
Izložba
Zograf: Snovi, moja dugogodišnja opsesija
Naslov izložbe radova Aleksandra Zografa, „Hvatač snova“, otkriva njenu temu i interesovanje autora koje on opisuje kao dugogodišnju opsesiju
Veštica bez moći
Velika sceni Narodnog pozorišta; dirigent Dejan Savić, reditelj Borislav Popović
Englbert Humperdink (1854–1921), cenjen najpre kao profesor kompozicije i muzički kritičar, priznanje za sopstveno stvaralaštvo stiče tek prosle premijere opere Ivica i Marica. Tokom tri godine nastajanja (1890–1893) delo se transformisalo: život je započelo kao ciklus pesama da bi se pretvorilo u „zingšpil“ i konačno – u formu opere u tri čina. Libreto Ivice i Marice napisala je kompozitorova sestra Adelhajd Vete. Poznanstvo s Vagnerom sigurno je imalo uticaja na rukopis primenjen u ovom delu. Ipak, pevljive narodne melodije (ili one komponovane u stilu folklora, a Humperdink je u tome bio majstor) samo su na prvi pogled – harmonski i tekstualno – tretirane u vagnerijanskom maniru budući da nema sistematskih pokušaja razvoja asocijacija likova i ideja putem motiva. Opera-bajka jedinstvenog šarma i zanosne melodike imala je prvo izvođenje u Vajmaru 23. decembra 1893. godine. Dirigovao je Rihard Štraus.
Sve to pominjemo zato što Ivica i Marica, duže od stoleća znani i „velikoj“ i „maloj“ publici širom sveta, nisu odveć znani i našem slušaocu. Sve do premijere početkom juna održane na Velikoj sceni Narodnog pozorišta u Beogradu.
Možda će neko smatrati da Beograd želi veliki operski spektakl – pre nego (naizgled) jednostavnu kamernu operu. Ipak, u ovom slučaju je drugačije. Prilježnost i profesionalnost kojom su svi akteri pristupili predstavi, postignuta atmosfera, radost priređena publici govore da su nam bili potrebni upravo – Ivica i Marica.
Prekrasna scena koju pred nama udešavaju dvojica sedobradih čikica (baš pristiglih iz bajki braće Grim): najpre koliba i gomila metli, potom svetlucavotreperava čarobna šuma, jagode koje čekaju da budu ubrane, marcipan-kućica s mašnom… Kostimi do detalja prilagođeni bajci, čudesna igra svetla. Prirodnost ambijenta postignuta je i prisustvom dece na sceni (Dečji hor RTS-a). Besprekoran orkestar prirodno koordinira sa solistima što je zasluga dirigenta Dejana Savića. Odlično načinjena podela: Ivica je mecosopran Olivera Dukić, kojoj odlično pristaju dečački kostim i šeretsko ophođenje sa sestrom (to nije njena prva uspešna „muška“ uloga“), Marica Sofije Pižurice je briljantna. Razigrana, ljupka, prirodna, retkih pevačko-glumačkih kapaciteta, sopran Sofija Pižurica je centar predstave. Majka (mecosopran Ana Rupčić) je uverljiva, mada više gnevna nego zabrinuta, čak pomalo veštičava – čemu ovde baš i nema mesta. Otac dobija komičnu crtu – ležerno neodgovoran, srećan što je dovukao brdo hrane jedva da i primeti da mu nema dece, polupijan skače s krova kuće! Sve to ne smeta baritonu Nenadu Neniću da peva, i to odlično. Cvrkutavi Ranko/Pletisanko (Tanja Andrijić, sopran) trebalo bi da bude manje bled. Pokret kao ključna tačka Ivice i Marice vidljiv je i u liku Veštice. Violeti Srećković (izrazit, moćan mecosopran) ovakva postavka odgovara, ona i pokret i mimiku intenzivira do maksimuma i u glumačkom smislu – dominira scenom.
Osnovna poruka bajke dobija karakter mnogo dublje humanosti izvanrednom intervencijom reditelja. Jer, Ivica i Marica neće gurnuti Vešticu u usijanu rernu, kako to originalni tekst predviđa. Niti će Veštica (ispečena u istoj rerni) postati ogroman kolač koji Ivica i Marica podele i pojedu (?) zajedno sa svojim roditeljima i decom koja su uklanjanjem Veštice oslobođena čarolije. Borislav Popović misli drugačije: „Ako deca spaljuju Vešticu, ona rade isto što i Veštica.“ Zato, lukavstvom Ivice i Marice Veštica biva lišena svojih moći (ukradu joj štapić, metlu, kosu…), njena kućica se ruši a ona zanavek odlazi u podzemni svet.
Naslov izložbe radova Aleksandra Zografa, „Hvatač snova“, otkriva njenu temu i interesovanje autora koje on opisuje kao dugogodišnju opsesiju
Pozorište „Pinokio“ otvara prvu pozorišnu scenu za bebe „Kolevka teatar“ predstavom „Zora i San“, u kojoj učestvuju i gledaoci - bebe
Rezultati vojvođanskih konkursa za kulturu neskriveno ukazuju da Pokrajina ne želi da pomaže one koji su podržali studente. A to su Sterijino pozorje, Egzit, Akademija umetnosti, Tvrđava teatar, Šekspir festival, Akademska knjiga...
U utorak 3. juna, dodelom nagrada i programom pod nazivom Epilog u ritmu, završeno je jubilarno 70. Sterijino pozorje. Ovaj festival je tačna slika situacije u kojoj se nalazi naše pozorište uvek – čak i onda kada pozorišna javnost nije zadovoljna načinom podele nagrada, ili onda kada se čini da selekcija nije “pravedna”. Zato u ovom tekstu neće biti reči o svih 12 predstava (devet u takmičarskom programu i tri u Krugovima), koje je odabrala selektora Ana Tasić, već o pokušaju da se uhvati slika naše teatarske situacije
Snežana Mijić je slikarka, konzervatorka u “Galeriji Matice srpske”, trenutno na doktorskim studijama primenjene umetnosti i dizajna na novosadskoj Akademiji umetnosti. Neposredan povod za naš razgovor je njena izložba “O svinjama sve najlepše”, u Kulturnom centru “Laza Kostić” u Somboru. Kustoskinja Iva Leković piše u katalogu: “Zoopraksiskop Snežane Mijić polazi od jednostavne zamisli koja se mutiplikuje u nekoliko pravaca tumačenja. Uzimajući motiv svinje iz fotografske serije životinja u pokretu Edvarda Mejbrida, koga možemo smatrati pionirom multimedijalnih i intermedijalnih istraživanja, autorka preispituje odnos tradicionalnih i novih medija, ujedno skicirajući i (uvek) aktuelno stanje društva”
Intervju: Tužiteljka Bojana Savović
Svako treba da živi sa svojom savešću – ako je ima Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve