
Novi broj „Vremena“
Policajci idu svojoj deci umazani krvlju tuđe dece
Nisu samo ozloglašeni JZO i njegov komandant Marko Kričak, kojeg se i ostali policajci plaše. „Vreme“ u novom broju istražuje ko sve i kako bije narod. I gde će im duša
Uloga suda u ad hok situaciji
Formalnosti na stranu, ali samo ako su puka forma. Zato s dr Jovanom Ćirićem iz Instituta za uporedno pravo razgovaramo o značaju formalnog i suštinskog za funkcionisanje jednog pravnog sistema.
– Pažnja naše javnosti danas je najviše okrenuta Haškom sudu koji je kombinacija anglosaksonskog i kontinentalnog pravnog sistema. Ako hoćemo da ih uporedimo a da izostavimo filozofsku priču o odnosu forme i suštine u pravu, to je najlakše učiniti sagledavanjem pozicije suda u njima. U anglosaksonskom pravosuđu ona je formalizovanija – striktno su podeljene uloge između tužioca i odbrane, a sud ima ulogu nepristrasnog trećeg. Čak i kada odbrana ili tužilaštvo propuste neki dokaz, a sudija ima „osećanje“ da bi se ispitivanjem određene osobe moglo doći do saznanja važnih za proces, on nema mogućnosti da je pozove da svedoči. Po načelu nepristrasnosti pretpostavlja se da, bi se na taj način sud postavio na jednu ili drugu stranu i zato on samo razmatra valjanost dokaza dveju strana i saslušava svedoke.
Međutim, kod nas sud i samoinicijativno može navoditi dokaze i pozivati svedoke, dakle, preuzimati radnje koje proceni kao potrebne. To je zato što je u našem pravosudnom sistemu težište na tzv. principu istinitosti.
Ćirić napominje da je, bar na prvi pogled, institucija nagodbe u anglosaksonskom pravu za naše stanovište moralno problematična. Običnim rečima kazano, kada se pokaže da je prikupljeno dovoljno dokaza, „za manje“ tužilac predlaže nagodbu. Međutim, u svakom sistemu se mogu pronaći problematične tačke i zato je važna i opšta društvena atmosfera koja pokazuje da li nešto dobro funkcioniše. Pitanje je, npr., kada bi se kod nas uveo takav sistem, da li bi on funkcionisao. Verovatno bar u početku ne bi. Takođe je diskutabilno i svedočenje moralno problematičnih osoba (takvih svedoka je bilo, recimo, u Hagu). U anglosaksonskom pravu polazi se sa stanovišta tzv. procesne ekonomije. Razlozi su krajnje ekonomske prirode i logika je što brže (i jeftinije) doći do dokaza i slučaj privesti kraju. Ali, ekonomija, makar procesna, i pravda, najčešće su vrlo različite stvari. Potrebno je naći meru u svemu tome.
O razlici koja se tiče funkcionisanja sistema presedana u američkom i britanskom pravosuđu sagovornik „Vremena“ kaže da se i samo studiranje prava tamo u priličnoj meri i sastoji u učenju raznih presedana. Ipak u tom sistemu nije loše to što omogućuje stabilnost pravnog poretka i njegovu nezavisnost od promene vlasti, a ni zakoni se ne menjaju svaki čas. Pored toga, neki presedani postali su zakoni. I kod nas zbirke sudskih odluka imaju određeni značaj, ali je on indirektniji. Osim toga, razlika postoji i u zavisnosti od toga da li se radi o krivičnoj materiji, u kojoj sudija nema mogućnost da prosuđuje na osnovu analogije, ili građanskoj parnici u kojoj je teško kodifikovati sve ono što se može dogoditi u praksi. U krivičnoj materiji sud je više vezan zakonom i tu nema previše mesta za analogije, dok u građanskim parnicama one nisu tako opasne.
Zna se da nema zločina bez zakona i da je nedopustivo retroaktivno važenje zakona, ali je poznat jedan izuzetak. Kada je posle Drugog svetskog rata formiran sud u Nirnbergu, pravo nije poznavalo delo genocida. Međutim, napravljen je presedan, pa je zakon donesen za takvo delo važio retroaktivno. U tom slučaju se pošlo od (opravdanih) etičko-pravnih razloga.
Ako se govori o odnosu formalnog i suštinskog u funkcionisanju pravnog sistema, nekada prevagnu formalno-proceduralni razlozi, koji su, npr., u tužbi Evropskom sudu za ljudska prava iznele porodice radnika RTS-a ubijenih u NATO bombardovanju. Odlučilo je, bar zvanično, to što Jugoslavija nije članica Evropske unije. Međutim, ako se formalno i suštinsko mnogo razdvajaju, puno se odvajaju pravo i pravda. Ta dva pojma nisu isto, ali pravo mora da bude na tragu pravde, inače od njega ne ostaje mnogo. Može se napomenuti i da se na primeru osoba greškom privedenih u Hag još jednom pokazalo kakvi sve problemi mogu nastati zato što ne postoji zakon o krivičnom postupku Haškog tribunala. Te osobe bi morale znati od koga da traže obeštećenje: Ujedinjenih nacija, Haškog tribunala, države na čijoj teritoriji su uhapšene.
U pravosudnom sistemu forma u izvesnoj meri doprinosi poštovanju suštine prava. Da li su to baš sudijska uniforma iz prošlih vekova (koja pokazuje da je pravo sklonije dugovečnosti nego modnim trendovima) i zakletva pred sudom, odskoro uvedena i u našu sudsku praksu (koju mirne duše može izreći i najokoreliji lažov) – o tome i pravnici imaju različita mišljenja.
Nisu samo ozloglašeni JZO i njegov komandant Marko Kričak, kojeg se i ostali policajci plaše. „Vreme“ u novom broju istražuje ko sve i kako bije narod. I gde će im duša
Pretnje silovanjem i prebijanje usledilo je kada su se posle još jednog protesta u nizu demonstranti uputili kućama. Prema svedočenjima žrtava torture, studenti i građani su otimani sa centralnih beogradskih ulica, odvođeni u zgradu Vlade Srbije – sedište izvršne vlasti – gde su mučeni ili bili primorani da slušaju i gledaju batinanje drugih
Pored Andreja Vučića, mesto na kormilu batinaša zauzeli su Vlada Mandić i Ljuba Jovanović, nekadašnji sportisti koji, očevidno, imaju kontrolu nad izvesnim grupama “mladića”. To se posebno se odnosi na one iz Republike Srpske jer je Mandić sa njima i tamo bio aktivan. Pored njih, angažovani su i oni iz javnog sektora “koji znaju da se biju”, kao što je bio slučaj sa Lukom Petrovićem, gradskim sekretarom za investicije
“Na prvi pogled individualni čin ekstremnog nasilja – kada državni službenik preti devojci silovanjem – može izgledati kao izolovan ispad”, kaže za “Vreme” profesor Filozofskog fakulteta u Beogradu, Zoran Pavlović. “Ali to nije stvar samo njegove privatne ‘patologije’ – čak i da jeste, to i dalje nije samo njegov problem – nego simptom sistema u kojem se takvo ponašanje toleriše, pa i ohrabruje”
Dok “običan” policajac bez fakulteta radi za oko 80.000 dinara, njegov kolega u Žandarmeriji ima najmanje tri puta veću platu. MUP Srbije broji oko 46.000 od kojih 21.000 radi u administraciji. Ovlašćenih službenih lica, a to su policajci u uniformi ili civilu, kriminalistička, saobraćajna i granička policija, te posebne jedinice ima oko 15.000 u Srbiji. Ipak, ni svi oni ne mogu se zateći na protestima po Srbiji, jer mnogi od njih vrše druge poslove iz svoje nadležnosti
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve