"Šljivančanin i Radić nisu krivi, zločine su počinili komandanti paravojnih jedinica koje smo uhapsili," tvrdi Dušan Mihajlović. Ne zna se kako će reagovati pomenuti oficiri koji su inače u bekstvu. Njih su još 28. marta 1996. godine pred Haškim tribunalom, na javnoj raspravi o optužnici protiv pomenutih oficira, teretili zaštićeni svedoci
Veselin Šljivančanin sa Sajrusom Vensom 1991.
Ministar policije Dušan Mihajlović ponudio je bivšim oficirima JNA Veselinu Šljivančaninu i Miroslavu Radiću, optuženima u Hagu za ratne zločine, „da iskoriste priliku i dobrovoljno se jave našim sudovima“ budući da su nedavno pohapšeni zločinci koji su u novembru 1991. godine na poljoprivrednom dobru Ovčara blizu Vukovara pobili više od 200 ljudi, što civila što ranjenika izvedenih iz vukovarske bolnice. „Šljivančanin i Radić nisu krivi, zločine su počinili komandanti paravojnih jedinica koje smo uhapsili,“ tvrdi Dušan Mihajlović.
Ne zna se kako će reagovati pomenuti oficiri koji su inače u bekstvu. Njih su još 28. marta 1996. godine pred Haškim tribunalom, na javnoj raspravi o optužnici protiv pomenutih oficira, teretili zaštićeni svedoci čija su imena i danas nepoznata. Jedan od njih – gardista JNA – inače kurir, prvo kapetana Radića a potom majora Šljivančanina, tvrdio je pred sudom da je 20. novembra 1991. bio sa Radićem i Šljivančaninom u vukovarskoj bolnici i video kako ranjenike izvode na sporedan ulaz, tovare u autobuse i kamione i odvode u nepoznatom pravcu. Za zločin na Ovčari čuo je iste večeri od kolega, gardista Vidačeka i Petkovića. Oni su mu rekli da su svi odvedeni na Ovčaru pobijeni. Tužilac je pitao ovog svedoka da li mu je poznato da je bilo ko bio kažnjen zbog masakra na Ovčari. „Mogli su samo da budu nagrađeni“, odgovorio je svedok objašnjavajući da se kasnije vratio u Beograd sa svojom gardijskom jedinicom dočekan sa oduševljenjem i cvećem. „Inače, Šljivančanin je bio glavni za opsadu Vukovara“, zaključio je svedok.
Nisu svi koji su odvedeni na poljoprivredno dobro Ovčara streljani. Sticajem okolnosti, sedmorica zatočenika vratili su se u Vukovar pre nego što je počelo masovno ubijanje. Među njima Žarko Kojić i Dragutin Berghofer. Njih su prepoznali i izvukli njihovi srpski prijatelji iz Vukovara, dok je Vilim Karlović uspeo da uspostavi kontakt sa vojnikom JNA iz Rume koji se predstavio kao Ilija „Štuka“. On je urgirao kod svojih pretpostavljenih da Karlovića oslobode. Kojić, Karlović i Berghofer nisu videli masovno streljanje. Karlović je rekao pred sudom da je, čekajući na povratak u Vukovar, pred hangarom na Ovčari čuo buku teških mašina za koje je mislio da su tenkovi. Neki čuvar mu je objasnio da to buldožeri „kopaju rupe za ove u hangaru“.
Drugi svedok, takođe zaštićen, govorio je pred sudom da je uspeo da iskoči iz kamioneta koji je vozio civile na stratište u Ovčaru. Uspeo je da utekne, bežao je u pravcu Bogdanovca i kod Cerića naleteo na vojnike JNA. Bio je zarobljen i u avgustu 1992. razmenjen.
Svi svedoci saslušavani krajem marta 1996. opisali su na gotovo identičan način situaciju u bolnici nakon prestanka otpora i pada Vukovara. Pošto se raširila vest da će iz bolnice biti organizovana evakuacija, u njoj su se 18. i 19. novembra okupile mase civila iz vukovarskih podruma i skloništa, a među njima i vojnici koji su poskidali uniforme hrvatske vojske i pobacali oružje. Srpske paravojne formacije i vojnici JNA ušli su u bolnički krug 19. novembra, a sutradan ujutru je oficir JNA – koga su svedoci prepoznali kao majora Šljivančanina – izdao naređenje da se svi muškarci od 16 do 60 godina i svi „pokretni ranjenici“ izvedu iz bolnice. Oni su prvo bili odvedeni u kasarnu JNA „Petrova Gora“ i bili zadržani oko tri časa. „Za to vreme“, tvrdili su svedoci pred Tribunalom, „oficiri JNA, među kojima je jedan od svedoka identifikovao kapetana Radića, prozivali su pojedine zatočenike, odvodili ih do posebnog vojnog autobusa i teško ih prebijali.
Iz kasarne su zatočenici u konvoju autobusa odvođeni na Ovčaru i pred hangarima su morali da prođu kroz špalir vojnika i „četnika“ koji su ih tukli motkama, kundacima i štanglama, svedočili su preživeli Kojić, Karlović i Berghofer.
Ministar Mihajlović nije saopštio imena pohapšenih i osumnjičenih za zločin na Ovčari. Prema nekim saznanjima, u to vreme na Ovčari su bili pomenuti Vidaček, Ilija zvani Štuka iz Šida, Stanko Vujanović, bivši taksista u Vukovaru, a tokom rata komandant jedne vukovarske teritorijalne jedinice, radikal iz Smedereva Slaviša Pavlović i još nekoliko dobrovoljaca iz jedinice Srpske radikalne stranke kojom je komandovao izvesni civil zvani Kameni. Ujutru posle pogubljenja, dobrovoljac iz Smedereva je uz kafu i rakiju pričao: „Ubijali smo ih od pet popodne do jedan čas posle ponoći. Molili su, plakali i govorili da nisu pucali u naše…“ Takođe dobrovoljac, izvesni Ivica Andrić vadio je tog jutra iz džepova zlatan nakit i prstenje skinute sa ubijenih i delio svojim saborcima.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Ćacilend nije samo bizarnost, kažu sagovornici „Vremena“, već ima razne funkcije. Držanje tog rugla u centru grada košta vlast, ali bi je još više koštalo da je sada ukloni i prizna svojevrsni poraz
Ruglo u centru Beograda klasičan je paramilitarni kamp koji “čuva” prostor za proteste protiv vlasti i koji je spreman za upotrebu sile nad kritičarima režima, kao što se i dešava. Dalje – to je i neka vrsta odbrambenog garnizona jer se režim zaista plaši demonstranta. Reč je i o mestu sa kog se građani kontinuirano provociraju. U svakom slučaju, u pitanju je zatvorena, organizovana i militarizovana struktura koja ima komandni štab, jasnu hijerarhiju, obezbeđenje, kontrolu prostora, ulaza i izlaza, uz prisustvo uniformisanih i poluuniformisanih ljudi pod zaštitom policije
“Ako kritikujete, optuže vas da rušite državu; ako se samožrtvujete – ćute. Štrajk glađu bi trebalo da ukaže društvu na to u kakvoj se poziciji čovek našao kada mu ništa drugo ne preostaje”, kaže za “Vreme” profesor Oliver Tošković. “Postupak Hrke i reakcija onih koji su je podržali pokazuju da postoji spremnost i istrajnost u borbi iako je ta borba dugotrajnija nego što bismo želeli”, zaključuje u našem nedeljniku profesorica Tamara Džamonja Ignjatović
“Kroz istraživanja koje pratimo ne vidimo da se dešava ništa što pokazuje da su građani razočarani i da apstinenti žele da se vrate u apstinenciju. Ljudi su i te kako rešeni da kada god dođu izbori, izađu i glasaju protiv SNS. A to vam pokazuju i trenuci velikih mobilizacija u društvu”
Zet Kušner sigurno razmišlja vredi li sa Vučićem, Jovanovim i drugim ćacijima saditi tikve. Prilikom otimačine Generalštaba ispali su smotana banda koja se u toku pljačke banke bez maski krevelji u kamere i ostavlja na pultu ličene karte
Ukoliko imate trunku ličnog integriteta, lako ćete ugledati samog sebe na kiši u štrajku glađu. Kao što danas za Milomira Jaćimovića nema pravde, zakona i ustavnih prava, sutra ih možda ni za vas neće biti
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!