Alo, alo, gospodine predsedniče

Predsjednika Srbije Aleksandra Vučića je o dosadašnjim predistražnim radnjama zbog osnovane sumnje da je prisluškivan za vakta Nebojše Stefanovića obavijestio aktualni ministar unutrašnjih poslova Aleksandar Vulin. Čovječe! Ovako nečega nije bilo od Brionskog plenuma 1966. kada je smijenjen Aleksandar Ranković koji je, navodno, „ozvučio“ prostorije Josipa Broza Tita.

Javnost ne zna mnogo o najnovijoj aferi. Vučić je šturo saopćio da su mu časni policajci predali snimak na kome se čuje i kako bira telefonski broj, a kao pokriće za prisluškivanje iskorišteno je neosnovano stavljanje „na mjere“ zbog droge izvjesnih ljudi s kojima razgovara o fudbalu. Tu se – kako je moguće naslutiti – nije stalo. Predsjednik Srbije kaže da su prisluškivani i njegovi razgovori sa članovima porodice, ali da snimaka ili imena većine sugovornika nikada neće objelodaniti jer, eto, čuva državu…

Hm… Ovdje je mnogo pitanja bez ikakvog odgovora. Da li su pripadnici policije toliko „izbušeni“, korumpirani i uzajamno uvezani raznim interesima da je Vučić morao detaširati Vulina sa čela Ministarstva odbrane u MUP kako bi zaveo red, oslanjajući se – vjerojatno – i na svoje ljude od povjerenja iz vojnih službi? I gdje je bila Peta uprava BIA zadužena za kontraobavještajnu zaštitu predsjednika Srbije? Kako li je njen direktor Bata Gašić saznao da netko „radi“ Vučića – od njega lično ili od svojih operativaca?

Pa dalje… Ako su zaista prisluškivali najmoćnijeg čovjeka u zemlji iz MUP-a, što li je motiv tih prljavih policajaca? Nalog nekog kriminalnog klana ili interesne grupe unutar Srpske napredne stranke? Možda jedno i drugo, povezano u nekoj mjeri?

Iz svega ovoga logično proizlazi i sljedeće: kad je iz policije moguće „pakovanje“ Vučića, zašto ne bi bilo i podmetanje dokaza Predragu Koluviji? Za njega je ionako zalegao dobar dio naprednjačkog establišmenta, pa je sasvim izgledna špekulacija da su afera sa prisluškivanjem i hapšenje prvooptuženog u slučaju Jovanjica samo pojavni oblici frakcijskog rata u stranci („Vreme“ br. 1567).

U tom kontekstu, majka svih pitanja je što se zbiva u MUP-u, onda i sad? Da li je tu Nebojša Stefanović, najdugovječniji ministar unutrašnjih poslova od uvođenja višestranačja, stvorio svoje specijalne, paralelne strukture? Je li znao za prisluškivanje Vučića i, ukoliko nije – zbog čega? Što je, zapravo, radio svih tih šest godina?

Za sada je sigurno samo to da se ova afera odigrava u maloj grupi prijatelja. Zato Dragan Đilas – s kim je bilo kakva veza postala podjednako zazorna kao one, onomad, sa njegovim prezimenjakom Milovanom – teško da može biti isturen za dežurnog krivca. Ovog puta, bar kako na prvi pogled djeluje, Nebojša Stefanović bi mogao snositi ako ne subjektivnu, a ono bar objektivnu odgovornost.

Za njeno verificiranje postoje dva načina. Prvi je tabloidni, uz diferencijaciju i homogenizaciju unutar SNS-a praćenu čistkama po horizontali i vertikali. Drugi, vjerojatniji način zasniva se na receptu Tomislava Nikolića – postepeno povlačenje u tišini uz adekvatno namirenje.

Ali šta god i kako god da bude, nitko izvan društvanceta naprednjačkih velmoža neće biti pametniji. Vučić je već i objasnio zbog čega: zajedno s tim ljudima, on čuva državu…