
Pozorište
Razgradnja malograđanskog uma
Kabuki, Ansambl Bele Pintara, Festival “Desiré Central Station”
fotografije: promoO kvartetu francuskih filmova viđenih na Festu, a sada udomljenih na našem bioskopskom repertoaru
Uspehom ne tako davno pokrenutog filmskog studija A24 i na ovogodišnjoj dodeli Oskara, a taj uspeh obuhvata i pobednički film za ovu sezonu, nanovo je (mahom iz usta i pera onih koji nisu sasvim očarani estetikom, pa onda samim tim i ideologijom koja sa platna i ekrana stiže iz filmova sa tim produkcijskim štambiljem) u žižu vraćena polemika o kulturi proistekloj iz ostvarenja kuće A24, kulturi nazvanoj vibes-first (da pojednostavimo, time se referiše na filmove u kojima je dominantna atmosfera, odnosno, atmosferičnost, dok bezmalo svi ostali aspekti padaju u zasenak). Oni koji sada već srčano zastupaju tu tezu kao ogledne primere navode brojne zapažene ali i međusobno primetno raznorodne filmske naslove (Sve u isto vreme, Posle sunca, Midsommar, Bodies, Bodies, Bodies, Nasleđeno zlo, Beli šum, Lady Bird, Ubistvo svetog jelena…), kao i popularnu seriju Euforija, dok je kao zametak/prapočetak te i takve estetike prepoznat film Buntovnice (Spring Breakers) Harmonija Korina, krajnje uspelo delo koje je snažno poentiralo upravo u narečenom aspektu atmosferičnosti.
Zanimljivo se da se “vibes-first” kao svojevrsna dijagnoza može pripisati i uz značajan broj filmskih ostvarenja iz korpusa novijeg francuskog filma, što je bilo evidentno i na uzorku nasumične francuske filmske “reprezentacije” predočene na nedavno okončanom FEST-u. Prilika da se ta teza proveri je i dalje prisutna, budući da dobar deo tih naslova već jeste ili će uskoro postati deo i ovdašnjih kino-repertoara. To je najočiglednije u slučaju najnovijeg filma iskusne filmske autorke Kler Deni – drame Zvezde u podne (Stars At Noon), filma većim delom izvedenog na engleskom jeziku (i sa međunarodnom podelom, što ne bi trebalo da čudi imajući u vidu da se radnja zbiva u Nikaragvi), koja je formalno koprodukcija Francuske, Paname i SAD. Kler Deni, najhvaljenija na konto filma Beau Travail krajem prošlog veka, ovde je i atmosfričnost i ideju takozvanog sporog filma u delo sprovela prilično radikalno, gotovo dobacivši do same granice paroksizma. Nominalno, reč je o ljubavnoj priči dvoje stranaca (Amerikanke i Britanca) koja započinje, obličje zadobija i zahuktava se pod teškom senkom neminovnog političkog prevrata i pratećih sukoba u toj turbulentnoj latinoameričkoj državi. I ta postavka, uključujući detaljizam u domenu prikaza fizičke i karnalne bliskosti koja se isprva tek nazire, da bi brzo krenula da kipi i buja, autorski je izbor i zahvat kome nema šta mnogo da se zameri. Nevolja se, pak, javlja iz posve drugog pravca – gledaoci, naime, brzo postaju svesni da pomenuti idejni (a onda i žanrovski) okvir Kler Deni gotovo da i ne zanima, te da činjenica da je reč o ekranizaciji romana iz sada već poodavnih osamdesetih godina prošlog veka ovde ipak biva tek neuverljiv izgovor da se iznova stvori nešto po vlastitoj mustri i davnih dana okoštalom maniru ove autorke. Tako da Zvezde u podne, sa sve pričom nerezonski pomerenom u doba restrikcija proisteklih iz pandemije korone, brzo postaju talac tromosti u pripovedanju i potpune nezainteresovanosti za saspens koji naprosto u samom startu proizilazi iz samoizabranog podžanra. Ovde napetosti nema ni u bledim naznakama, film ostavlja utisak krajnje relaksiranog “veza” bez previše finese, zahtevniji gledaoci bivaju svedoci još jedne jedva upotrebljive glumačke kreacije Džoa Alvina (najprepoznatljivijeg po ulozi u seriji Razgovori sa prijateljima), a sa druge strane, kao izvesna uteha stiže oprobani autorski manir Kler Deni, ukorenjen ponajpre u gorepominjanoj atmosferičnosti, te ovaj film na koncu preporučuje samo očekivano efektan muzički skor benda Tindersticks i zbilja magnetična pojava i dostatna gluma Margaret Kvejli (inače, kćerke Endi Mekdauel), koja sama izdigne za koju “jotu” ovaj film nekim čudom i sasvim nerezonski nagrađen i na Kanskom filmskom festivalu.




Kabuki, Ansambl Bele Pintara, Festival “Desiré Central Station”

Dejan Jović, Otpor intelektualaca, Akademska knjiga, Novi Sad, 2025.
Direktorki biblioteke „Stevan Sremac“ istekao mandat pre sedam godina, a na čelu ostalih ustanova kulture u Nišu su ili v.d. ili direktori isteklih mandata
Premeštanje zaposlenih bez razloga, i otkup knjige Čedomira Antića zbog interesne podrške, novi su razlozi koje navodi Slobodni sindikat Narodne biblioteke Srbije za ostavku upravnice Jasmine Ninkov

Građanski pokret Bravo iz Novog Sada traži izveštaj o trošenju novca u Operi Srpskog narodnog pozorišta, a "Niš moj grad" ukazuje da su ugovori za Međunarodni filmski festival potpisivani nakon završetka posla
Smena vlasti u Narodnoj skupštini
Većina, manjina i velika očekivanja Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve