
Novi broj „Vremena“
Rat oko KK Partizan: Između režima i navijača
Tuče na tribinama, režimski napadi na partijskog saborca Ostoju Mijailovića, navijačko negodovanje… „Vreme“ istražuje šta se dešava oko košarkaškog kluba Partizan
Ambasador SRJ u Vašingtonu

Biografija: Rođen je oktobra 1953. u Istanbulu, u osnovnu školu je pošao na Kipru, a Američku gimnaziju završio u Solunu, gde mu je otac Marko bio generalni konzul. Vujačići su poreklom iz Grahova u Crnoj Gori. Novoimenovani ambasador se izjašnjava kao Srbin. Oženjen je. Supruga Jelica je profesor ekonomije na beogradskom Saobraćajnom fakultetu.
Karijera: Diplomirao je 1975. na Ekonomskom fakultetu u Beogradu, gde je magistrirao (1979) i doktorirao (1989). Počeo je kao asistent za predmet savremeni privredni sistemi. Predavao je ovaj predmet na fakultetima širom Srbije (Beograd, Kragujevac, Niš, Novi Sad, Užice, Šabac). Bio je Fulbrajtov stipendista na univerzitetu Mičigen u En Arboru, usavršavao se i na Londonskoj školi ekonomije, na Aspenovom institutu, Harvardu…
Politika: Član je Demokratske stranke od 3. februara 1990. Od 2001. član je Predsedništva DS-a. Od 1992.-1996. šef je poslaničke grupe u saveznoj skupštini. U stranci je bio na mnogim funkcijama, od Gradskog odbora i predsednika Odbora DS-a Stari grad do predsednika Ekonomskog, Spoljnopolitičkog i Političkog saveta DS-a… U stranku je učlanio i Miroljuba Labusa.
Najveći uspeh: „Moj najodgovorniji posao bio je na funkciji šefa poslaničke grupe u saveznom parlamentu. To je bio ozbiljan posao. Televizija je prenosila rad Skupštine: mogli smo da utičemo na javno mnjenje.“ Smatra da je značajan uspeh bio i odlazak u Ženevu delegacije u kojoj su bili Vuk Drašković, Vojin Dimitrijević i on (ispred DS-a). Delegacija je uspela da posle velike izborne krađe 1996. u Srbiju u specijalnu misiju dođe Felipe Gonzales. Onda je Milošević doneo famozni Lex specialis.
Po čemu je zapamćen: Njegove poruke Miloševićevom režimu bile su kratke i svima jasne: „Milošević mora da ode! Ne znaju da rade i upropaštavaju narod.“
Kako ocenjuje učinak Vlade: „Puno je urađeno na makroekonomskom planu, sad predstoji težak posao restrtukturiranja, smanjenja deficita i to je teži deo posla. Pitanje je kako će to dalje da ide u ovoj političkoj situaciji.“
Šta kaže na tvrdnje o „rasprodaji Srbije„: „Ako postoje neki dokazi, treba ih javno izneti. Kod nas generalno postoji sindrom: bilo ko da radi nešto, odmah mu se pripisuje lična korist, neki lični interes. Kod nas ne postoji pozitivan odnos prema aktivizmu. To je ono što nije dobro u našem mentalitetu. Mislim da je to loše za našu zemlju.“
Kako vidi DSS: „Od početka razlaza ostao sam u najboljim odnosima sa Koštuničinom strankom. Uvek sam im pomagao. Uvek sam smatrao da su oni naši realni strateški partneri.“
Gde je grešio DOS: „Osnovna greška rukovodstva DOS-a bila je što su na startu stvorena nerealna očekivanja, nije izrečena prava istina o dubini deficita. Trebalo je odmah reći: rupa je mnogo dublja, a merdevine su mnogo kraće! Tek kada smo osvojili vlast, videli smo koliko je zemlja opljačkana i uništena. Trebalo je jasno reći da će biti teško i da sad, kad smo dobili demokratiju, ne može više po starom, da mi budemo umiljato jagnje između dva bloka i da će neko da nam daje pare. To se neće desiti.“
Šta ga čeka: „Moj prvi i najteži posao biće da stvorim drugu predstavu o nama u američkom Senatu i Kongresu. Imidž naše zemlje ozbiljno je oštetio stari režim, ali ni posle promena nije mnogo urađeno da se on popravi. Predstoji dublja rasprava u Kongresu i Senatu, predstavljanje naših zahteva za normalizaciju daljih odnosa…“
Vrline: Među ljudima u politici ima zavidan imidž: ne voli da se gura u prvi plan, pouzdan je, vredan, smiren. Sam kaže da je hladnokrvan pod vatrom.

Tuče na tribinama, režimski napadi na partijskog saborca Ostoju Mijailovića, navijačko negodovanje… „Vreme“ istražuje šta se dešava oko košarkaškog kluba Partizan

Najmoćniji čovek u državi, Aleksandar Vučić, potpuno je nemoćan pred Dijanom Hrkom, ožalošćenom ženom čija je pojava još ogolila čemu služi Ćacilend. To je naslovna tema novog „Vremena“

Odluka Dijane Hrke da stupi u štrajk glađu mora se posmatrati u dva konteksta, ljudskom i političkom. Sa ljudske strane, apsolutno svako ko stoji uz nju želi da prekine štrajk glađu i da sačuva zdravlje. Sa političke strane, njen potez je nešto na šta Aleksandar Vučić nema odgovor

Na početku je propagandno-bezbednosni kamp u Pionirskom parku bio mesto “studenata koji žele da uče”, a sada ga Vučić naziva “ostrvom slobode”. Ispada da vlast kreće u oslobađanje države. Od koga? Pa valjda od studenata i građana, nikog drugog

Veliki režimski poraz je i to što su građani, zajedno sa studentima, politički sazreli – bar ogromna većina njih. To se videlo se u Novom Sadu, čulo iz izjava građana i studenata. Sve je manje onih nestrpljivih koji očekuju da se nešto može tokom jedne noći ili jednog dana promeniti. Cilj je blizu, ali valja do njega još tabanati, sve sa ranjenim nogama. Oni studenti koji su sa od žuljeva krvavim čarapama umarširali u Novi Sad simbolički su pokazali da odlučnost postoji i da ih ništa ne može zaustaviti
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve