Samoubistvo saveznog ministra Miodraga Kovača upotrebljeno za međusobne obračune političkih protivnika
TRAGIČAN ČIN U SENCI POLITIKE: Miodrag Kovač
Dobar deo domaćih političara još jednom je prošlog vikenda iskoristio priliku da jasno pokaže da ne pati od viška skrupula, iskoristivši za promociju sopstvenih interesa tragični i potpuno lični čin samoubistva saveznog sekretara za rad, zdravstvo i socijalnu zaštitu Miodraga Kovača.
Za razliku od nekadašnjeg ministra unutrašnjih poslova Srbije Vlajka Stojiljkovića, koji je, samo nekoliko sati ranije, pucao sebi u slepoočnicu na ulazu u Skupštinu Jugoslavije, ostavivši za sobom pismo u kome je jasno definisao motiv samoubistva i za svoju smrt optužio, navodeći imena, ključne političke ličnosti u zemlji, Kovač je otišao mirno i diskretno – onoliko koliko je uopšte moguće da stravičan čin prekidanja sopstvenog života bude miran i diskretan.
Miodrag Kovač je u petak, sat i po posle ponoći, pronađen mrtav u sobi hotela Eurobilding u Madridu, gde je boravio kao šef jugoslovenske delegacije koja je učestvovala na Konferenciji UN-a o starenju. Španska policija, koja je pronašla njegovo telo, odbila je svaku mogućnost ubistva i saopštila da je Kovač sam sebi oduzeo život obesivši se kaišem u hotelskom kupatilu. Pored tela pronađeno je i oproštajno pismo namenjeno prvenstveno porodici, čiji deo je ipak objavljen u medijima.
„Ovo je najmanje što mogu da uradim za rodbinu, moje prijatelje širom Jugoslavije, za moj narod u Crnoj Gori, za pretke i potomke“, naveo je Kovač u svojoj poslednjoj poruci, dodajući da su njegova nepažnja i slaba procena ljudi kojima je verovao uradili da se nađe tamo gde nije mogao ni sanjati.
„Sin sam Crne Gore i svih srpskih zemalja i sin sam svih Južnih Slovena – pravoslavac, iako ovo nije po kanonu vere – trudio sam se da sve uradim za zajedničku državu do kraja, do Madrida – mog zadnjeg uzdaha“, napisao je Kovač dodajući još nekoliko rečenica namenjenih isključivo porodici.
KREATIVNOČITANJE: Mirko Marjanović, predsednik Socijalističke partije Srbije u odsustvu Slobodana Miloševića, uspeo je, ipak, da negde između redova pročita da Kovačevo samoubistvo ima veze sa usvajanjem Zakona o saradnji s Haškim tribunalom i (u tom trenutku samo pokušajem) samoubistva Stojiljkovića. „Njegovo samoubistvo je čin protesta zbog odluke njegovih partijskih drugova“, samouvereno je istakao Marjanović, podsećajući da je Kovač prisustvovao sednici savezne vlade kada je raspravljala o saradnji s Tribunalom. Marjanovićevu izjavu odmah je demantovao Dragan Koprivica, portparol Socijalističke narodne partije (SNP) Crne Gore, čiji je Kovač bio član, izrazivši, pri tom, iznenađenje zbog „zloupotrebe tragične Kovačeve smrti“ od strane v.d. predsednika SPS-a.
Nije se, međutim, SNP dopisivao samo s nekadašnjim koalicionim partnerom iz Beograda – daleko oštrije strele letele su pravcem SNP–DPS. Povod je bio tekst objavljen 30. marta u podgoričkom dnevniku „Publika“, u kome se tvrdilo da bi Kovač mogao biti uhapšen zbog nezakonitog uvoza i prometa „enormnih količina“ lekova. Pozivajući se na neimenovane izvore iz Palate federacije u Beogradu, list je naveo da „postoje nepobitni dokazi“ da je Kovač „materijalno oštetio državu“ i „ugrozio život građana nuđenjem lekova koji nisu imali odgovarajuće sertifikate“.
Kovačeve stranačke kolege zato su ocenile da je pokojni ministar u poslednje vreme bio izložen „besprizornim i neosnovanim napadima DPS-a i pojedinih režimskih glasila Crne Gore“ i podsetile da je čak i savezna vlada, na osnovu zahteva saveznog ministra policije Zorana Živkovića (DS), zadužila savezni upravni inspektorat da obavi odgovarajuću kontrolu resora za koji je bio zadužen Kovač.
„Izveštaj tog inspektorata usvojila je savezna vlada 4. aprila. Njegovim usvajanjem Vlada je odbacila sve insinuacije i podmetanja perma Kovaču“, saopštio je SNP.
GNUŠANJE: Usledio je, naravno, depeesovski „utuk na utuk“, koji nije bio nimalo nežan: „sa gnušanjem“ odbivši „besprimjerne optužbe vrha SNP-a povodom tragične smrti dr Miodraga Kovača“, stranka crnogorskog predsednika Mila Đukanovića potrudila se da objasni da je „SNP prevrtljivom politikom svoje funkcionere, kao i dojučerašnje koalicione partnere kontinuirano obmanjivao i dovodio pred svršen čin, bilo političkom likvidacijom ili predajom Tribunalu“. Krešendo vladajuće crnogorske stranke bio je briljantan izdanak škola Mirka Marjanovića i poluzaboravljenog Gorana Matića: „DPS ukazuje da je Kovač jasno adresirao oproštajno pismo i da je na istu adresu imenom i prezimenom stiglo i oproštajno pismo Vlajka Stojiljkovića.“
Pravim prijateljima i porodici pokojnog ministra ostalo je da sami (i možda uz pomoć neke buduće istrage nadležnih organa) nagađaju da li je i koliko na dramatičnu odluku ministra Kovača uticalo pisanje štampe, ili je tu bilo straha od odgovornosti zbog učinjenog (pojavile su se informacije o Kovačevom potpisu, iz prethodnog mandata, na uvoz sumnjivih lekova iz Kine, kojim je, suštinski, dirigovao tadašnji srpski ministar Milovan Bojić) ili su, ipak, presudni bili neki sasvim privatni razlozi. Kao i nakon svakog samoubistva, pravi prijatelji i porodica mučiće se s pitanjem da li su propustili neku priliku da pokojnom Kovaču pruže pomoć i podršku. Političke stranke, zaokupljene svojim ambicijama, u tome se, izvesno, neće nadmetati.
Praški magistrant
Miodrag Kovač rođen je 31. jula 1948. Diplomirao je na Medicinskom fakultetu u Beogradu, a postdiplomske studije iz kardiovaskularne hirurgije i magisterijum završio je na Karlovom univerzitetu u Pragu. Radio je u Kliničko-bolničkom centru Crne Gore i bio šef Hirurške klinike KBC-a.
Bio je član Izvršnog odbora SNP-a i poslanik u Skupštini Crne Gore. Ministar za rad, zdravstvo i socijlanu politiku bio je i u prethodnom sazivu savezne vlade. Tokom prošle godine savezna vlada ga je odredila za ambasadora u Švedskoj. Dobio je agreman i očekivalo se da tokom ovog meseca otputuje u Stokholm.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Režim ne zna kud udara. To se vidi po, čak i za njegove standarde učestalim, javnim obraćanjima nepomenika. Vidi se i po tome što je pogubljen i konfuzan, a često se građanima obraća i u vidno alkoholisanom stanju. Samokontrola nikada nije bila njegova jača strana, a sada je potpuno nestala. Slabost se ogleda i u metodi borbe protiv masovnog studentskog i građanskog pokreta. Metoda se zove – majmunsko oponašanje. Njihov položaj je sve gori kako vreme odmiče. Ne samo na političkom nego i na ekonomskom planu. Plate kasne, budžetska sredstva su sve tanja
Opozicija i njoj naklonjena javnost očekuje veći angažman Evropljana kada je u pitanju srpski politički prostor, vlast takve najave koristi da argumentuje tezu o obojenoj revoluciji, ali bi sa radošću ugostila bilo koga sa te strane, posebno ako daju neke pare. Čini se da i jedna i druga strana preteruju: niti će Evropa doći da nam organizuje izbore, niti će više stizati bilo kakva lova kojom će vlast da krpi budžetske rupe nastale vanrednim korupcionaškim troškovima
Vojska Srbije nema kapacitet da izvede paradu poput nekadašnje JNA, koja je 1985. godine imala više od 300.000 pripadnika, a na poslednju paradi 9. maja te godine direktno je izvela njih 6.690. Plus prateće službe, kojih je bilo više od 4.000. Na toj paradi bila su borbena sredstva koja će se pokazati i sad, 40 godina kasnije. Reč je o tenkovima M-84, helikopterima “gazela”, avionima “orao” i “super galeb G-4”, oklopnim transporterima i kamionima. Sada će svi oni biti predstavljeni kao “modernizovana čuda” iako su im odavno istekli resursi
Glas svakog fakulteta, ali i mogućnost stavljanja veta uz obavezan intervju i prihvatanje ideološkog minimuma, deo su procesa kroz koji svaki potencijalni kandidat za “studentsku listu” mora da prođe, saznaje “Vreme”. Iako Aleksandar Vučić žali što njegov protivnik još nema lik, studenti baš strateški ne žele da vlastima i tabloidima daju mogućnost za satanizaciju izabranih ljudi
Kao sa statistima na naprednjačkim okupljanjima, predsednik Srbije nema sreće ni sa siledžijama: em ih je malo, em su sitna boranija. Da nemaju policijski kordon iza leđa, davno bi ih narod razjurio. Ovako zavise od tetošenja onih koji bi ih – da je zakona i pravde u Srbiji – morali hapsiti. Prosto rečeno, jadni su i oni, a i ovi koji ih angažuju
U novom broju „Vremena“ Jovo Bakić je rekao da ne bismo opstali kao društvo i pojedinci kada bi režim pobedio. U pravu je. Reč sloboda u takvoj Srbiji bila bi zabranjena, lični integritet bio bi razlog za hapšenje, a kukavičluk – način preživljavanja
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!