Kao da se neko setio da bi kolubarski rudari, kao simbol oktobarskih promena, mogli da budu deo na tasu koji bi prevagnuo u korist jedne od strana u srpskom političkom ratu. Ali, teško da će Srbija i posle ovoga biti "remontovana"
KOPOVI BEZ RADNIKA: Kolubara u ponedeljak pre podne
Početkom oktobra, baš pred godišnjicu promena, u kojima su, po mnogima, imali odlučujuću ulogu, rudari „Kolubare“ su stali. Tražili su pare. Vlada rekla, nema para, prosek plata u Kolubari je prilično veći od republičkog (Đelić pominjao 17, izračunato da je 10.300 dinara), javio se i premijer Đinđić, rekavši da je štrajk politički, i da svi znamo ko ga inspiriše. Mada zagonetka nije bila teška, javno je rešio ministar Veselinov, javno prozvavši Koštunicu. U DSS-u odgovorili da su u vezi sa štrajkom koliko i sa golom Bekama Nemcima, i to u 93. minutu. Kako je štrajk već u produžecima, možda se i pokaže ko sve učestvuje u ovoj utakmici.
KOGAIZAŠTABOLI: No, da pođemo redom, ako ovde ima nekog reda. Kolubara je, nezadovoljna Uredbom o zamrzavanju plata javnom sektoru, dugo u navlačenju sa republičkom vladom oko isplate raznih prinadležnosti iz paketa prekovremenog rada. Bilo je tu i razgovora sa premijerom, ministrima, ali, nikako se nije stizalo do brojki koje bi zadovoljile rudare. Na jednom od tih sastanaka, 2. oktobra, na kome je iznervirani ministar rudarstva Goran Novaković sve oterao u p. m. rekavši pa ’ajde da vidim taj štrajk. To je tajno snimio predsednik sindikata „Kolubare“ Zdravko Vučetić, i po povratku pustio radnicima. Sutradan je „Kolubara“ stala. Poznavaoci kažu u nepovoljnom trenutku za štrajkače, rezerve uglja za termoelektrane su bile prepune. Onda su krenule međusobne optužbe. Rukovodstvo „Kolubare“, koje čini DSS, je podržalo štrajk, Štrajkačkom odboru, u kome ima onih iz DS-a, stižu zahtevi za smenu rukovodstva, ministar Novaković je nekako uspeo da stigne na kopove i da se živ i zdrav vrati neobavljena posla, sindikat EPS-a, koji je tražio da se prekine štrajk, zapretio je generalnim štrajkom ukoliko se ne ukine Uredba o zamrzavanju plata javnim preduzećima… Ko će se snaći u toj tarapani. Iako se, po Vladi, iz aviona vidi ko štrajkom ruši reforme, „upućeni“ drže da se sve događa ne bi li Đinđić oteo Elektroprivredu od Koštunice i priveo je reformama.
Da pođemo još jednom ispočetka, i sa lica mesta. Ponedeljak pre podne, nekoliko stotina radnika, da ne kažemo ’iljadu, u Medoševcu čeka ministra Novakovića. Kakav minimum rada, oni ili rade, ili ne rade, sad ne rade. Pronose se glasovi da batićevci pokušavaju da puste u pogon Istočno polje, niko ne veruje, sve je moguće, tamo su njegovi. Ministra nema, radnici zalegli, odemo do Baroševca gde ordinira Štrajkački odbor, nikog nema svi na Istočnom polju, da spreče… Slobodan jedino član Štrajkačkog odbora Radomir Vojčić Kraka, on će da opriča. Do jutra razgovarali sa đinđićevcima, bili mu šef kabineta Nenad Ilić i dva savetnika. Samo što je opr’o kosu, mokre glave otiš’o, vele hitno, celu noć se akali, do svanuća, ništa, nudili pola od traženog. A kako stoji stvar među ljudima gnev i naboj gori nego ikad, samo traže pare, kakva politika, nikad nije video takvo jedinstvo. Otkad su im zimus zamrzli plate, ne mogu da žive od gneva radnika, upozoravali Vladu, nije reagovala, i došlo do čega je došlo. Ne traže oni ukidanje Uredbe, nego da se isplati što im duguju, a duguju za razne stvari, rad praznicima, nedeljom, prekovremeni rad, rad u vreme pauze, dug, otprilike, jedna plata. Ništa nema napamet, sve izračunali ekonomisti, duguju im 624 miliona dinara, pristali na 114, u četiri rate, ne daju ni to. Kol’ko su puta bili kod Novakovića i Đelića, mnogo puta, oni sve nešto nemaju vremena, poslednji put, početkom oktobra, Đelić nije bio ni 20 minuta, mora na tribinu, onda i on napusti, mora i on na tribinu, šta je tada sve rek’o Novaković, da ne veruje čovek da ministar može da bude tako vulgaran i da psuje. Jeste, Vučko sve snimio i pustio radnicima, govorio mu, nemoj, sačekaj, a on pustio. I on sve čuo, kroz tapacirana vrata, boli ga za bagere, boli ga za štrajk, boli ga za Vladu, da bog sačuva. Kakva politika, politika je ubačena, klasičan socijalni štrajk, niko ne pominje politiku, stranke, samo pare. Eto, noćas celu noć, do svanuća, sa Đinđićevim ljudima, ništa, nudili 64 miliona od minimalnih 114, ko to da prihvati, ko će ljudima na oči, nema ništa dok pare ne dođu na blagajne, tad će krenuti. Nikad takvog gneva, nikad takvog jedinstva, sve zavisi od Vlade, ako se brzo ne reši može izađe na nevaljalo, oni bre rade, prebacili su godišnji plan proizvodnje, a 83 odsto tehnologije otpisano, zna šta priča, odavno je on sindikalac, nikad u partiji, učlanio se u DS u vreme najveće NATO agresije, to javno kaže, ali u duši sindikalac, pre bi se obesio nego izd’o radnike.
HEROJVUČKO: Vratimo se u Medoševac, podne, još se čeka ministar. Radnici odlaze i dolaze, javljaju da predsednik Sindikata Vučetić smiruje Istočno polje, sve je u redu, nema rada. Pristigli Kraka informiše radnike da se čuo sa Novakovićevom sekretaricom, pregovara u EPSu, čuje se da traže ministrovu smenu, ništa, prvo pare pa će ostalo rešavati u hodu, ima tri dana, tri meseca da ostanu ovde. Viču, ovo nije politički štrajk. Jedan hoće da priča samo za televiziju, premašili plan, kol’ko uzimaju a kol’ko daju, ništa nije ispunjeno, osećaju li oni krizu, treba svi da žive, i metalci i vunovlačari, šta bre politički, ko kaže politički, hoće samo svoje, i da hoće njega da puste na televiziji, on bi njima rek’o. Dođoše glasovi da je dogovor postignut, Štrajkačkom odboru otkazi, rudarima radna obaveza. Stiže ozvučenje, uze da se izlaže Milutin Nedeljković iz rukovodstva štrajka, hoće 33 odsto veće plate, koliko su zvanično veći troškovi života, i da se odvoji rad od nerada. Uze i da pita, hoće li od rudara da naprave socijalne slučajeve zarad nečijih fotelja, neće moći, šta je sa radnicima direkcije EPS-a, kojih ima preko 800, a dovoljno bi ih bilo 200…
Ali, eto heroja, Vučetića Zdravka, stiže sa Istočnog polja, sve je u redu, nema rada. Jesu ga držali celu noć, da ne može da govori, ali, drži se on. Pa se do’vati mikrofona, iscrpljen, ali bodren, bori se. Kažu da je štrajk politički, jeste, ali sa njihove strane, odobravanje, takoo jeee. Tačno su im rekli šta traže, ali ne daju 50 miliona za prebačaj proizvodnje, ne daju samo 23 odsto preko plate, pa ponovi detalje Novakovićevog nerviranja sa tajnog snimka, pa uze da pita, pa da traži odgovor, je l’ ih neko nater’o na štrajk, da li su sami hteli štrajk, jesuu, da se snimi, pa neka Novaković čuje. Pa još da ih pita, hoće li sve što su tražili ili polovično, zbog Srbije, sve, i to da se čuje, samo pita, ovo je odlučujući korak, mora da pita, svi odlučuju.
