Kad god je bilo biti ili ne biti, radilo se o ličnom ili nacionalnom izboru, Mihajlović se, kao dokazani ljubitelj netaknute prirode, povlačio na planinu da sa ekspertima od poverenja produma šta mu je, ili šta nam je, činiti
IZ ARHIVE: Dušan Mihajlović ispred kuće na Povlenu
Kad ono, nedavno i u Jagodini, premijer Đinđić, plastično rečeno, odalami prisutnog ministra policije, rekavši da se u pedeset gradova Srbije tačno zna ko je glavni mafijaš, ovaj to, kako razni dušebrižnici uzeše da tumače, shvati lično, kovertira ostavku i ode na prošlogodišnji godišnji odmor. Pravac Povlen, gde, kako mu u partiji objasniše, nema puta, struje ni telefona. Oni koji nemaju druga posla uzeše da tumače zašto je ministar policije Dušan Mihajlović baš sad, kad je čupavo, uzeo da se odmara. Te izmak’o se jer nema odrešene ruke, te izvlači se iz škakljivih poslova izručenja haških optuženika, te ovo, te ono. Sad kad se „namestio“ i slučaj Perišić, ispašće, daleko bilo, da je ministar i tu aferu anticipirao pa se sklonio dok se stvari ne slegnu. Sam ministar, preko posrednika, poručio, što je objavio Radio Valjevo, da je na odmoru do 24. marta, te da se sprema za poslove potpredsednika republičke vlade i kongres liberalnih partija u Budimpešti. Kovertiranu ostavku, ali ni posao ministra unutrašnjih poslova, nije pominjao. Tek, kad se desilo hapšenje Momčila Perišića, primećen, onako odmaraški, u džemperu i kariranoj košulji.
CIGLAURANCU: Reporter „Vremena“, iz svojih i pouzdanih izvora, sazna da se Mihajlović vratio na Povlen, i šta će, poslom, baš u nedelju 17. marta, krene u planinu, da pokuša da razgovara s ministrom, da vidi kako teče odmor, kakvo je planinsko sunce, kakav je vazduh, kakva okolina. Pre toga, ko što je red, raspita se o temi i lokaciji. Mihajlović je plac na Povlenu, najvišoj planini valjevskog kraja (1347 metara), zajedno sa postojećom kolibom, kupio krajem sedamdesetih godina. Tačnija lokacija Kneževo polje, čistina maltene na vrhu planine. U početku su sređeni samo pod i krov kolibe. Kako je Mihajlović napredovao u karijeri napredovala je i koliba, danas je to „pristojna“ planinska kuća. Više od kolibe napredovao je mit o kućici na planini. Naime, Mihajlović je, kao dokazani ljubitelj prirode, imao običaj da pred sve važne odluke, pokazaće se ne samo lične, zasedne na Povlenu. U početku se sovjetovao, naravno u opuštenoj atmosferi druženja, s valjevskim prijateljima, krajem osamdesetih tu su navraćali nacionalni radnici poput filozofa Ljube Tadića, Klare Mandić, Brane Crnčevića, Bećkovića, kasnije i Vuk Drašković kad je bio u zenitu, a samo Povlen će znati ko još. Tek, kućica na planini je dobila status svetog mesta, kad si na planini i bogu si bliži, pa bi mnogi sve dali ne bi li sebi mogli da upišu da su bili na „hadžiluku“.
Slučaj je hteo da o Povlenu, i njegovim ljubiteljima, saznamo i na osnovu medijske eksploatacije gradnje velike kamene kuće u selu Mravinjci podno Povlena. Naime, jedan dnevni list je uzeo na široko da piše kako kuću gradi, a helikopterima dovlači materijal, Dušan Mihajlović. Drugi dnevni list je to demantovao reportažom „Zida Sloba a ne Dule“, iz koje „ispada“ da je gazda kuće Slobodan Pejović, direktor marketinga FSJ-a. Šta još „ispada“ iz pomenute demantujuće reportaže: da je Povlen težak i surov za život, ali da ga Mihajlovićeve novodemokrate upravo takvog vole i uvek se iznova njime oduševljavaju, toliko da su rešili da pokrenu inicijativu da se planina proglasi za regionalni park. Pre toga je „grupa entuzijasta i zaljubljenika u prirodu, okupljena svojevremeno oko Dušana Mihajlovića i istraživača u prirodi, uspela da Povlen sačuva od najezde civilizacije i ljudske nebrige“. Negde u to vreme, oko „pre toga“, tačnije 1974, sadašnji načelnik valjevske policije, novodemokrata Milan Janković, prvi je sazidao vikendicu na Povlenu, kako, piše, „dok sam gradio vikendicu, cigle i pesak nosili smo u rančevima, na leđima, peške iz Valjeva“. Posle vikendicu sagradio Dušan. Da ne pričamo kako, samo da kažemo da je Povlen, tačnije Kneževo polje 30 km od Valjeva.
GDESUPAPRIKE: S takvim saznanjima, i džipom, jer bez džipa ne može, krenemo uzbrdo. Od pominjanih Mravinjaca desno, pa još uzbrdo, u planinu. Kad se nekako popesmo, puče pogled, vodič kaže to je to, levo, u borićima, kuća, ispod nje još jedna. Gore, iznad kuće, dve siluete, dole, niže, još dve. Dođosmo do same kuće, u placu džip čiroki, kuća pristojna, od čvrstog materijala, prizemlje i potkrovlje, vodič kaže, izvanredno, planinski stil, krov od zelene „terbole“. Stupismo na mermernim pločama popločan trem, izađoše dve osobe, mi, „u prolazu, pa svratili na kafu“, nema problema, videli su da je vozilo valjevske registracije. Je l’ Dušan tu, jeste, jedan će, i uđe u kuću. Upoznasmo se sa ženom koja je grabuljala travnjak, ponudiše nas da sednemo, baš za drveni sto, baš na drvenu klupu, baš na mesto na kome je ministar sedeo, samo što nije bilo paprika kao na naslovnoj strani prošlog broja „Vremena“. Svi uđoše u kuću, ostaviše nas da sedimo na tremu, sve isto ko na prvoj strani, samo nema ministra, samo nema paprika. Izađe jedan mlad sa motorolom, šta treba, predstravismo se, rekosmo kojim poslom, uđe u kuću, izađe, ministar nije tu, otišao u selo, sa prijateljem, neće doći do uveče, nemaju vezu. Nema problema, sad će kafa. Stiže kafa, doneše i punu činiju kesica sa šećerom, počesmo o vremenu, snegu koji se zadržao na severnoj strani planine, nema ništa dok ne odjugovi. Mladić sedi na dva metra od nas, vrti motorolu, lepo je samo na suncu, uđe da obuče vetrovku, ponovo zauze mesto, video ministra i paprike na prvoj strani „Vremena“, možemo li da fotografišemo kuću, ne može, može li sa brda, ne može, ne bi bilo problema, ali šef nije tu. Vodič uze da kravi atmosferu, ovaj put ide tamo, ovaj ‘vamo, ovaj ne reaguje, čija je ona vikendica dole, nova, od drveta, sa kupolom, mercedesom sa zatamnjenim staklima, jednog prijatelja, upusti se u razgovor tek kad na red dođoše džipovi. Vreme uze da curi, šta ćemo, može li da kontaktira ministra, ne može, u selu, nema problema, možemo da ostavimo poruku. Prihvatismo se olovke i papira, napisasmo ko je bio i kojim povodima, ostavismo telefon za eventualni kontakt. Mladić uze papir, uz pitanje, vi ste taj novinar, stavi u jaknu, isprati nas do džipa. ‘Ajd nizbrdo, kad ozdo grabi crni džip, znamo čoveka, hoće li kod Dušana, ma kakvi, Dušan nije tu, onako, vozika se, gde se vozika kad ovaj put vodi jedino do Dušanove vikendice, ma da malo uzme vazduha. Nedugo potom još jedan džip zaždio uzbrdo, još jedan ljubitelj prirode.
Mačka na drvetu
Ova crtica baš nema veze s temom, ali ima s ministarskim resorom. Načelnik valjevske policije je ministrov partijski drug, pukovnik Milan Janković. Načelničko mesto mu je prvi posao u policiji, pukovnik prvi čin. Pukovnik je,“u cilju približavanja trendovima i izgradnji modernog policajca“, uveo dosta novina u rad policije. Recimo, urađen je spot, koji je puštan na lokalnim TV stanicama, u kome policajac spasava mačku sa drveta. Pa su pokrenute policijske novine, „Policijski glasnik“, pa je osnovan policijski hor. O policajcima, polaznicima hora, u „Policijskom glasniku“, horovođa Slađana Torbica izjavila „Do sada nisam srela profesiju sa više talentovanih ljudi za ovu vrstu umetnosti“. Novine se ne primenjuju samo u „vannastavnim“ aktivnostima, ima toga i u redovnim zadacima. Tako pre neki mesec policija uhapsi dva, ili će biti tri, provalnika, koji su uz pretnju pištoljem opljačkali negde oko 1500 dinara iz jedne prodavnice. Ispitivanje, direktno pred TV kamerama, obavile dve hrabre novinarke, kako se zoveš, gde je treći, nemoj da kažeš da ne znaš. Kad su se javili oni koji to nisu odobravali, među kojima i okružni tužilac, načelnik metodu pravdao vaspitnim namerama.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Režim ne zna kud udara. To se vidi po, čak i za njegove standarde učestalim, javnim obraćanjima nepomenika. Vidi se i po tome što je pogubljen i konfuzan, a često se građanima obraća i u vidno alkoholisanom stanju. Samokontrola nikada nije bila njegova jača strana, a sada je potpuno nestala. Slabost se ogleda i u metodi borbe protiv masovnog studentskog i građanskog pokreta. Metoda se zove – majmunsko oponašanje. Njihov položaj je sve gori kako vreme odmiče. Ne samo na političkom nego i na ekonomskom planu. Plate kasne, budžetska sredstva su sve tanja
Opozicija i njoj naklonjena javnost očekuje veći angažman Evropljana kada je u pitanju srpski politički prostor, vlast takve najave koristi da argumentuje tezu o obojenoj revoluciji, ali bi sa radošću ugostila bilo koga sa te strane, posebno ako daju neke pare. Čini se da i jedna i druga strana preteruju: niti će Evropa doći da nam organizuje izbore, niti će više stizati bilo kakva lova kojom će vlast da krpi budžetske rupe nastale vanrednim korupcionaškim troškovima
Vojska Srbije nema kapacitet da izvede paradu poput nekadašnje JNA, koja je 1985. godine imala više od 300.000 pripadnika, a na poslednju paradi 9. maja te godine direktno je izvela njih 6.690. Plus prateće službe, kojih je bilo više od 4.000. Na toj paradi bila su borbena sredstva koja će se pokazati i sad, 40 godina kasnije. Reč je o tenkovima M-84, helikopterima “gazela”, avionima “orao” i “super galeb G-4”, oklopnim transporterima i kamionima. Sada će svi oni biti predstavljeni kao “modernizovana čuda” iako su im odavno istekli resursi
Glas svakog fakulteta, ali i mogućnost stavljanja veta uz obavezan intervju i prihvatanje ideološkog minimuma, deo su procesa kroz koji svaki potencijalni kandidat za “studentsku listu” mora da prođe, saznaje “Vreme”. Iako Aleksandar Vučić žali što njegov protivnik još nema lik, studenti baš strateški ne žele da vlastima i tabloidima daju mogućnost za satanizaciju izabranih ljudi
Kao sa statistima na naprednjačkim okupljanjima, predsednik Srbije nema sreće ni sa siledžijama: em ih je malo, em su sitna boranija. Da nemaju policijski kordon iza leđa, davno bi ih narod razjurio. Ovako zavise od tetošenja onih koji bi ih – da je zakona i pravde u Srbiji – morali hapsiti. Prosto rečeno, jadni su i oni, a i ovi koji ih angažuju
U novom broju „Vremena“ Jovo Bakić je rekao da ne bismo opstali kao društvo i pojedinci kada bi režim pobedio. U pravu je. Reč sloboda u takvoj Srbiji bila bi zabranjena, lični integritet bio bi razlog za hapšenje, a kukavičluk – način preživljavanja
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!