Put za autokratiju

Možete li zamisliti smjenu vlasti u Srbiji? Prije nego što odgovorite, razmislite o sljedećem.

Srpska napredna stranka hvali se sa 700.000 članova. Mnogi od njih su zaposlenje ili, prosto, uhljebljenje, stekli zahvaljujući partijskoj knjižici – mahom na određeno vrijeme. Zauzvrat, prikupljaju kapilarne glasova, statiraju kad god Vučić otvori kakav pogon i da ne navodimo ostale, dobro poznate oblike stalnog dokazivanja lojalnosti i pravovjernosti. Ako je tako, a znamo da jeste – zar za najveći broj ovih ljudi obrana postojećeg stanja nije golo egzistencijalno pitanje?

Kao što je Đorđe Vukadinović primijetio u prošlom broju „Vremena“, u Srbiji postoji opozicija – ali nije bitno. Njene prvake režim tretira poput članova organizirane kriminalne grupe i na različite načine im onemogućava djelovanje primjereno modernom višestranačkom sistemu. Također, dobar dio tih ljudi i dalje su u politici jednostavno zbog toga što nemaju nikakvo drugo pribježište. U sklopu navedenog: da ste li vi ili netko profesionalno afirmiran koga poznate – a nezadovoljni postojećim stanjem – spremni na posljedice političkog angažmana u opoziciji, aktualnoj ili nekoj novoj?

Mediji u Srbiji – dalje – sve su osim kontrolora vlasti u javnom interesu. Najuticajnije televizije i novine djeluju kao propagandni servisi, a ono malo nezavisnih medija što je preostalo, režim sistematski šikanira i gleda da ekonomski zatre. Prijetnje, etiketiranje i vulgarna tabloidna retorika dominantan je način javnog govora počevši od vrha države pa naniže. Isto tako, kritička javnost praktički više ne postoji pošto su njenu ulogu preuzeli različiti spin doktori. Ako mislite drugačije, možete li svojim riječima i sa razumijevanjem reći što je to Vučićev plan za rješenje kosovskog problema o kome se toliko govori i piše u svim medijima?

U Srbiji, također, više nije važno da li je netko premijer ili predsjednik skupštine, sudija ustavnog suda ili ministar vanjskih poslova – računa se samo koliko je blizak sa šefom države i vladajuće partije. Od institucija ostale su zato samo zgrade sa zastavom iznad glavnog ulaza što dokazuju Beograd na vodi, restoran na Pančićevom vrhu, Siniša Mali kao ministar financija, tetka iz Kanade supruge Aleksandra Vulina, medijska imperija njegovog dvostrukog kuma Željka Mitrovića, mini hidroelektrane na Staroj planini i još mnogo, mnogo toga. I kad smo već tu, što mislite čija je starija i teža – riječ zakona ili nekog burazera, kuma i ortaka iz neposrednog Vučićevog okruženja?

Na sve ovo dolazi strah, najrašireniji osjećaj u Srbiji. Lokalne izbore, na primjer, više nije moguće zamisliti bez crnih džipova i kratko podšišanih, mišićavih momaka. Studente, učesnike prošlogodišnjih protesta „Protiv diktature“ policija je privodila pod lažnim optužbama, ali ne i batinaše pod fantomkama koji su istinski maltretirali i protupravno privodili građane u Savamali. Mada postoje samo tri pravosnažne presude u slučajevima 113 funkcionara bivše vlasti hapšenih zbog korupcije i kriminala, režim to ne sprečava da i dalje svoje oponente naziva lopužama preteći im robijom…I ne smo njima. Pitanje zato glasi – ima li za sve pobrojano u ovom i prethodnim pasusima ikakvog drugog naziva osim puta za autokratiju?

Na kraju, razmislite dobro zašto sve ovo trpimo. Makar i zbog toga da nam ovako kako nam je sada, ne postane staro, dobro vrijeme.