Iza dva popodne stiže vest da je ministar Novaković na Istočnom polju, pade komanda da svi iz druge smene dođu u Medoševac, da ih ne bude šačica. Al’, ministra nema, radnici nailaze, Vučko se povlači u kantinu da odrema. Oko četiri stiže ministar, opšte negodovanje, horsko pitanje, šta i gde ga ono boli. Pregovori ima da budu pred mikrofonom, nije išlo jer su radnici bili baš besni i jedinstveni. Povukoše se u kantinu, ali su radnici i tu bili besni i jedinstveni. Štrajkački odbor, sa rukovodstvom „Kolubare“ i ministrom, pređe u posebnu zgradu. Heroj Vučko je svaki čas izlazio za mikrofon i raportir’o radnicima da ministar nije kompetentan, da nisu kod njega pare i da nema o čemu da razgovaraju. I tako se teralo do u noć, i prisutni radnici polegali kad je ministar prist’o na 100 miliona, sindikalci uzeli da zatežu, i sve odloženo za utorak ujutro, da se sve stavi na papir. Utorak ujutro ministar nije doš’o, ost’o u Beogradu, pregovara sa rudarima jamskih rudnika, koji su po inerciji ušli u štrajk, sindikatom EPS-a. Tog popodneva „Kolubara“ je još stajala, u Medoševcu su čekali ministra i pisali saopštenje za javnost. Rezervi uglja ima za još desetak dana, poznavaoci prilika vele da tu ima još prostora za dopisivanje i remont koji je sve izvesniji. Kako bude, nekih rezultata će biti, a gde su rezultati, tu su i pare.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Ljudi se osvešćuju, ohrabruju i udružuju. Tako ujedinjeni možemo sve. Ceo ovaj proces je značajno lekovit za celo društvo, sada svi učimo šta možemo zajedno kada su nam iste bazične vrednosti. Mislim da su i studenti mnogo toga naučili, dosta su iskustveno osetili i na svojoj koži, a, iskreno, i mi “stariji” učimo od njih. Za razliku od mnogih, mislim da je dobro što sve ovo duže traje, jer bi nagle, brže promene verovatno bile i kratkotrajne
Vladajuća partija je kampanju u Zaječaru i Kosjeriću vodila kao u centru Beograda – pravila je mala naselja od šatora, pekla prasiće i jariće, mesila hlebove, točila rakiju i sokove i delila dnevnice. Vučić je kampanju pretvorio u proizvodnu delatnost gde postoji tačna računica koliko “košta” glas, a kako je u mogućnosti da sam određuje način na koji će se trošiti javni novac, bukvalno mu ništa nije skupo. Protiv ovoga stoje građani koji su odlučili da se ne boje, da prihvate socijalni rizik, neki i po cenu da izgube posao. Da li na ova dva mala ogledna polja može da se vidi promena o kojoj se govori i u koju se veruje
Studenti su, kada su izašli sa objedinjujućim, za neke dugo očekivanim zahtevom za vanrednim parlamentarnim izborima – pogodili u metu. Ovaj zahtev je očigledno za naprednjake preveliki izazov, oni i njihovi partneri ne znaju šta bi sa tim, što se najviše vidi po njihovim konfuznim izjavama – tipa: može da bude, ali ne mora da znači, samo da tetki odnesem lek pa ću razmisliti. Pogodili su studenti Vučića i tamo gde ga najviše boli, i to dvared uzastopno: prvo tvrdnjom da je “nenadležna institucija”, a sada i da je postao “kukavica”. Ne sme da raspiše izbore, kojima svako malo preti već 13 godina i koje raspisuje kad mu se ćefne, uvek siguran u pobedu
Presek nedelje je sledeći: imamo nadvlačenje dveju suprotstavljenih struja. Jedna želi da se oslobodi talačke krize u kojoj je drži druga. Prva strana želi izbore. Druga nikome ne ostavlja izbor. Suština je u razlici: vladajuća klika želi da sve ostane isto, a građani – da sve bude drugačije. U tom smislu, studenti i građani su na neki način već pobedili: više ništa nije isto i nikada neće biti isto
Izbor članova Saveta Regulatornog tela za elektronske medije
Dok se čuo huk pobunjenih ljudi sa ulice, nestali su bahatost i bezobrazluk naprednjačkih zastupnika, a kad je buka prošla – nastavili su po starom. Naše pretnje da ćemo izaći iz procesa, a i ni naše žalbe domaćoj javnosti i međunarodnim posmatračima, ne utiču mnogo na naprednjačku mašineriju da posustane u lažima i prevarama, i zato se rešenje za vraćanje ponovljenog procesa u zakonske okvire samo nameće: da se studenti i pobunjeni građani ponovo vrate tamo gde će ih čuti i vlast i Evropa
Svako ko proda glas, postaje kmet na Vučićevoj latifundiji. Svako ko ćuti na kapuljaško nasilje, pristaje i na pravo prve bračne noći naprednjačkih velmoža. Možemo i moramo bolje od toga
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!