Čovjek kome nema pomoći

Da od kritike vlasti i te kako ima koristi, dokazao je ministar kulture i informisanja Vladan Vukosavljević. Svaka li mu čast!

Očito postiđen mojom usporedbom sa Vojislavom Šešeljem koji otvoreno nastupa dok se on krije iza Ministarstva, ovaj put je potpisao „Otvoreno pismo NiN-u i Vremenu povodom ponovljenih i sramnih optužbi“ na kome mu i Vojvoda može pozavidjeti.

Druga korist još je veća. Klevetama, uvredama i – zapravo – cjelokupnim tonom i sadržajem svog šovinističkog i bijednog štiva, Ministar je u potpunosti potvrdio sve ono što smo kolege i ja napisali. U mom slučaju, to su bar tri konstatacije:

– da je po napadu na izložbu stripova u Zemunu, Ministarstvo izdalo nacistički pamflet pod firmom saopćenja ove institucije;

– da skuplja ogavni politički kapital podilazeći najprizemnijim nagonima najmračnijih grupa u Srbiji;

– da su mu reakcije sasvim u maniru Jozefa Gebelsa.

Ima toga još, ali ne gubimo vrijeme … Slijedi kratki izbor najnovijih Ministrovih uvreda, kleveta i etiketa kojim je „počastio“ Teofila Pančića i mene:

– naš novinarski rad u protekle tri decenije „predstavlja pravu malu istoriju jeftinog, revolveraškog, polupismenog, patetičnog, često autošovinističkog i neretko srbofobičnog žurnalizma, obilato naručivanog i plaćanog sa različitih a sličnih adresa iz inostranstva, uglavnom poznatih domaćoj javnosti.“

– mi smo „dva agramerska drugarića, čašćavana sponzorskim novcem poput kafanskih pevaljki“, te „Zagrepčani duhom i shvatanjem sveta a Beograđani i Novosađani adresom“;

– „uz samo malo kreativnosti“, moje „članke pisane tokom trideset godina najradije bi slušali oduševljeni crnokošuljaši na Jelačić placu 1942, pre nego krenu u svoje, tih tragičnih godina omiljene aktivnosti“..

U istom pravcu i istom stilu je i ostalo, uz brojna ponavljanja i pleonazme… Osim ubogog, najprizemnijeg vrijeđanja i šovinizma, Ministar, očito, ne zna niti može bolje. Što više piše, po svim parametrima dublje tone. Čitajući te sastave, osjećam iskreno sažaljenje, a pomalo i stid zbog tuđe sramote.

Naime, njegovo otužno i agresivno-pasivno „Otvoreno pismo“ liči mi na istup kakvog razdrljenog i zadriglog tipa za kafanskim šankom koji zuri u čašicu, zatim se iznenada prodere „On je meni rekao, on je mene nazvao…“ pa onda sljedećih pola sata bljuje uvrede, psovke, kletve… I tako periodično urla do fajronta, maltretirajući sve prisutne, a nastavlja i na ulici dok ga prolaznici zaobilaze u širokom luku.

Stvar je u suštini krajnje jednostavna. Poslije bacanja suzavca u galeriji i uništavanja radova strip grupe „Momci“, Ministar je stao na stranu modernih smeđekošuljaša, relativizirajući i opravdavajući njihov čin, a žrtve proglasio za krivce pozivajući se na fašistički koncept „izopačene umjetnosti“. Zato saopćenje u kome stoji da izložba sa „užasavajućim pojedinim radovima nije smela da bude otvorena“ i da umjetnici „pripadaju ’podzemlju’ ljudskog duha“ predstavlja nacistički pamflet.

Da li je potreban bolji dokaz da Ministar, izgleda, poput Gebelsa smatra da može određivati što je umjetnost, a što nije, čiji radovi smiju biti izloženi, a čiji „predstavljaju patologiju i devijaciju svesti“ – kako se blagoizvolio izraziti?

On o ovome ne piše ni riječ. Naprotiv – „vadi“ se šovinističkim i vulgarnim napadima na Teofila, kolege iz NiN-a i mene.

U istom kontekstu, demonski je jezivo koliko Ministar ni najmanje ne zanimaju moguće posljedice njegovog valjanja u blatu neonacizma. O čemu je riječ, svjedoče mučka ubojstva u Parizu – u reakciji „Šarli ebdo“ 2015, ali i ovo skorašnje, nastavnika istorije Samuela Patija. Svi oni zajedno, životom su platili zalaganje za slobodu izražavanja koju Ministar tretira kao prezentaciju „skarednih i nemoralnih sadržaja zaogrnuto plaštom navodne stvaralačke kreativnosti s punim pravom izaziva negativne reakcije“.

Kako li se poslije ovoga – i uz otvorene prijetnje smrću – osjećaju članovi grupe „Momci“? I kako bilo tko dugi za čije javno djelovanje Ministar sebi uzima za pravo da ga sa pozicije moći etiketira kao patologiju, ustaštvo, plaćeništvo, srbofobiju, podzemlje ljudskog duha, izdaju, devijaciju svijesti…? Trebaju li sada svi navedeni strahovati od njegovih istomišljenika u fajerkama i fantomkama?

Srećom, ministri dolaze i odlaze, a novinari i umjetnici ostaju. Ako Vladan Vukosvljević i po čemu bude zapamćen, onda će to biti neopjevano sramoćenje svoje funkcije, svih onih koji su ga na nju postavili, ali i najprizemnija vulgarnost, šovinizam i Gebelsovi maniri u odbrani neodbranjivog. Tom čovjeku nema pomoći.