Dobro došli u Srbiju

Kao i sve ostalo, turizam u Srbiji napreduje gigantskim koracima. Ali, osim sa prirodnim i kulturnim znamenitostima – s čim bi još trebalo upoznati putnika-namjernika?

Pod jedan, to je predsjednikov lik i djelo. Mada po čitave dane vodi intervjue sam sa samim sobom na skoro svim televizijama, gost iz inostranstva ovo nikako ne bi smio tumačiti kao autoritarni kult ličnosti: svaki građanin, u svakom trenutku, može mu skresati u brk da je najvredniji, najpošteniji, najdemokratičniji i sve tako redom u novijoj, a bogami i svakoj drugoj istoriji. Bilo što drugo predstavlja izdaju i destabilizaciju zemlje, lopovluk, napad na predsjednika i njegovu porodicu, te povlači određene konzekvence.

Dva: Srbija nije „banana republika“ kao što bi iz prethodne točke naš namjernik mogao zaključiti. Tamo ljudi tajno nestaju u policijskim kazamatima, a ovdje im javno razbijaju lubanje na ulici metalnim štanglama poput Borku Stefanoviću u Kruševcu; tamo krstare policijski eskadroni smrti, ovdje batinaši kabadahija iz vlasti; tamo umjetnici bježe iz zemlje, ovdje im zabranjuju izložbe; tamo pravosuđe ništa ne poduzima, ovdje i te kako ništa ne rješava; tamo je opozicija zabranjena, ovdje je niko živ ne smije čuti i vidjeti. U tom kontekstu, svako objektivan i dobronamjeran mora se složiti sa predsjednikom Vučićem da Srbija nipošto ne može biti „banana republika“…

Ono što bi namjernika možda moglo zbuniti stoji pod tri. Baci li čak i ovlašni pogled na neki od medija, a pogotovo vikendom, učiniće mu se da je zemlja pred ratom ili makar državnim udarom. Neka naš turista ne brine, to je samo naš izvorni format rijalitija u kome svi učestvujemo i koji čitavu porodicu okuplja pred televizorom. Jer, kako bismo inače shvatili da minimalci radnika u pelenama zaposlenim u subvencioniranim stranim firmama, smanjene penzije, korupcija, kriminal, sve veće siromaštvo i slično s čim svakodnevno živimo nisu nikakva pitanja spram stalne opasnosti po suverenitet i teritorijalni integritet; kako bi drugačije pojmili da nas nikada više nisu cijenili u Evropi i svijetu, a da nam istovremeno, združeno i mučki, bar taj veći dio Evrope i svijeta radi o glavi? Vjerojatno – nikako.

Pod četiri, posebno važno: namjernik kad pređe granicu, mora znati da dolazi u zemlju duhovnosti gdje ljudi ne vjeruju svojim očima nego onom što im kaže vlast, to jest – predsjednik. Iz bezbroj slučajeva izdvojimo samo dva, čisto radi ilustracije. Nekoga, na primjer, osumnjiče za nešto kao potpredsjednika Srpske liste Milana Radojičića danas ili predsjednikovog kuma i bivšeg direktora Elektromreža Srbije, Nikolu Petrovića onomad. Međutim, čim Vučić kaže da su prošli poligraf više tu nema što da se pita, svako napredan zna da su nevini. Kakve crne istrage, kakvi bakrači. Sa druge strane, kad isti čovjek optuži Dragana Đilasa, Vuka Jeremića, Borisa Tadića, Sašu Jankovića i druge opozicione lidere da su lopuže i kriminalci, to je za njegovo biračko tijelo – uključujući i mučene kapilarne glasove – uklesano u mramor; nikakav problem oni nemaju sa činjenicom da se protiv spomenutih ne vode nikakvi postupci, niti postoje sudske presude. Uglavnom, naš namjernik brzo će spoznati da je u ovo grubo materijalističko vrijeme, Srbija zemlja duboko vjerujućih ljudi.

Tako stižemo i do broja pet. Neke države izvoze sirovine, druge gotove proizvede, a mi – pamet. Velikodušni smo, ali nismo rasipnici: za razliku od inženjera i liječnika, ministre i direktore čuvamo kao zjenicu oka svog pošto oni najbolje znaju kako su stekli diplome i doktorate. U istom pravcu trošimo milione evra na kićenje Beograda dok se gradski prevoz raspada. Naša racionalnost i dobra uprava, uopće, vidljivi su na svakom koraku: kupujemo borbene avione i djecu liječimo humanitarnim akcijama, masno častimo arapske biznismene i istjerujemo sirotinju iz kuća zbog nekoliko stotina evra, podižemo najveće jarbole u ovom dijelu sunčevog sistema i kopamo septičke jame za ultramoderni Beograd na vodi… Mogli bismo ovako u nedogled nabrajati, ali neka putnik namjernik dođe i sam vidi. Imaće o čemu pričati kada se vrati.