
Komentar
Autoimuna bolest Srbije
Umesto da se okome na obolele ćelije, odbrambene ćelije srpskog organizma su se okrenule protiv zdravih ćelija. Lek je počeo da kola krvotokom, ali je proces ozdravljenja dug i neizvestan
Onima koji su ovih dana tabirili strateška pitanja budućnosti Zapadnog Balkana u EU-u verovatno su promakle „sitnice“ koje raskorak između Unije i regiona čine nekoliko milimetara većim. Lideri EU-a su, naime, u Porto Karasu odobrili plan za izmenu pasoša po kojem će ubuduće ove bukvice sadržavati kompjuterski čip sa nekim biometrijskim podacima (elektronski otisci prstiju ili sken očiju najčešće se pominju).
Veruje se da će biometrijski podaci onemogućiti krivotvorenje putnih isprava, što je poslednjih godina u porastu, a pravi bum tek se očekuje prijemom novih deset članica. Takođe, čipovi će se ubacivati i u šengenske vize, što bi trebalo da smanji, ako ne i da sasvim ukine trgovinu istim.
Tvorci ove ideje veruju da će se na taj način izboriti sa ilegalnom imigracijom, dok protivnici navode da je ubacivanje ovakvih podataka u pasoše i vize ozbiljno kršenje privatnosti. Po njima, većina poštenih građana i posetilaca EU-a izlaže se nepotrebnom „razotkrivanju“ sa nesagledivim posledicama zbog malog procenta onih koji su skloni „muvanju“ (i koji s tim neće prestati, već će naći nove načine).
Male su šanse da ovaj plan bude napušten, između ostalog i zbog pritiska od strane SAD, naročito osetljivih posle 11. septembra 2001. SAD zahtevaju dodatno osiguravanje evropskih (i svih drugih) pasoša, a biometrijski podaci za sada se vide kao najbolji metod.
No, postoji još jedan izuzetno značajan sporazum između SAD i EU-a koji se veoma tiče i zemalja željnih ubrzanog razvoja i saradnje sa bogatim svetom. Radi se o nečem što se zove „sigurna luka“ (safe harbor, vidi npr. www.export.gov/safeharbor) i što se naslanja na Evropsku direktivu o zaštiti informacja iz 1998. godine. Ideja je da kompanije koje posluju u EU-u ne smeju iz nje iznositi i bez kontrole širiti informacije o svojim klijentima (privatnim licima). Važi i obrnuto, kompanija iz EU-a koja posluje u zemlji koja nije članica Unije mora biti sigurna da podaci koji teku između centrale i filijale neće biti ugroženi u stranoj zemlji zbog manjkavosti propisa. Prevedeno na krajnje jednostavan jezik, nijedna ozbiljna firma iz EU-a neće (ne sme) otvoriti predstavništvo u punom smislu te reči u zemlji van EU-a koja nije pristupila sporazumu niti će razmišljati o selidbi, zarad nižih troškova, u zemlju gde se sporazum ne poštuje. Umesto toga, opredeliće se za rad u onoj koja ga je prihvatila.
Osim SAD i Kanade to su još Švajcarska i Mađarska, a verovatno će se obaveza uskoro proširiti na sve nove punopravne članice EU-a. Pristanak na „sigurnu luku“, naravno, omogućuje nesmetano poslovanje sa svim zemljama koje sporazum poštuju, znači ne odnosi se samo na EU.
Ovaj sporazum je važan za svaki oblik elektronskog poslovanja, a naročito za poslovanje internetom. Pritom, nije obavezan za sve firme u zemlji. Recimo, u SAD Majkrosoft je potpisnik, Epl nije.
Kada država uđe u „sigurnu luku“, odnosno obezbedi uslove za poštovanje sporazuma, kompanije mu individualno pristupaju i bivaju dodate na spisak onih sa kojima je bezbedno poslovati. Ko neće ili ne može, ne mora, ali to ne treba da sputava one koji mogu i žele.
Umesto da se okome na obolele ćelije, odbrambene ćelije srpskog organizma su se okrenule protiv zdravih ćelija. Lek je počeo da kola krvotokom, ali je proces ozdravljenja dug i neizvestan
Mitropolit žički Justin otvoreno je stao na stranu studenata i upozorio vlast da “moć nije data radi nasilja, nego radi služenja“. Šta je to trebalo arhijereju poznatom po tome da se kloni sukoba
Kao što je Šešelj početkom devedesetih potezao pištolj na tadašnje studente, tako Vučić na njihove pobunjene kćerke i sinove danas poteže svoje batinaše. Ista je to politika, samo prilagođena vremenu
Predsednik Srbije Aleksandar Vučić abolira siledžije i ludake koji prebijaju i gaze studente, dok iste te studente hapsi. Narodu u pobuni više ni goli život nije zagarantovan – ali ceh će na kraju platiti ovaj režim
Protesti u Srbiji ne nameću više pitanja „da li“ i „ako”, oni su postali sistemski događaji. Trpeljivost u društvu preokrenula se u nezajažljivu potrebu za normalnošću, za pravnom državom
Ekskluzivno: Istraživanje Slobodana G. Markovića i Miloša Bešića o stavovima beogradskih studenata u plenumu
Šta sve nismo znali o njima Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve