
Izložba
Zograf: Snovi, moja dugogodišnja opsesija
Naslov izložbe radova Aleksandra Zografa, „Hvatač snova“, otkriva njenu temu i interesovanje autora koje on opisuje kao dugogodišnju opsesiju
Metju Kolin: This is Serbia Calling – rokenrol radio i beogradski pokret otpora (preveo Oto Oltvanji; Samizdat FreeB92, Beograd 2001)
U jednom aktuelnom intervjuu, režiser Goran Marković kaže kako ga je pojavljivanje knjige o njemu koliko obradovalo i ispunilo zadovoljstvom onim što je urađeno, toliko i – uplašilo. Tako je to s rekapitulacijama u hodu, onim koje se prave dok život i aktivni rad jednog čoveka – ili pak institucije – i dalje traju: odjednom shvatiš da ima više toga iza tebe nego pred tobom. No, institucijama je opet, nekako, lakše: one mogu nadživeti trošnost pojedinačnog ljudskog tela… Ovih je dana i Radio B92 dobio svoju prvu „autorizovanu biografiju“, što je takođe neka vrsta njegovog pomalo herbarijumskog smeštanja u „istoriju“ (onu koja i dalje teče, na svu sreću); londonski novinar i publicista Metju Kolin (Matthew Collin) objavio je studiju o Devedesetdvojci, i to je nedvojbeno zanimljiv način da se, kroz oči (tj. uši…) upućenog outsidera rezimira jedna užasna, ali na neki uvrnut način i veoma izazovna srpska decenija, u kojoj je multimedijalna radionica zvana B92 odigrala ulogu koja se gotovo ne može preceniti.
Kolinova knjiga zapravo nije strogo koncentrisana na „fenomen“ B92: pre bi se moglo reći da se radi o dobro fundiranoj hronici vaskolike degeneracije srpskog društva od dolaska požarevačkog bankara na vlast do njegovog neslavnog pada; Metju K. opširno, vaistinu upućeno i s dozvoljivim minimumom materijalnih grešaka i nepreciznosti – a bazirajući svoja (sa)znanja koliko na neposrednim uvidima kroz bazanje po Beogradu devedesetih i na intervjuima sa velikim brojem beogradskih „javnih likova“ koji su imali nekakve veze s Devedesetdvojkom i scenom oko nje (dolepotpisani included) toliko i na proučavanju relevantne literature (T. Judah, E. D. Gordy, M. Glenny, A. Little, S. Drakulić, S. Crawshaw. P. Luković, L. Silber, T. G. Ash, D. Ivanović etc.) – opisuje jedno sistematsko propadanje društvenog tkiva, materijalno osiromašenje, moralni rasap i kulturnu debilizaciju, tražeći i mahom pravilno locirajući Tačke Otpora i njegove makar dominantne strategije; tako se u svakom krugu hronološki poređanih poglavlja/istaživanja nužno dolazi do B92 kao neophodne mirođije u gotovo svakoj srpskoj underground čorbi devedesetih. Ovaj pristup, u kojem se delovanje devedesetdvojke smešta u vrlo opširno razmatrani širi društveni kontekst ima jednu veliku vrlinu i jedan ništa manji recepcijski nedostatak: kada se čita na originalu, dakle kada se uvaži činjenica da je knjiga namenjena globalnoj publici, ovakva koncepcija Kolinove case study više je nego opravdana; no, u srpskom izdanju knjige neminovno dolazi do efekta prezasićenosti, tj. prenatrpanosti teksta širokim eksplikacijama kakve su ovdašnjem čitaocu savršeno nepotrebne; otuda ispada da je bar četvrtina teksta srpskog izdanja knjige balast koji otežava recepciju. No, teško da se ovo moglo izbeći: samovoljno „cenzurisanje“ izvornika svakako ne bi bilo dobro rešenje, a teško je videti šta je drugo moglo da se učini.
Možda je osnovna vrednost Kolinove knjige – osim same činjenice da će kudikamo produbiti znanje svetske publike o Devedesetdvojci, koje najčešće nije išlo dublje od eho-saznanja kako Tamo Negde, u sivom Beogradu, neki ljudi permanentno nerviraju Miloševića pričom o Ljudskim Pravima – u nečemu što, bogme, ni ovde nije uvek dovoljno ozbiljno shvatano, a što je autor, s obzirom na svoj rok/tehno bekgraund, umeo veoma dobro da uoči: Devedesetdvojka bila je i ostala nešto mnogo više od gomile jezičavih tipova koji puštaju vesti kakve Zli Srpski Režim ne želi da se čuju u srpskom etru. Da je to bilo sve, B92 bio bi samo još jedan Radio Index, a to je svakako isuviše malo da se o tome napiše knjiga… Uloga Radija B92, kao nukleusa celog pogona sa istim pravo slovo – pravi broj imenom, krucijalna je upravo na području onoga što se, uz malo istorijske persiflaže, može nazvati antirežimski kulturkampf: efikasno i produktivno odupiranje apsolutno predominantnoj kulturi izolacije i diskursu mržnje – koje je s režimom delio i dobar broj kvazikritičkih intelektualaca, beslovesnih i neartikulisanih „antislobističkih“ medija i populističkih opozicionih stranaka – tako što će se: a/ kritikovati „postojeće stanje“; b/ kreirati i potpomagati stvaranje paralelne kulture otpora i omogućavanje opresiranim a relevantnim društvenim/(sub)kulturnim grupama da dođu do glasa; otuda raskošna izdavačka, časopisna, stripovska, diskografska, filmska i video produkcija B92. Bez toga, i bez istinski alternativne zvučne/muzičke slike radija (koja je poslednjih godina nažalost pomalo razvodnjena, što Kolin takođe uočava; čini se da bi se i jare i pare mogli dobiti jedino ako bi radio pokrenuo nekakav „drugi program“?), kao i bez otvaranja i pretresanja u informativnom programu svega onoga što ne samo režim nego ni „prosečan građanin“ nikako nije voleo da čuje, Devedesetdvojka bila bi tek prozaični servis za benigno kevtanje protiv omraženog diktatora, a toga čak ni u žalosnoj Srbiji nikada nije nedostajalo. Metju Kolin, dakle, umesto lenjih srpskih autora, nepogrešivo detektuje ne samo pravi značaj i ulogu Devedesetdvojke u srpskoj revoluciji, nego i one prave elemente razlike koji su ovu malu stanicu učinili tako Velikom, implicitno nudeći i zaključak kako će ona ostati Velika samo ako se svojih bazičnih postulata bude držala i u nadolazećem vremenu sofisticirane korporativne diktature, one u kojoj „protivnike“ ne biju nego ih zaglupljuju… B92 će morati da nađe snage da i u tom vašarskom tranzicijskom džidža–bidža haosu bude Glas Otpora; još uvek, srećom, nema dovoljno ubedljivih razloga da se posumnja u njenu sposobnost da to i bude.
Naslov izložbe radova Aleksandra Zografa, „Hvatač snova“, otkriva njenu temu i interesovanje autora koje on opisuje kao dugogodišnju opsesiju
Pozorište „Pinokio“ otvara prvu pozorišnu scenu za bebe „Kolevka teatar“ predstavom „Zora i San“, u kojoj učestvuju i gledaoci - bebe
Rezultati vojvođanskih konkursa za kulturu neskriveno ukazuju da Pokrajina ne želi da pomaže one koji su podržali studente. A to su Sterijino pozorje, Egzit, Akademija umetnosti, Tvrđava teatar, Šekspir festival, Akademska knjiga...
U utorak 3. juna, dodelom nagrada i programom pod nazivom Epilog u ritmu, završeno je jubilarno 70. Sterijino pozorje. Ovaj festival je tačna slika situacije u kojoj se nalazi naše pozorište uvek – čak i onda kada pozorišna javnost nije zadovoljna načinom podele nagrada, ili onda kada se čini da selekcija nije “pravedna”. Zato u ovom tekstu neće biti reči o svih 12 predstava (devet u takmičarskom programu i tri u Krugovima), koje je odabrala selektora Ana Tasić, već o pokušaju da se uhvati slika naše teatarske situacije
Snežana Mijić je slikarka, konzervatorka u “Galeriji Matice srpske”, trenutno na doktorskim studijama primenjene umetnosti i dizajna na novosadskoj Akademiji umetnosti. Neposredan povod za naš razgovor je njena izložba “O svinjama sve najlepše”, u Kulturnom centru “Laza Kostić” u Somboru. Kustoskinja Iva Leković piše u katalogu: “Zoopraksiskop Snežane Mijić polazi od jednostavne zamisli koja se mutiplikuje u nekoliko pravaca tumačenja. Uzimajući motiv svinje iz fotografske serije životinja u pokretu Edvarda Mejbrida, koga možemo smatrati pionirom multimedijalnih i intermedijalnih istraživanja, autorka preispituje odnos tradicionalnih i novih medija, ujedno skicirajući i (uvek) aktuelno stanje društva”
Intervju: Tužiteljka Bojana Savović
Svako treba da živi sa svojom savešću – ako je ima Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve