Na oštrici Britve

U nedjelju 30. avgusta Mila Đukanovića čekaju izbori. Za trideset godina koliko učestvuje na njima, nijedne nije izgubio. U tom pogledu, u Evropi barem, nema nikog sličnog.

Đukanović je davno stekao nadimak Britva. Savršeno mu odgovara: tokom tri burne decenije, njegove političke procjene i potezi bili su precizni i oštri, poput poteza britve.

Na vlast je došao u antibirokratskoj revoluciji Slobodana Miloševića krajem osamdesetih. Drugačije nije ni mogao. Tu politiku Đukanović uglavnom slijedi do Dejtona 1995, kada pravilno procjenjuje da je „Milošević prevaziđen političar“, pa siječe dotadašnje veze i ne griješi.

Tada se otvara prema Zapadu i do Petog oktobra 2000. „majka“ je srpske opozicije, a Podgorica njena sigurna kuća. No, čim su došli na vlast, Zorana Đinđića i Vojislava Koštunicu sačekao je hladan tuš – Đukanović je pokrenuo istupanje Crne Gore iz SR Jugoslavije. I opet ne griješi: zarezao je ponovo u pravo vrijeme i, dobivši na referendumu za nezavisnost 2006, postao otac države i nacije.

Za razliku od Srbije, samostalna Crna Gora nije imala balast devedesetih i kosovskog problema. Đukanović još jednom siječe bez sentimentalnosti i osvrtanja na vlastite političke korijene: zemlju uvodi u NATO bez referenduma, priznaje nezavisnost Kosova, otvara poglavlja za pristupanje Evropskoj uniji… Ukratko, zaokružuje i definira državnost Crne Gore.

Gotovo sve vrijeme, Đukanović vodi politiku podijeljene zemlje. Od raskida sa Slobom Miloševićem, u njenom centru je odnos prema Srbiji, to jest velikosrpskoj prijetnji. Uprkos povremenim otopljenjima, to se ne mijenja bez obzira tko je na vlasti u Beogradu, Đinđić ili Koštunica, Tadić ili Vučić.

Zapravo, ključ Đukanovićevih izbornih pobjeda je stalna podjela na „za“ i „protiv“ crnogorske nezavisnosti; sve svoje protivnike, bez obzira na njihove uzajamne razlike, proglasio je za eksponente Beograda i, od zahlađenja odnosa između Zapada i Rusije, za dugu ruku Moskve. Ovo drugo mu je posebno važno kako bi u Briselu i Vašingtonu potvrdio lojalnost, ali i stekao podršku dijela nevladinog sektora u bivšoj Jugoslaviji.

Ipak, ta klasična Đukanovićeva matrica kao da je izblijedjela tokom godina. Granice Crne Gore su nesporne, suverenost također, članstvo u NATO-u se ozbiljno ne dovodi u pitanje, a ni evropska orijentacija zemlje. Međutim, to nije donijelo relaksaciju. I dalje gurajući suverenizam u prvi plan, Đukanović je ponovo zasjekao i zaoštrio – ajde da to tako nazovemo – politiku crnogorizacije Crne Gore. Rezultat su protestne litije u organizaciji Srpske pravoslavne crkve poslije Zakona o slobodi vjeroispovijesti, odnosno brojne ocjene da prvi put u karijeri nije pogodio puls većeg dijela javnosti. Može li ga to konačno koštati dijela vlasti?

Milo Đukanović, svakako, nije demokratski političar, ali ni autokrata. Između ostalog, uvijek se nosio sa jakom opozicijom i kritikama u velikom dijelu medija. No, stoji i činjenica da je Crna Gora partokratsko, klijentelističko društvo opterećeno korupcijom, kleptokratijom, organiziranim kriminalom i drugim problemima… Konkretno, da li je u tom kontekstu Đukanović postao „prevaziđen političar“? U Crnoj Gori građani su bili svjedoci promjena njegove politike tokom minule tri decenije, ali smjenu vlasti još vidjeli nisu.

Ako se izuzmu Tito i Aleksandar Karađorđević, igrači na čitavom jugoslavenskom prostoru, nitko još od Njegoša nije toliko oblikovao Crnu Goru kao Milo Đukanović. Strateški put koji joj je zacrtao također se ne može bitno promijeniti. U tom smislu, on je istinska istorijska ličnost.

No, izmiče li mu stalno jedna oštra, ali ključna procjena? A to je odluka o povlačenju. Nju nikada nije lako donijeti – uvijek ima nezavršenog posla, novih planova, rješavanja još ovog ili onog problema, neispunjenih obećanja… Može li Đukanović tu – prije nego što britva otupi – sam presjeći? Ili možda bolje: zbog čega ne može?