![](https://vreme.com/wp-content/uploads/2024/07/don_kihote_ii_mastoglavi_vitez_don_kihote_od_mance-migel_de_servantes_saavedra_v-309x232.jpg)
Preporuka
Don Kihote, maštoglavi idalgo
Nedavno izdanje priče o Servantesovom plemiću iz Manče, osim o ovom braniocu potčinjenih i slobodne volje, govori i o veštini prevođenja klasičnog dela svetske literature. Prevodilac je Alreksandra Mančić
O kvartetu francuskih filmova viđenih na Festu, a sada udomljenih na našem bioskopskom repertoaru
Uspehom ne tako davno pokrenutog filmskog studija A24 i na ovogodišnjoj dodeli Oskara, a taj uspeh obuhvata i pobednički film za ovu sezonu, nanovo je (mahom iz usta i pera onih koji nisu sasvim očarani estetikom, pa onda samim tim i ideologijom koja sa platna i ekrana stiže iz filmova sa tim produkcijskim štambiljem) u žižu vraćena polemika o kulturi proistekloj iz ostvarenja kuće A24, kulturi nazvanoj vibes-first (da pojednostavimo, time se referiše na filmove u kojima je dominantna atmosfera, odnosno, atmosferičnost, dok bezmalo svi ostali aspekti padaju u zasenak). Oni koji sada već srčano zastupaju tu tezu kao ogledne primere navode brojne zapažene ali i međusobno primetno raznorodne filmske naslove (Sve u isto vreme, Posle sunca, Midsommar, Bodies, Bodies, Bodies, Nasleđeno zlo, Beli šum, Lady Bird, Ubistvo svetog jelena…), kao i popularnu seriju Euforija, dok je kao zametak/prapočetak te i takve estetike prepoznat film Buntovnice (Spring Breakers) Harmonija Korina, krajnje uspelo delo koje je snažno poentiralo upravo u narečenom aspektu atmosferičnosti.
Zanimljivo se da se “vibes-first” kao svojevrsna dijagnoza može pripisati i uz značajan broj filmskih ostvarenja iz korpusa novijeg francuskog filma, što je bilo evidentno i na uzorku nasumične francuske filmske “reprezentacije” predočene na nedavno okončanom FEST-u. Prilika da se ta teza proveri je i dalje prisutna, budući da dobar deo tih naslova već jeste ili će uskoro postati deo i ovdašnjih kino-repertoara. To je najočiglednije u slučaju najnovijeg filma iskusne filmske autorke Kler Deni – drame Zvezde u podne (Stars At Noon), filma većim delom izvedenog na engleskom jeziku (i sa međunarodnom podelom, što ne bi trebalo da čudi imajući u vidu da se radnja zbiva u Nikaragvi), koja je formalno koprodukcija Francuske, Paname i SAD. Kler Deni, najhvaljenija na konto filma Beau Travail krajem prošlog veka, ovde je i atmosfričnost i ideju takozvanog sporog filma u delo sprovela prilično radikalno, gotovo dobacivši do same granice paroksizma. Nominalno, reč je o ljubavnoj priči dvoje stranaca (Amerikanke i Britanca) koja započinje, obličje zadobija i zahuktava se pod teškom senkom neminovnog političkog prevrata i pratećih sukoba u toj turbulentnoj latinoameričkoj državi. I ta postavka, uključujući detaljizam u domenu prikaza fizičke i karnalne bliskosti koja se isprva tek nazire, da bi brzo krenula da kipi i buja, autorski je izbor i zahvat kome nema šta mnogo da se zameri. Nevolja se, pak, javlja iz posve drugog pravca – gledaoci, naime, brzo postaju svesni da pomenuti idejni (a onda i žanrovski) okvir Kler Deni gotovo da i ne zanima, te da činjenica da je reč o ekranizaciji romana iz sada već poodavnih osamdesetih godina prošlog veka ovde ipak biva tek neuverljiv izgovor da se iznova stvori nešto po vlastitoj mustri i davnih dana okoštalom maniru ove autorke. Tako da Zvezde u podne, sa sve pričom nerezonski pomerenom u doba restrikcija proisteklih iz pandemije korone, brzo postaju talac tromosti u pripovedanju i potpune nezainteresovanosti za saspens koji naprosto u samom startu proizilazi iz samoizabranog podžanra. Ovde napetosti nema ni u bledim naznakama, film ostavlja utisak krajnje relaksiranog “veza” bez previše finese, zahtevniji gledaoci bivaju svedoci još jedne jedva upotrebljive glumačke kreacije Džoa Alvina (najprepoznatljivijeg po ulozi u seriji Razgovori sa prijateljima), a sa druge strane, kao izvesna uteha stiže oprobani autorski manir Kler Deni, ukorenjen ponajpre u gorepominjanoj atmosferičnosti, te ovaj film na koncu preporučuje samo očekivano efektan muzički skor benda Tindersticks i zbilja magnetična pojava i dostatna gluma Margaret Kvejli (inače, kćerke Endi Mekdauel), koja sama izdigne za koju “jotu” ovaj film nekim čudom i sasvim nerezonski nagrađen i na Kanskom filmskom festivalu.
Nedavno izdanje priče o Servantesovom plemiću iz Manče, osim o ovom braniocu potčinjenih i slobodne volje, govori i o veštini prevođenja klasičnog dela svetske literature. Prevodilac je Alreksandra Mančić
Na upravo raspisanom tenderu nije naznačena procenjena vrednost rekonstrukcije, adaptacije i sanacije stare zgrade Glavne železničke stanice u Beogradu i promene namene u muzejski objekat. Sve treba da bude završeno za Expo
Gojko Božović je ovogodišnji dobitnik nagrade Velika bazjaška povelja koju dodeljuje Savez Srba u Rumuniji. Ta vest je skrenula pažnju i na veliko nastojanje srpske manjine u Rumuniji da ostanu povezani sa maticom
Nakon četvorogodišnjeg renoviranja opet je otvorena Biblioteka Foldžer u Vašingtonu, pa su sada prvi put izloženi njihovi najvredniji eksponati – retke knjige
Retrospektivna izložba Mire Brtke u Rimu ocenjena je kao događaj kulturne diplomatije. U Pekingu gostuje Muzej savremene umetnosti sa izložbom konceptualne umetnosti, a u Parizu, pred početak Olimpijdkih igara, predstavljena je arhivska građa o srpskim Olimpijcima
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve