Uspešnim povratničkim albumom, Placebo su nas naterali da ih neočekivano prihvatimo kao klasike novog rok zvuka
Placebo su ultimativni postmoderni bend. Nemaju pravu nacionalnu pripadnost – lider, pevač i gitarista Brian Molko je škotsko-američkog, a basista Stefan Olsdal švedsko-engleskog porekla. Nemaju ni konkretno mesto porekla, jer su dva glavna člana živela van zemalja svojih roditelja i upoznali se u međunarodnim školama (odrasli su u Belgiji i Luksemburgu). Njihovo postojanje u potpunosti narušava dosadašnji koncept po kome grupa mora dolaziti iz jednog grada – oni su prvi veliki rok sastav bez scene sa koje dolazi. Sa te strane, Placebo nikom ništa ne duguju, evo već duže od 25 godina.
Placebo_-_Never_Let_Me_Go…
Ova vrsta globalizacije na delu obuhvata i eklektičan umetnički background ovog sastava: definitivno su odrasli u osamdesetim godinama, jer su reference na taj period mnogobrojne i šire se svim kompozicijama, ali one dolaze odasvud… Idejno kao da su izašli iz jedne dimenzije Davida Bowiea, no zvuk im je najvećim delom produžetak zvuka glamuroznih, osećajnih proto-darkera The Cure i Psychedelic Furs, uz dodatak povišene pop emotivnosti Talk Talk, dok prosto osećate kako mora biti da su jako voleli “new romantics” fazu grupa Depeche Mode i Duran Duran. Ovakva smeša ne može da se drži na okupu na drugačiji način osim vrhunskom stilizacijom, a Placebo su upravo tu najjači – muzika koju potpisuju dolazi iz intimnog recikliranja onog što su voleli, pretvorenog u sopstvenu postmodernu estetiku. Tako su napravili neo–gothic žanr.
Placebo su autentični romantičari rokenrola. Sve pomenute uticaje oni predstavljaju kao lično iskustvo, i vi znate da su ih sasvim sigurno duboko doživeli, otkrivajući svoje životne istine u obožavanim pesmama pomenutih heroja. To je, na neki način, odgovor odakle Placebo u stvari dolaze – iz slušanja muzike i nalaženja jedinog utočišta u njoj. Zbog toga tako nepogrešivo komuniciraju sa 21. vekom, u kome sve većem broju usamljenih ljudi geografska pripadnost ne znači toliko koliko kulturna pripadnost, a jedna numera ima moć da istovremeno okupi desetine miliona ljudi što egzistiraju rasuti po celom svetu. Ili kao što su sami rekli, na pitanje odakle stižu i kome su namenjene njihove pesme: “od otpadnika, za otpadnike”.
U tom roku i nema toliko roka, ako pod tim podrazumevate sve one gitarske forme od bluza do panka – Placebo više vole pop melodije, dens ritmove, bolne vokalne afektacije, artificijalne produkcijske ukrase, mračne, ali kitnjaste sastojke koji začikavaju dušu. Ipak stav im je definitivno rokenrol, i odgovara godinama tinejdžerske ozbiljnosti – bave se naličjem egzistencije, od problema sa roditeljima i autoritetima, do epizoda sa narkoticima, opevavajući pubertetsku pustaru u kojoj smo svi bili. Kultni status grupe Placebo širom sveta, zasniva se na mitologiji koju su još The Beatles i The Rolling Stones oblikovali: rokenrol kao saga o usamljenosti mladog čoveka na ovom svetu, usamljenosti kojoj leka nema.
Posle komercijalno izrazito uspešnog debija “Placebo” (1996), definisali su poetski gothic stil za novi milenijum sa nekoliko vrlo konzistentnih albuma: “Without You I’m Nothing” (1998), “Black Market Music” (2000), “Sleeping with Ghosts” (2003), i “Meds” (2006), čime su izgradili reputaciju grupe posvećene svom artizmu. Usledile su godine lutanja, pa je prijatno iznenađenje da su posle pauze od skoro deceniju na upravo objavljenom povratničkom “Never Let Me Go” (So Recordings), uspeli da ponovo naprave ekspresivnu ploču, koja je u međuvremenu postala i veliki tržišni hit (mesto broj 3 na britanskoj listi – najbolje postignuće do sad). Ovome je skoro sigurno pogodovao novi kontekst, u kome se širom planete upravo rasprostire talas neo gothic bendova (naročito iz, gle čuda, Rusije i Belorusije), kome su Placebo jedan od uzora, kao i činjenica da su oni pesnici-prvoborci fluidne seksualnosti, što polako postaje norma među mladima. Od otvarajućeg hipnotičnog art-roka “Forever Chemicals”, kakvog skoro nismo čuli, pa sve do zatvarajućih, skrhanih balada “Went Missing” i “Fix Yourself”, pred nama se proteže pejzaž pun života, ali ugroženog sa svih strana – jednako od komšija koje nas špijuniraju u “Surrounded by Spies”, koliko i od đavolskih iskušenja u “Twin Demons”, a tu su i ljubavi koje su loše završile u “Hugz”. Blistavo produciran, “Never Let Me Go” najviše iznenađuje širinom tema i ambicioznom raznovrsnošću koja nadilazi uobičajene Placebo produkte, te ovde nalazimo i gudačku svitu “The Prodigal” i elektro-fank “Sad White Reggae”, kao i alternativne hitove za plesni podijum “Beautifil James”, “Try Better Next Time” i “This Is What You Wanted”, koji oko sebe šire prepoznatljivu nihilističku euforiju ove grupe.
Placebo su prerafaeliti rok muzike, koji u svojim pesmama tragaju za ekstazom, kao lekom za sve probleme. Da, ekstaza je njihovo drugo ime, ekstaza što je kao kod svih romantičara – sredstvo da se kroz zanos čula dođe do dubljih istina o svom postojanju. Nema ničeg pogrešnog u tom postupku, jer nam verovatno još samo ekstaza može pomoći da se ponovo osetimo kao ljudi.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
U organizaciji Konzulata Jamajke, a po ideji počasnog konzula gospodina Mirka Miljuša, YU Grupa je u martu spakovala kofere i odletela na Jamajku. Tamo je snimala stare pesme u rege žanru, a nikad mlađi Jelići dali su svoj doprinos već aktuelnom projektu pod nazivom “Prekookeanski most”.
Umesto in memoriam: Good Vibrations i Brajan Vilson (1942‒2025)
Cela priča o Brajanu Vilsonu, nedavno preminulom geniju pop muzike i lideru The Beach Boys-a, prelama se kroz priču o njihovom apstraktnom hit singlu za sva vremena Good Vibrations
U drugom činu Leone i Glembaj zarili su se jedan u drugog ko kobac u kopca. Taj surovi obračun završio je Glembajevom smrću. U samrtnom hropcu uz pojavu barunice Kasteli, stari Glembaj završio je u naručju sina. To je omaž Mikelanđelu i njegovoj skulpturi “Pijeta”. Scenu “Pijeta” smislio je Danilo Marunović
Ivan Antić, Kajzermilen glič (mikroputopis u tri glasa), PPM Enklava, 2025
Kajzermilen je četvrt u Beču, svakako ne prva koja pada na pamet kada se pomisli na ovaj grad, ali, sa svojim golim i sivim distopijskim prostorima, otuđenim “totalitarizmom dimenzija”, možda paradigmatična za savremeni svet. U tom okruženju troje Antićevih lirskih junaka ostavlja utisak postflanera, besciljnih uličnih hodača, koji se kreću gradskim prostorom u kome, uprkos precizno popisanim tragovima ljudskog prisustva, kao da nema ničega
Završna predstava Instituta za umetničku igru „Human design“ bavi se pitanjem identiteta zadatog rođenjem i čovekovom potrebom da sam izabere ono što oseća da jeste
Ekspo je za naprednjačku elitu razlog da dobro potegne. Pogotovo što sluti da će im to čerupanje narode i države biti poslednji valcer. Posle kud koji mili moji
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!