Jimi Tenor je Lenny Kravitz za ljude koji nemaju para, a imaju jaku želju da budu kul. Jimi Tenor je isto tako OK, i isto tako gej, i isto tako iz Finske, i isto tako pravi prigodnu muziku za vožnju minimorisom ili bubom. Lenny Kravitz, s druge strane, nije OK, nije gej, nije iz Finske, i pravi prigodnu muziku za vožnju čirokijem iliBMW-om. Sada verovatno shvatate razlike u nijansama, kao i to koliko je muzika u prvoj vožnji bitna, a u drugoj nebitna da bi se okupirala devojčica na suvozačevom sedištu.
Svoj proboj na srpsko tržište, a slobodno se može tako reći, Jimi Tenor je napravio i istovremeno kad je osvajao Evropu. Zahvaljujući uvozničko-distributerskoj kući HMK, građani su imali priliku da se opskrbe originalnim izdanjem njegovog albuma Intervision, i to, mislim, čak i na vinilu! Jimi Tenor, kao daleki, neotkriveni rođak večitog imidžaDevedesetdvojke vrlo brzo je našao stalni boravak na plej-listama ovog radija. Njegov elektroniklovani laundž kokel Princea, Burta Bacharacha i aparata za espreso izvrsno se prilagođavao jutarnjem razmrdavanju, popodnevnom beogradskom krstarenju niotkuda nikud, kao i melanholičnom sutonu u nečemu što se kod nas zove kafić. Vremenom je Jimijeva slava, kao i kvalitet njegovih albuma, zgasnula, ali je, skoro sam u to siguran, on ostao kao jedan od likova na bedžu koji ilustruju beogradskikulklub. Pored toga, on je ostao i jedan od starova Devedesetdvojke, i otuda ne čudi što su na koncertu bili skoro svi muzički saradnici tog radija.
Na koncertu su bili još i svi Jimijevi beogradski fanovi. Možda je organizator mislio da će ih biti više… Jimi se pred publikom pojavio obučen u neku vrstu orijentalne venčanice od najlona (recimo). Međutim, boljim poznavaocima lika i dela Olivera Mandića, Jimijev kostim je u najmanju ruku delovao odveć retro. Onemanshow rasporedio je naizmeničnim sviranjem sintisajzera, saksofona i upravljanjem sempler i ritam mašinom. A raditi sve to odjednom je naporan, nezanimljiv i nepraktičan ekonomski isplativ posao. Nešto kao simfonijski koncert koji ima previše pauza, jer muzičar trči od jednog do drugog instrumenta da bi odsvirao narednu deonicu. Umesto da dobijete sve odjednom, dobijate jedno po jedno. Ali, to je oduvek bio problem s elektronskim pločama koje su napravljene u spavaćoj sobi – potreban je čitav orkestar sprava i ljudi da ih posle izvede uživo (skrozuživo!).
Međutim, Jimijev samostalni nastup (po Evropi katkad vodi još dva-tri priručna muzičara) nosi i nešto od prkosnog stava superindividue koja ekstravaganciju ne traži u maksimalnom, već je nalazi u minimalnom, što, pak, može biti jedan od parametara dobrog ukusa. Čitavom kvazipozorišnom doživljaju njegovog nastupa možda bi bolje odgovarala bioskopska sala Doma omladine ili sala Beogradskog dramskog, ali za ozbiljno promišljanje nekog koncerta ovde još ima vremena.
Ne znam šta je bilo s obećanim multimedijalnim zgoditkom u vidu prikazivanja Tenorovih filmova pre koncerta, jer sam ih u duhu tradicionalne srpske odbojnosti spram pojmova multi, medija i kultura (naročito kada idu zajedno) preskočio, a čini se i svi kojima sam se obratio za informaciju o tome. A i kakva je vajda pričati o nečemu što niste videli (ni vi, ni ja).
Nastup Jimija Tenora DJ setom potpomogli su i (u svoje doba) njegovi lični promoteri – Vlada Janjić i Gordan Paunović.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Izložba radova koje su naši umetnici prošlog veka naslikali zbog Pariza i o Parizu, istovremeno govoreći i o njihovim danima provedenim u gradu za koji Cuca Sokić kaže da mu je „svaka fleka, nekako na svom mestu“
„Novi narativ“, teatrološka studija Marine Milivojević Mađarev ispituje kako dramski pisci, pišući o prošlosti, utiču na promenu njene percepcije u sadašnjosti, a time posredno i same sadašnjosti stvarajući nov narativ
Ako u pravednom gnevu na zlo uzvratimo zlim, ako se i sami prihvatimo silničkih metoda razumljivih vladajućoj sili, čini se da ćemo naškoditi samo prethodnim zlikovcima, ali ne i zlu samom – jedna je od niza tema o kojoj mislite nakon predstave „Mihael Kolhas“
Ivo Andrić je 19. aprila 1939. predao akreditive kao kraljevski poslanik u Nemačkoj, a nekoliko meseci kasnije, 1. septembra, počeo je Drugi svetski rat. Srećom mogao je da se osloni na odličnog vojnog izaslanika, pukovnika Vladimira Vauhnika. Ispostaviće se da je on bio najbolji špijun Kraljevine Jugoslavije
Nedavno je Srbija uzela kredit od Banke Saveta Evrope za rekonstrukciju ustanova kulture, treći od 2021, iako većinu za koje se ranije zadužila još nije realizovala a neke nije ni počela. Obećanih a neostvarenih projekata ima mnogo više od ostvarenih
Ovih dana na društvenim mrežama u toku je rat polova. Ništa novo, reći će neko. Ovog puta, međutim, stvar je malo neobičnija nego inače. Jedni protiv drugih ne bore se muškarci i žene, nego – muškarci i medvedi
Religijski praznici slave gospodara, što je zastrašujuće samo po sebi. Nacionalni praznici slave mitove zajedništva, što nije manje beznadežno. Samo se Prvog maja slavi rad kao uslov slobode, dakle slavi se slobodni građanin koji se ne podaje gospodarima, niti se klanja kumirima nacije. Zato se ovaj praznik u modernim populističkim režimima sistematski obesmišljava
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!