Žena u crnom

Ako izuzmemo čudotvornu zaštitu Svete Petke, ostaje pitanje kako Zorana Mihajlović opstaje na svojim funkcijama i radnim zadacima

Srpska napredna stranka proslavila je partijsku slavu na Dan Svete Petke, a tabloid „Kurir“ obavijestio publiku o čudima iz novije istorije pripisanim toj svetici. Uglavnom, u inkarnaciji „žene u crnom“ spasila je partizanskog ilegalca od njemačke potjere, izliječila studenticu od leukemije nakon što su doktori digli ruke, sakrila Srbina na Kosovu u bezizlaznoj situaciji od naoružanih albanskih ekstremista… A kad smo već zagazili u svetačka žitija ove vrste, možda bi među čudima Svete Petke mogao biti i opstanak Zorne Mihajlović u vrhu SNS-a.

Zna se dobro da ministrica građevinarstva, saobraćaja i infrastrukture nije omiljena u svojoj partiji. Kolege funkcionari joj zamjeraju da je karijerista koji „unosi disharmoniju u vladu“, sklona „osovini“ Đilas-Šolak, odnosno – kako tvrdi predsjednica skupštine Maja Gojković –

da stoji kao ikebana dok američki ambasador vrijeđa Srbiju u sred Vlade.

Na ove napade Mihajlović reagira izjavama da ne želi učestvovati u „takvim razgovorima“, veličanjem Vučićevog lika i dijela te, tu i tamo, ponekom otrovnom aluzijom. Najsvježiji primjer je uzvraćanje Gojković riječima da nikom nije svejedno dok mu prebrojavaju „patriotska zrnaca“ što se tumači kao ukazivanje na bliskost predsjednice parlamenta sa Vojislavom Šešeljem koga, u trenucima zaborava, titulira i dalje sa predsjedniče…

Da ne dužimo: razna prozivanja Mihajlović iz matične joj stranke odavno su postala politički folklor i korisno služe medijima za popunjavanje prostora ili minutaže u mrtvim sezonama. Ali – ne lezi vraže – jedno pitanje se ipak ne može izbjeći. A glasi: ako izuzmemo čudotvornu zaštitu Svete Petke, kako Mihajlović opstaje na svojim funkcijama i radnim zadacima? Mnogi bi i za mnogo manje zglajzali.

Ovdje postoji više škola mišljenja, primjetio bi kolega Miša Vasić. Geopolitička smatra da Mihajlović „drže Amerikanci“ pa je zato faktički nedodirljiva. Monetaristi sa svoje strane tvrde da je ministrica ključna za izvjesne poslovne tokove od važnosti za najuži krug moći i da joj – dok „postiže rezultate“ – Gojković i družina iz Glavnog odbora mogu pljunuti pod prozor. Međutim, političko-marketinška škola mišljenja zastupa stav da slučaj Mihajlović nema nikakvu realnu težinu već da služi za stvaranja privida unutarpartijskog života, to jest – tobožnje podjele na prozapadnu i prorusku struju radi pokrivanja najšireg biračkog tijela…

Uz dužno poštovanje ovih učenih teorija uz još neke za čiji prikaz nedostaje prostora, daćemo i mi mali prilog čaršijskoj političkoj analizi. Polazimo od toga Vučić u rijetko čemu uživa poput ponižavanja sopstvene partije – zato je Ana Brnabić premijerka, Zoran Radovanović gradonačelnik Beograda, Tomislav Nikolić penzioner… U tom sklopu je i slučaj Mihajlović: naprednjački prvaci imaju dozvolu da je napadaju koliko god žele, ona sama zna da joj ništa ne mogu kao ni žaba lješnjaku.

Što od svega toga ima Vučić, netko bi mogao pitati. E, pa ima: kao slatka beba u kolicima kakvim ga gledamo na slici koju ovih dana objavljuju svi tabloidi, guguče od zadovoljstva.