Pogled iz Rusije
Šta ruski mediji pišu o izlaganju Miloša Vučevića i novoj vladi Srbije
Fokus ruskih medija je uglavnom deo vezan za buduće odnose Srbije i Rusije te uvođenje odnosno neuvođenje sankcija Rusiji
Bio je to unikatni produkt dveju srećno spojenih pameti i energija, Svetlane Killdozer Lukić i Svetlane Tiha Voda Breg Roni Vuković
Ni nebeski Srblji ni oni nešto zemaljskiji i prozaičniji oblici života koji sa njima dele državu i državljanstvo nikako nemaju sreće s tim Vidovdanom: pre šeststo i kusur godina na taj su dan izgubili Carstvo, pre dve godine im je uhažilo Cara – ipak je, dakle, bilo i svetlijih trenutaka… – a ove će godine na taj dan zauvek (?) prestati da curi „Peščanik“, najbolja „politička“ (šta god to značilo) emisija Radija B92 u njegovoj burnoj istoriji, i svakako jedan od najsuperiornijih i najosebujnijih autorskih projekata te vrste u vaskolikoj ovdašnjoj radiofoniji, sve od vremena onih krčećih „Kosmaja“ do danas. Ovo su „krupne reči“, znam, možda i egzaltirano zvuče, ali ispisujem ih hladne glave: „Peščanik“ je, naime, iz nedelje u nedelju, bez ozbiljnih grešaka, padova i blamova, bez Loše Rutine ili mazohističkih ustupaka, imao sadržaj, stil i stav – kako je glasio davni reklamni slogan jednog pokojnog nedeljnika – i po toj idealnoj harmoniji sastojaka (kao kakvo vino sa juga Francuske!) bivao toliko iznad drugih, manje ili više tematsko-žanrovski srodnih emisija/serijala na ovoj i drugim stanicama, emisija kojima je često (ili uvek) nedostajalo bar jedno od ovo troje, a i to samo u boljim slučajevima…
Prilično je sigurno da se ovakav projekat mogao zapatiti i održati samo na Radiju B92, no apsolutno je, upravo kertesovskih 104 odsto jasno da je „Peščanik“ (bio) unikatni produkt dveju srećno spojenih/nadopunjujućih se pameti i energija, onih koje poseduju Svetlana Killdozer Lukić i Svetlana Tiha Voda Breg Roni Vuković, i da ništa slično ovome ne može da uradi niko drugi u lokalnom FM etru, niti bih bilo kome preporučio da tako nešto makar pokuša! Prekaljene u kultnom serijalu „Niko kao ja“, očvrsle – no ne i ogrubele, naprotiv – u bezbrojnim reporterskim avanturama po obodima ili pak epicentrima postjugoslovenskih ratova i posledičnih bežanija, dve Svetlane su upravo u „projektu ‘Peščanik'“ doživele vrhunac svog dosadašnjeg inokosnog i produktivno tvrdoglavog radio-gerilskog delovanja.
U čemu je, dakle, bio štos sa tim „Peščanikom“? Umereno originalan – nipošto po svaku cenu ekstravagantan – gemišt novih i arhivskih dokumentarnih snimaka, produbljenih i uistinu inteligentnih (nikako ćeretavih!) razgovora sa relevantnim ljudima na isto takve teme, nerazmetljiva erudicija kojom su razgovori i sagovornici diskretno usmeravani što dalje od ritualnih šta–biste–mogli–da–nam–kažete–o–ovome–i–onome konvencionalnosti i, naprotiv, ohrabrivani da budu lični, spontani, iskreni; izbegavanje trošenja medijskog vremena i slušalačkih živaca na protokolisane idiote i zlikovce iz političkog i intelektualnog Podzemlja da bi se dokazalo kako „svako ima pravo na svoje degenerično mišljenje“; uključivanje Dragih Slušalaca u program samo kad se baš mora i kada u tome ima bar tragova i zametaka nekog smisla (dakle: gotovo nikada); jasna i nepokolebljiva, građanski i etički osvešćena ( i otuda lokalnim „profesionalcima“, groteskno ponosnim na svoju metiljavu „neutralnost“ – sasvim nepojmljiva) svrstanost od one plemenite sorte; ne, dakle, „stranačka“ ili „interesna“ nego vrednosna i svetonazorna: Svetlana V. i Svetlana L. nisu ni u ludilu pravile „profesionalni“ nadripolitički show za reprodukciju „tranzicijske“ moralne ravnodušnosti, već su jasno stavljale do znanja za šta su i protiv čega su; ako je trebalo, ako je bilo važno i ako je iz prethodnog neminovno proishodilo, i za koga su, pod uslovom da taj neko u tom trenutku zavređuje tu vrstu principijelne, oročene i uslovne podrške, opošljavajući nešto u interesu Bolje Srbije. Na sve su ovo, kao sveže jagode na cheese cake, dolazili uvodni komentari Svetlane Lukić, biseri jedne nepotkupljive opservatorske darovitosti i nesmiljene duhovitosti lišene sindroma vickastosti, tog otrova koji je duhovno sahranio mnogog Muškog Kafanskog Mislioca. Posle ovih je uvodnika ostatak emisije mogao biti i bezvezan – „Peščanik“ bi opravdao svoju svrhu. No, ostatak ipak nije bivao bezvezan, to je ženerozno prepuštano drugima…
„Peščanik“ se samougasio na vrhuncu zrelosti, i to je ogromna šteta, čak i vrsta surovosti prema ovisnicima; srećna je okolnost jedino to što će Dve Svetlane zasigurno do jeseni smisliti nešto još lepše i starije, što će reći da će svako ko nešto petlja pred mikrofonom po FM etru i ubuduće imati svoj redovni domaći zadatak!
Fokus ruskih medija je uglavnom deo vezan za buduće odnose Srbije i Rusije te uvođenje odnosno neuvođenje sankcija Rusiji
Ivica Dačić je rekao da je Rusija tražila zakazivanje hitne sednice Saveta bezbednosti UN o BiH
Birajući između dve loše opcije, opozicija je uspela da izabere treću, najgoru: da se međusobno posvađa i podeli. Paradoks je tim veći što su predmet spora bili, kako stvari stoje, samo beogradski izbori. Na ostale lokalne će kanda izaći i bojkot-stranke prepuštajući lokalnim odborima odluku o tome. Šteta će biti mnogo veća ukoliko se bojkot-stranke i “borbene” stranke nastave međusobno obračunavati, ostrašćeno deleći opoziciono biračko telo
Kada je izgledalo da bi opozicija konačno mogla da se izbori za neke predizborne koncesije i natera vlast da odstupi, koalicija “Srbija protiv nasilja” se pocepala i zbunila svoje birače: da li su predstojeći lokalni izbori jačanje snaga pred neku buduću bitku ili slavno umiranje nečega što je ličilo na pobedničku kombinaciju
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve