Omča za zdrav razum

Tko o čemu, naš režim o vješanju. Sam bog zna koliko su televizijskih minuta i novinskog papira straćili u posljednjoj godini tvrdeći da je učesnicima protesta „Jedan od pet miliona“ isključivo na umu „linč, silovanje, vješanje“. Zimus je čak jedan dječak proveo nekoliko dana u centralnom zatvoru zato što je tokom protestne šetnje nakratko ponio nekakvu maketa vješala. Sada, kada im je sunce upeklo u mozak, naprednjaci lansiraju novu teoriju zavjere da zapadne službe (neće valjda ruske i kineske) zajedno sa „domaćim izdajnicima“ pripremaju rušenje Aleksandra Vučića i građanski rat u Srbiji. Ta operacija se zove“Omča“. A i kako bi drugačije? Opsjednuta onoliko vješanjem, ovdašnja vlast prosto podsjeća na nekakvu podružnicu Kju kluks klana; fale im samo još bijele kukuljice i krstovi u plamenu.

Stvarni cilj naprednjačke „Omče“ jasan je svakom: zastrašiti kritičare režima, dodatno demonizirati opoziciju, povećati „budnost i odlučnost“ u vlastitim redovima. Izuzev u povremenim susretima sa zvaničnicima Evropske unije, Vučić ionako ne krije svoj povratak radikalskim korijenima. Onako kako mu rejting bude padao, svačega ćemo se tu nagledati. Nije nemoguće da se lupetanja nalik na ove iz „Omče“ – biračkom tijelu dobro poznata u raznim varijantama iz tabloida i ružičastih televizija – u jednom trenutku iskoriste za daljnji pritisak na nezavisne medije, ljuštenje posljednjih tragova vladavine zakona, hapšenja političkih protivnika i mnogo čega sličnog. Uostalom, zar Vladimir Putin i Tajip Erodogan nisu Vučićevi najbolji uzori i mentori?

Ono što posebno brine u ovoj omči za zdrav razum, jeste opskurna tvrdnja bivšeg pripadnika vojne službe bezbjednosti Ljubana Karana da „strane službe zarad napada na Vučića, planiraju likvidaciju nekog od opozicionih lidera.“ Treba li po tko zna koji put ukazati na prljavu kampanju protiv Olivera Ivanovića u režimskim medijima prije njegove mučke likvidacije; treba li podsjećati da su 2003. tabloidi bliski radikalima iz nedjelje u nedjelju najavljivali atentat na premijera Zorana Đinđića; treba li ponavljati da je tada Vojislav Šešelj prizivao „krvavo proljeće“, bivši predsjednik Srbije Tomislav Nikolić aludirajući na Điniđićevu povredu ukazivao da je i Tito imao problema sa nogom prije smrti, a aktualni šef države priznao da se napio od sreće poslije ubojstva prvog demokratski izbranog premijera?

Sve ovo su i više nego opravdani razlozi za strah i zabrinutost. Relativiziranja da je u pitanu „strast političke borbe“ i pripadajući marketing ne pije vodu. Jer svi znamo koliko je Srbija podijeljena zemlja i da je mnogo bliža povratku u devedesete nego iskoraku ka suvremenim demokratskim standardima. Zbog toga je i krajnje vrijeme da se paranoicima, mračnjacima, neoradikalima, šovinistima, autoritarcima, sjecikesama, siledžijama i svim ostalim koji sa pozicije vlasti prijete vitalujući „Omčama“ jednom za uvijek kaže – dosta! Ako ništa drugo, bar nas je novija istorija naučila da se od njih ničemu dobrom ne možemo nadati i da, ukoliko im ne stanemo na put, zaslužujemo sve ono što može uslijediti. Nije da nismo upozoreni.