ovo je tek jedan od mnogobrojnih izbora, jer podosta je osnova za raznorodne nizove favorita, a ne zaboravimo da su se PSB dosta rano u karijeri otvoreno sprdali sa konceptom “najvećih hitova” – još 1995. godine kada su objavili kompilacijski album naslovljen Alternative uz pojašnjenje da su želeli da predstave “kako bi PSB izgledali bez hitova” (a opet, i na tom albumu je bilo pesama koje njihovi poklonici silno poštuju i vole – In The Night, That’s My Impression, Paninaro, I Want a Dog).
Smash, sa sve očitom referencom na stavku iz životopisa Nila Tenanta, koji je u svet popularne muzike i kulture stigao sa pozicije pera/novinara/zamenika urednika popularnog magazina Smash Hits (a što je delimično opisano u poznijem hitu, briljantnoj The Pop Kids), drži se pouzdanije trase, te su hronološki nanizani možda i faktografski proverljivo najveći diskografski uspesi ovog para. U tom smislu, nimalo ne iznenađuje što prvi disk otvara upravo brzo po objavljivanju ikonična, besprekorna West End Girls, koja predstavlja prvu tačku u kojoj su se PSB spojili sa pojmom “state of art” (umetničko delo), uključujući tu zarazne i veoma hladnokrvne Tenantove rep deonice (istini za volju, preciznija definicija bila bi “spoken word”, svojevrstan muzički ekvivalent recitovanju poezije, a tekstovi PSB-a u sijaset su navrata zalazili duboko u teritoriju poezije visokog sjaja). Očekivano, u ovom delu kompilacije dominiraju upravo numere iz perioda kada je nekako nikada dovoljno vrednovani Bobi Orlando precizno, čak i po vertikali detaljistički udario temelje i postavio koordinate zvuka koji se vezuje za Tenanta i Loua; to se pre svega odnosi na West End Girls, It’s a Sin (zadivljujuće dramatičnu i dirljivu aproprijaciju mustre italo [but] diska), One More Chance (na kojoj se već detektuje duboka vera u “borbenu” moć jasno pozicioniranog refrena, čak i stadionskog tipa), te Opportunities (Let’s Make Lots Of Money), u kojoj zatičemo jedan od najuspelijih pokaznih primera maestralnog bridginga (takozvanog premošćavanja između strofe i refrena) u popularnoj muzici ne samo tog doba. Na nova slušanja besprekorno zvuče i Heart, Domino Dancing (najblistaviji primer “baleara” zvuka i ukrasa u pop-muzici svih vremena, a koji stiže sa za balearu manje tipičnih, znatno hladnijih adresa), gotovo pa sodenhajmovski “pipava” i delikatna Rent (izvrsna i u verziji koju će PSB nekoliko godina docnije prirediti za Results, najupečatljiviji od svih povratničkih albuma Lajze Mineli), a posebno neprevaziđeni PSB duet What Have I Done To Deserve This, vrhunska delicija u kojoj je majstorski prevaziđena teška neravnoteža u vokalnim sposobnostima neponovljive Dasti Springfild i već tada teatarskom vokalnom izrazu i maniru sve sklonijeg Tenanta. Ovaj disk završavaju izrazito polemička It’s Alright i oratorijumski odvažna Left To My Own Devices, gde se u jednom stihu spajaju čak i Debisi i Če Gevara, i to je već bila faza obuhvatnijeg poigravanja sa produkcijskim mogućnostima tog doba i upadljivijeg posezanja za semplovima. Međutim, one i ovog puta ostaju u senci naprosto veličanstvene Being Boring, tog eterično lepog osvrta na splin koji nepogrešivo pobudi gotovo svaki pomen protoka vremena i ionako varljive mladosti, a gde se, kao retko gde u popularnoj muzici u ovih četrdeset godina, čuje i harfa. A tu je i jednako fražilna Jealousy, ponovo sa harfom kao promišljenim i krajnje precizno udenutim i tempiranim ukrasom.
Nakon uvek dobrodošlog novog susreta sa izvrsnim numerama DJ Culture i bespogovornim omažom klasičnom (belačkom) disku Was It Worth It, stiže čas za drugi disk, koji, kao što inače biva slučaj i u filmskim trilogijama, kao središnji deo predstavlja tranzicioni korak od sedam milja bez upadljivije zaokruženosti, ali podsetimo se tog sočnog i slasnog niza – Can You Forgive Her?, obrada Go West, taj savršen saundtrek za ideološku konfuziju nakon pada Berlinskog zida, Liberation, Se A Vida É, Single–Bilingual, New York City Boy, I Get Along (superioran ogled na temu tada veoma traženog brit popa gitarskijeg usmerenja), A Red Letter Day (jedna od najveselijih iole plesnih pesama o neumitnosti smrti svega i svih). Ipak, ovde dominiraju pesme koje odišu setom nadolazećih srednjih godina i skorašnje smene vekova – to se ponajpre odnosi na numere Before i Home And Dry, te gotovo pa glasnog i iskrenog plača vredne You Only Tell Me You Love Me When You’re Drunk i I Don’t Know What You Want But I Can’t Give It Anymore, pri čemu prva po pitanju istančane i nepatvorene atmosfere hrabro zalazi na teritoriju plačljivog alt-kantrija. Istovremeno, ima žala što se među “stvarima laganim” iz manje-više te ere nisu našli i biseri – The Theatre i Dreaming Of The Queen, pesme koje, doduše, nisu bile noseći i zvanični singlovi, ali koje su uz, recimo, I Want To Wake Up iz za njih krunskih osamdesetih, postojani favoriti verziranijih i najodanijih poštovalaca i fanova.
Završni disk prenosi PSB u, na svu sreću, uspešnoj potrazi za evidentnijom kopčom sa novim vekom i novim navadama, te i tu ima snažnih primera virtuoznosti u pravljenju pop-pesme podužeg roka trajanja – I’m With Stupid, Love, etc., Leaving, Love Is A Bourgeois Construct (koja jasno svedoči kako se strogo ušančene međe popularne kulture uz podosta pameti, takta i srčanosti istrajno mogu rastakati i preispitivati)… Ovde posebno treba apostrofirati krajnje sugestivnu Vocal, u kojoj se preispituju kanoni i svrsishodnost iole klasičnijeg i ambicioznijeg pristupa komponovanju pop-pesama u svetu nezaustavljive planetarno razmahane pošasti, što pogubna i porazna infantilizacija svega i svačega u javnom prostoru svakako jeste, jednako programski odrešita The Pop Kids, ali i još jedan savršen duet – Thursday (feat. Example). Za kraj, ono što se sa trećeg diska može naučiti i iznova pojmiti i osvestiti (ukoliko je tako nešto uopšte i potrebno) – čak i u slabijim momentima, a to pesme Winner, Together, Twenty Something, It Doesn’t Snow At Christmas, Memory of The Future svakako jesu, Pet Shop Boys zadržavaju zasluženu, majstorsku poziciju u hijerarhiji možda najrečitije označenoj upravo pominjanom sintagmom “dance with brains”. Tim pre što i ovaj disk i čitavu ovu kompilaciju završavaju dva prvoklasna pop-trenutka iz novijih i zajedničkih dana – Dreamland i Monkey Business. Čisto da se zna – može se i bez hitova-hitova, ali i ples uz upotrebu mozga svakako je i smisleniji i skladniji kada se pogađa tačno u metu, a to je u ovoj antologiji slučaj u nekih 40 od ovde probranih 55 pesama.
Naslov izložbe radova Aleksandra Zografa, „Hvatač snova“, otkriva njenu temu i interesovanje autora koje on opisuje kao dugogodišnju opsesiju
Pozorište „Pinokio“ otvara prvu pozorišnu scenu za bebe „Kolevka teatar“ predstavom „Zora i San“, u kojoj učestvuju i gledaoci - bebe
Rezultati vojvođanskih konkursa za kulturu neskriveno ukazuju da Pokrajina ne želi da pomaže one koji su podržali studente. A to su Sterijino pozorje, Egzit, Akademija umetnosti, Tvrđava teatar, Šekspir festival, Akademska knjiga...
U utorak 3. juna, dodelom nagrada i programom pod nazivom Epilog u ritmu, završeno je jubilarno 70. Sterijino pozorje. Ovaj festival je tačna slika situacije u kojoj se nalazi naše pozorište uvek – čak i onda kada pozorišna javnost nije zadovoljna načinom podele nagrada, ili onda kada se čini da selekcija nije “pravedna”. Zato u ovom tekstu neće biti reči o svih 12 predstava (devet u takmičarskom programu i tri u Krugovima), koje je odabrala selektora Ana Tasić, već o pokušaju da se uhvati slika naše teatarske situacije
Snežana Mijić je slikarka, konzervatorka u “Galeriji Matice srpske”, trenutno na doktorskim studijama primenjene umetnosti i dizajna na novosadskoj Akademiji umetnosti. Neposredan povod za naš razgovor je njena izložba “O svinjama sve najlepše”, u Kulturnom centru “Laza Kostić” u Somboru. Kustoskinja Iva Leković piše u katalogu: “Zoopraksiskop Snežane Mijić polazi od jednostavne zamisli koja se mutiplikuje u nekoliko pravaca tumačenja. Uzimajući motiv svinje iz fotografske serije životinja u pokretu Edvarda Mejbrida, koga možemo smatrati pionirom multimedijalnih i intermedijalnih istraživanja, autorka preispituje odnos tradicionalnih i novih medija, ujedno skicirajući i (uvek) aktuelno stanje društva”
Intervju: Tužiteljka Bojana Savović
Svako treba da živi sa svojom savešću – ako je ima Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve