Kada vas vlast kupi, senka je na svemu što ste do tad uradili

foto: privatna arhiva

Intervjui poznatog zagrebačkog novinara Aleksandra Stankovića, pod nazivom “Nedjeljom u dva”, verovatno su najgledanija, a sigurno najuticajnija HRT-ova emisija u celom regionu. Neretko su izazivali pravu buru u javnosti, ne samo hrvatskoj. Stankovićev novinarski kredo glasi: “Novinari se ne trebaju i ne smiju ulizivati predstavnicima vlasti. Novinari ne smiju s predstavnicima vlasti raditi dogovorene intervjue. Intervjui u kojima novinari samo klimaju glavom bez postavljanja pitanja nisu intervjui nego su promašaji.” I toga se čvrsto drži. Mnogi političari su iz njegove emisije izlazili raščerupani, često nesvesni šta im se desilo.

Stankovićevi gosti nisu samo političari nego i zanimljive i znamenite ličnosti sa ovih prostora, iz raznoraznih oblasti, od kulture do sporta. Kada se pojaviš kod njega, zasigurno znaš da si faca. Rođen je u Subotici 1970. godine, a u Zagrebu živi od 1985. godine. Emisija “Nedjeljom u dva” emituje se od 2000. godine.

“VREME”: “Nedjeljom u dva” postavlja visoke novinarske standarde, već evo više od 20 godina. I to na jednoj državnoj televiziji, pardon, javnom servisu. U čemu je tajna, pa ste sve ovo vreme, uz promene vlasti i političkih okolnosti, uspeli da opstanete? Gde se krije vaša snaga?

ALEKSANDAR STANKOVIĆ: Kada sam počeo raditi emisiju, imao sam sreću da je direktor HRT-a bio čovjek koji me je štitio od političkih struktura. U pitanju je Mirko Galić. I to je potrajalo šest-sedam godina. Tokom tog vremena, emisija je pustila korijenje u javnom prostoru Hrvatske i postala je – koliko god to pretenciozno zvučalo – javno dobro. Kada je Galić otišao sa direktorskog mjesta, svi ovi naknadno koji su pokušavali da ugase emisiju – a bilo ih je – nisu u tome uspijevali jer je pritisak javnosti da emisija ostane u etru bio prevelik. Nisam lažno skroman, razlog dugovječnosti je i to što dobro radim svoj posao. Da gledanost emisije nije dobra, već bi vjerovatno odavno bila skinuta sa programa. Međutim, ona je jedna od najgledanijih na HRT-u.

U kojoj su meri i HRT i drugi javni medijski servisi u regionu zaista u službi građana, a koliko su taoci politike i političara?

Taoci politike svakako jesu. Mogu govoriti o HRT-u, mada je slična situacija i na drugim javnim medijskim servisima u regiji. Jedino što mi na HRT-u imamo povlasticu ili sreću, te imamo uređen sistem plaćanja televizijske pretplate, kojom se pokriva najveći dio troškova. Već dosta dugo hrvatski javni servis plaća 97 posto građana koji imaju televizijske prijemnike. Nije to zato što oni baš toliko vole HRT, nego je tako pravno uređeno da je manje-više nemoguće ne plaćati, kako se ovdje kaže, pristojbu. Sjećam se da je pokojni Aleksandar Tijanić prije desetak godina dolazio kod nas da vidi kako stvari funkcionišu sa pretplatom. Želio je da prenese iskustva u Srbiju, međutim nije uspio.

Uticaj politike na rad javnog servisa proističe iz toga što je parlament praktično njegov vlasnik. Ko ima većinu u njemu, on je na neki način i vlasnik ovog medija. Naravno da se to ne radi na neki krajnje očit način, ali se manje-više uvek upravljačka i urednička struktura prilagođava volji skupštinske većine. Što se tiče Hrvatske, tako su stvari stajale ko god da je bio na vlasti – HDZ ili SDP. Tako je i drugdje u regiji. Sve javne televizije zavise od vlasti. I ne mogu biti imune na ono što vlast govori. Sa druge strane, ja kao novinar, kada naiđem na prepreku toga tipa, uvijek kažem: “Ljudi, mi živimo od pretplate! Ne živimo od ugovora sa oglašivačima, niti od Plenkovićevog novca. Hajde da budemo nezavisni!” E sada, koliko to uspijevamo, nije na meni da procjenjujem. Odnosno, imam ja svoju procjenu, ali s obzirom da sam HRT-ov uposlenik, ne bi bilo pristojno da previše pričam o tome.

Kada se govori o odnosu prema HRT–u i uopšte hrvatskim medijima, da li su se ipak primećivale neke razlike između HDZ–ovih i SDP–ovih vlasti?

Više-manje je ista praksa. Ipak, mora se reći da se HRT-om svih ovih godina ne rukovodi “željeznom rukom”. Siguran sam da ni premijer ni predsjednik ne zovu direktno urednike i ne komuniciraju s njima. Međutim, ima tu dosta dodvoravanja. Ako vas je neko postavio, uvijek postoji mogućnost da vi – čak i nesvjesno, ali se počesto dešava, i vrlo svjesno – vraćate dug onome koji vas je odabrao. Hoću da kažem da način upravljanja javnim medijima nije direktan, i nije kao u doba Sovjetskog Saveza. Ali, nekakva linija upravljanja postoji. Uglavnom su u pitanju svileni mehanizmi. Recimo, Ivo Sanader je po ovom pitanju bio relativno demokratičan, premda je na kraju ispao lopov. Ali to nema veze sa HRT-om, nije njega krao, bar koliko ja znam. Za vrijeme krajnje desne vlade Tomislava Karamarka bilo je pokušaja da HRT usmjeri krajnje udesno, ali se to na kraju nije dogodilo, kao što ni Karamarko nije dugo trajao.

Nedavno ste kritikovali rad predsednika Hrvatske Zorana Milanovića. Gledajući iz Srbije, zaista su začuđujući i neočekivani Milanovićevi javni nastupi, pogotovo oni koji imaju negativne reperkusije po odnose u regionu. Da li on, po vama, stvaranjem “novog imidža” profiliše nekakvu političku budućnost, ili je u pitanju nešto što se može nazvati iracionalnim?

Mislim da nikakvog plana nema. Očigledno je Milanović ušao u fazu političke karijere kada misli da može govoriti šta god mu padne na pamet. Nikakvog političkog sustava kod njega ja ne vidim. Da li se to može nazvati iracionalnim? Dobrim dijelom, da. Već za vrijeme kampanje za predsjedničke izbore, on je davao naznake da će se ponašati tako kako se ponaša, a toga je bilo i prije. Naravno, nismo znali da će stvari baš toliko eskalirati. On je i kao premijer imao “čudne” poteze. Sjetite se kada je zatvorio granicu sa Srbijom zbog migranata, ničim izazvan. Taj problem se mogao riješiti na drugačiji, mnogo bezbolniji način. Neki su izgubili dane čekajući u kolonama od 30 kilometara na graničnim prelazima. I tada se rukovodio suverenističkim razlozima. Kao premijer, imao je i jednu baš veliku grešku, kada je pregovarao sa vođama tadašnje “šatoraške pobune” i kada se potpuno razotkrio. Njemu su o glavi radili najcrnji desničari, borci, i on ih je nakon godinu i po protesta pozvao na razgovor. Mislio je da će to što priča ostati među njima, ali su ga oni tajno snimili i taj snimak objavili. Dodvorao im se tako što je opanjkavao Plenkovićevu majku, govoreći da ona ima veze sa srpstvom, te da je bila vojna ljekarka, insinuirajući da Plenković ima veze sa JNA. Ispostavilo se kasnije da je sve to bila laž. Čak i da nije, psihološki momenat da se dodvoravaš najcrnjoj desnici tako što napadneš majku svog političkog suparnika, meni je ukazivao da s njima, najblaže rečeno, nešto nije u redu. Kao novinar sam si rekao – pa, ovo je potpuna katastrofa, da se dodvoravaš najcrnjoj desnici misleći da te niko neće čuti. Pomislio sam, pitaću to Milanovića kada mi bude gost u emisiji, u nadi da će se ispričati. Međutim, on to nikada nije napravio, nikada nije taj nastup smatrao spornim.

Uglavnom, sve što on sada radi samo jača Andreja Plenkovića. To je paradoks. On svaki dan govori da je Plenković lopov, a ako deset puta to ponovite, jedanaesti put će to ljudima ući na jedno, a izaći na drugo uho. I niko neće obraćati pažnju na to što govorite. Njemu se to i dešava. Dobar dio građana Hrvatske njegove istupe doživljava kao zabavu i ništa više.

U svojim izjavama posebno se naoštrio na Bosnu i Hercegovinu, dolivajući ulje na vatru ionako loših i kompleksnih odnosa u ovoj državi.

On se postavio kao suverenist koji će zaštititi Hrvate u BiH tako što će se obračunavati sa predstavnicima Bošnjaka. Koliko vidim, saveznika je našao u Miloradu Dodiku – odnosno, to radi na sličan način kao Dodik. Mislim da je to potpuno pogrešno. Naravno, pogrešno je i to što Hrvate u BiH predstavlja Željko Komšić, zato što ga – to je fakat – Hrvati nisu birali. Ali taj se problem treba rješavati na drugačiji način, a ne kao što to radi Zoran Milanović, ponašajući se kao slon u staklariji, rušeći sve pred sobom i dovodeći se u poziciju da ne može otići ni u najobičniju službenu posjetu ovoj zemlji.

Kada smo kod BiH, tamo se politička kriza samo uvećava. Verujete li da postoji mogućnost da eskalira, da ne daj bože dođe do nekog novog rata?

foto: privatna arhiva

Možda i može, ali ako se to dogodi, biće to nekakav mali rat. Niti goropadni Milanović, niti goropadni Vučić nisu spremni ni za kakve ratove, kao ni ljudi u Srbiji i Hrvatskoj. Ako Hrvatska i Srbija ne sudjeluju, velikog rata neće biti. Možda će doći do nekog incidenta. Toplo se nadam da se to ipak neće desiti. Ozbiljnog konflikta ne može biti jer ni međunarodnoj zajednici nije u interesu da ovdje bude nemirno područje.

Vratimo se na vašu emisiju. Javnu buru izazvalo je gostovanje poznatog ovdašnjeg TV voditelja Zorana Kesića u “Nedjeljom u dva”. Posle nje, u Srbiji, u medijima bliskim vlasti Kesić je prošao “toplog zeca”. Tabloidi su utvrdili da je “pljuvao Srbiju”, a “ulizivao se Hrvatima”, da ja “napao svoju državu”, pa čak i da je “ljigavština ljigava”. Kako sve to vama izgleda?

Tako nešto smo i Kesić i ja očekivali. Kesić naravno bolje poznaje medijsku situaciju kod vas, ali i ja je dovoljno dobro pratim da znam da se tamošnji mediji žestoko obračunavaju sa svima onima za koje misle da ne govore dobro o Srbiji u inostranstvu. Kesić, naravno, ništa nije loše govorio o Srbiji već jedino o srpskoj vlasti. Zašto čovjek koji misli da vlast Aleksandra Vučića ne funkcioniše kako treba, to ne bi govorio i u Hrvatskoj, i u Mađarskoj, i u Tasmaniji? Ja nisam od onih domoljuba koji kažu da se loše o vlasti u svojoj zemlji treba govoriti samo unutar njenih granica. Kao što vidite, i u ovom intervjuu smo razgovarali o Milanoviću, a možemo i o Plenkoviću, koji također ima mnogo krivih poteza. Ne vidim zašto bi neko to meni zamjerio. Medijska scena u Srbiji je mnogo gora nego u Hrvatskoj, to pokazuju i napadi na Kesića.

Kažete da koliko–toliko pratite srpske medije. Kako sve to vama, sa tim užasnim štampanim i televizijskim tabloidima koji svakodnevno na najdrastičniji način krše novinarski kodeks, izgleda? Takvog nečega, čini se, bar ne u toj meri, nema nigde drugde u regionu.

Da, u regiji ne postoji tako nešto. Mene, međutim, uvijek interesuje moguće rješenje. Koji je izlaz iz svega toga? Moguće bi problem bilo riješiti ako bi borci za medijske slobode u Srbiji inicirali da u procesu pristupanja Srbije Evropskoj uniji, Evropska unija uspostavi jasne i čvrste uvjete. Kada je Hrvatska bila pod monitoringom EU između 2005. i 2010. godine, imali smo dosta primjedbi i na stanje u medijima, koje – uzgred – nije bilo ni približno ovome što se dešava u Srbiji. Stvari su se rješavale. Da budem sasvim jasan i otvoren: ako Brisel stisne Vučića, mislim da bi se nešto po tom pitanju moglo uraditi. Moglo bi se izdejstvovati da se novinarstvo u Srbiji vrati u prihvatljive, etičke okvire. Većinsko novinarstvo u Srbiji danas jeste najcrnje smeće i kloaka, odnosno bara u kojoj preživljavaju oni koji sišu krv poštenim ljudima. Naravno, to ide uz nečiji blagoslov. Blagoslov vlasti.

Relativno davno ste izjavili da biste u goste pozvali Aleksandra Vučića ukoliko bi to doprinelo poboljšanju odnosa u regionu. Kako sada stvari stoje?

Ne vidim da bi to gostovanje imalo smisla. Svojedobno, dok je bio predsjednik Srbije, dva puta sam ugostio Borisa Tadića. Bili su to razgovori koji su imali glavu i rep. Sjećam se da se u jednom od tih intervjua Tadić ispričao za, je li, sve zlo koje je neko sa srpske strane učinio nekome u Hrvatskoj. I tada ga je opozicija u Srbiji strašno napadala, Vučić i ostali. Naravno, to ne znači da je uvjet za gostovanje u mojoj emisiji da se neko nama iz Srbije izvinjava. Ako bi se Vučić pojavio u “Nedjeljom u dva”, on bi najvjerovatnije iskoristio priliku da napadne Hrvatsku, a ja bih se kao novinar tu trebao ponašati kao advokat Hrvatske, što mi ne pada na pamet. Ja sam samo svoj advokat. Prvenstveno sam novinar i ne pada mi na pamet da branim Hrvatsku od napada arogantnog Vučića. Ako se Novak Đoković kandiduje za predsjednika Srbije i pobijedi, onda bih njega volio ugostiti, da porazgovaramo malo o budućnosti.

Vidite li u Srbiji, osim Novaka Đokovića, neku valjanu političku alternativu Aleksandru Vučiću, nekoga koga biste rado pozvali u emisiju?

Ne bih imao ništa protiv da razgovaram sa Draganom Đilasom. Čak smo i kontaktirali, ali mi je rekao da se, ako mogu, strpim do vremena poslije izbora. Jer misli da ne bi dobro odjeknulo u Srbiji ukoliko bi otišao na hrvatsku televiziju. Vjerovatno bi se proveo kao Kesić, a on to sebi, kao političar, ne može priuštiti. Eto, čekamo da Đilas pobijedi u Srbiji, pa ćemo ga pozvati u “Nedjeljom u dva”.

Veliki ste kritičar nacionalizma. On je, nažalost, još uvek dominantan na ovim prostorima. Naravno, pre svega krivicu snose političari koji uspešno na nacionalizmu “jašu” sve ove godine. Ali, do sada se nije govorilo o odgovornosti dugogodišnjih boraca protiv nacionalizma. Čini se da ni oni nisu dorasli svom istorijskom zadatku?

Što se toga tiče, poznajem bolje situaciju u Hrvatskoj nego u Srbiji. Radi se o šačici ljudi za koje vjerujem da su pošteni i iskreni. U sveopštem ludilu koje je potencirano iz vrhova vlasti, oni teško dolaze do izražaja. Ljudi u Hrvatskoj će radije slušati Milanovića, koji priča koješta i koji “zna sve o svemu”, nego ljude koji se dosljedno, godinama bore za bolje odnose u regiji, za nekakve čiste račune koji će dovesti do toga da u budućnosti ne razgovaramo o bezveznim temama kao što su nacionalizam i šovinizam. U Hrvatskoj ih ima malo, pokušavaju nešto, mislim da nije do njih. Možda je više do medija. Mogu vam sasvim konkretno reći: mediji mnogo veću pažnju posvećuju ljudima koji mute vodu nego onima koji je bistre. Uvijek su medijima zanimljiviji zločesti momci i djevojke nego oni koji su “dosadni”, koji se bore za univerzalne ljudske vrijednosti, za koje svi mislimo da ih baštinimo, a nije baš tako. Borcima protiv nacionalizma u Hrvatskoj ne može se ništa zamjeriti, oni rade šta mogu i dokle mogu.

U Srbiji su, nažalost, neki od njih u koaliciji sa Srpskom naprednom strankom, ili u specijalnim odnosima sa vlašću.

U Srbiji je stvarno specifična situacija. Kada te vlast kupi, onda baciš sjenu na sve ono što si prethodno radio.

Kroz sve ove godine, vaši kritičari ne prezaju da progovore o vašem nacionalnom poreklu, kao važnom argumentu. Pronašao sam na jednom opskurnom portalu tekst u kojem vas čak proglašavaju i – Bugarinom. Kako se nosite s tim?

Naučio sam, godinama, da me to ne dotiče. Koliko znam, nisam Bugarin, a i da jesam, šta ima veze. Kao što ne bi bilo veze ni da sam Čečen. Čovjek je ono što radi i govori, a ne ono što su mu otac i majka, baba i djed. Znam o čemu govorite, ali nije to do te mjere izraženo da bi me sputavalo u radu. Svojedobno, kada sam u Beogradu predstavljao svoju knjigu Sto faca i Aca, rekao sam da me podjednako živciraju i Srbi i Hrvati. Kada kažem “Srbi i Hrvati”, mislim na ovu većinu ili glasnu manjinu koja muti vodi, i u Kesiću vidi Hrvata i ustašu, a u Stankoviću – Bugarina. Ali, s obzirom da se nisam odselio na Tasmaniju, nema šta ni da se bunim. Imam slobodu da radim evo već dvadeset i nešto godina svoj posao onako kako mislim da treba. To je velika privilegija, i ne mogu se previše žaliti.

Neki će reći da je vaša emisija i dokaz i doprinos nekakvom opstanku zajedničkog ex–yu kulturnog prostora. Da li je, po vama, taj prostor uspeo da se regeneriše i reintegriše posle ratova?

Donekle. Vidimo to više u šou-biznisu nego u izdavaštvu. Vidimo u filmskoj industriji, gdje se najbolja ostvarenja snimaju u regionalnim koprodukcijama. Da li je moja emisija doprinijela tome? Neću si uzimati previše na važnosti. Trudim se raditi emisije koje će na neki način povezivati ljude i činiti ih srećnim i spokojnijim. Da li sam uspio u tome, nemam pojma. Ali to mi je cilj, misija, da odnosi u regiji budu bolji nego što su bili prije 30 godina. Ako sam imalo uspio, onda super. Trudiću se i ubuduće.

Razgovaramo za novogodišnji broj “Vremena”, pa hajde da dozvolimo sebi da postavimo i jedno ofucano praznično pitanje. Šta bi bila vaša novogodišnja želja za građane ovih prostora?

Nisam hipi generacija, ali sviđa mi se onaj slogan od prije 50-ak godina. Vodite ljubav, a ne rat!