Vitez pozarevačkog hipodroma i Ljubičevskih konjičkih igara to zvanje osvaja u ljutom boju sa lubenicom, jabukom, metom. Ako uspe da potamani sve neprijatelje kopljem, strelom i sabljom, dobija plast i postaje ljubičevski vitez do narednih igara. Na ovoj riterskoj smotri nema samo dame za koju se vitez bori
PRIZORI IZ OBIČNOG ŽIVOTA: Ljubičevske konjičke igre
Proteklog vikenda na pozarevačkom hipodromu odrzane su 40. Ljubičevske konjičke igre. Hipodrom je ponovo na dva dana zaličio na ona usamljena mesta na koja jednom godišnje bane puk, ne bi li se susreo sa onim čudacima koji na ova opustela mesta dolaze redovno zbog ljubavi prema konjima i konjičkom sportu. Bilo je tu svih onih tradicionalističko-bregovićevskih momenata, „Kalašnjikova“ i sličnog repertoara od kog je sve prštalo, staklene, pardon, šećerne (konzumne) vune, crvenih šećerenih jabuka, puno dima i mesa sa roštilja, zastavica. Ne bi niko primetio razliku da se umesto dodele pehara jahačima, vlasnicima i trenerima dole, na stazi, sekla mladina torta.
Svetina je s budnom paznjom pratila svaku trku, galopsku i kasačku, kladioničari su primali opklade na konja i na „triling“, a prodavci leblebija, suncokreta, kikirikija i semenki bili su nasmejani taman kao u vozu Beograd–Budimpešta. Trke su se odvijale po utvrđenoj satnici, uz neznatna odstupanja u nekoliko navrata, kad su se čudom na stazi našli nečiji automobili, a jednom, bogami, i stado ovaca – tek da se zna. Bilo je tu i kulturnog sveta, gospođa sa šeširima čiji su obodi ometali vidik dva reda na gore i sa psetancima ispod miške – da liči. Svako malo neko bi obode u prolazu okrznuo, kao slučajno. Program je i ove godine trajao dva dana, uz zanemarljive izmene u odnosu na prethodne igre. Nije bilo takmičenja preponaša jer je između konjičkih saveza Vojvodine i Srbije došlo do nekakvih nesuglasica, a u maloj Srbiji nema tako dobrih konja preponaša. Program je valjalo popuniti nečim. Bilo je tu tako niskih letova aviona da su prethodno pomenute gospođe mogle ostati i bez šešira, na hipodrom je sletelo desetak padobranaca uz ovacije nasmejane dečurlije, a ako tome dodamo i grickalice, roštilj i alkohol za roditelje, dobićemo oprobanu srpsku formulu. Kako je to nekad jedan domaći fudbaler lepo opisao, „živinu u igru“ unosila je mlada i dinamična konferansijerka koja nije propustala ama baš ništa. Kako smo čuli, godinama se time bavi, a i autor je emisije o konjima.
Ne smemo zaboraviti, naravno, ni voltižovanje dece na ponijima. Osim što su deca i tačke koje izvode krajnje simpatični, podsećaju nas na to da smo mi poznati jahački i kaubojski narod, pa je još od malena decu potrebno privići na tu kuću bez krova. Decu nismo čuli da govore, pa je moguće da znaju i drevni jezik predaka dva evropska naroda – Huna.
Trke je publika pratila s budnom paznjom, kad, jednog momenta, među svetom u donjoj loži poče meškoljenje, okretanje, prevrtanje i guranje. Kao u gluvim telefonima, poče da se šapuće: „Labus! Eno ga Labus! Vidi, Labus!“ Pomenuti gospodin nije bio raspolozen za razgovor s novinarima, budući na odmoru, s porodicom i van duznosti.
Drugi najdirljiviji trenutak – posle voltižera, naravno – bio onaj kad je novom vitezu Mališi Vujičiću pred oko deset hiljada ljudi prvo prisao otac da mu čestita, obojica srećni, nasmejani, a brci im se rastegli, bezmalo do ušiju. U finalu su osmorica kandidata za viteza učestvovali u pet disciplina, a najatraktivnije su kurirsko jahanje (uz zamenu torbica s poštom i povratak na polazište) i seča sabljom. Mališa je od 15 mogućih osvojio 15 poena, što ranije nikom nije pošlo za rukom. Vitez pozarevčkog hipodroma i Ljubičevskih konjičkih igara to zvanje osvaja u ljutom boju sa lubenicom, jabukom i metom. Ako uspe da potamani sve neprijatelje kopljem, strelom i sabljom, dobija plašt i postaje ljubičevski vitez do narednih igara. Na ovoj riterskoj smotri samo još na obožavanu damu nisu mislili. Pa, kome on da se zaklinje na odanost i bude verna zaštita?
Kazaćemo nešto i o pratećim programima, svečanom defileu i „kulturno-umetničkom“ programu: izložba sitnih životinja, ptica, kunića, akvaristike, sve to na gradskom trgu i u užoj zoni centra grada. Sa bine se smeška Dušan Vujičić, novi predsednik SO Požarevac, koga su na vlast pre dve nedelje doveli socijalisti, smeška se i otvara igre, a levo od njega, na fasadi jedne svojevremeno nacionalizovane zgrade, stoji ogroman pano i srebrna slova koja kažu: „Dobro došli u zatvoreni grad, 1945–2003“; u potpisu Građanski pokret za evropski Požarevac. Slova blješte ko da hoće da oteraju zlo. Delili su građani i letke na kojima opominju da lokalna politika vraća Požarevac na kurs 1993–2003–1993. Prisutni letke odmeravaju, gledaju i pitaju se kome da se jave ako otkriju rešenje ove zagonetke s kursom. Ovi drugi kažu, dobro je, „Nek samo znaju“.
Pošto je predsednik Vujičić otvorio igre, program je nastavila da vodi neka gospođa s tašnom pod miškom. Gradski folklorni ansambl izveo spletove igara, a posle njih na binu došla Biljana Krstić i komšija Smederevac, Ninković. Lepo beše, ljudi ponešto i ne razumeju, ali je i tako dobro. „Sto više znam, više me glava boli!“ E, sad, da ne mislite da je defile bio na kraju, njime su igre otvorene, ali je on po svojoj važnosti ovde našao sebi mesto.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Srbija protiv Nemačke igra za bodove koji bi mogli da joj sačuvaju mesto u Ligi nacija. Pred gotovo praznim tribinama Paunovićev tim dočekuje selekciju koja takođe nema prostora za grešku
Redakciji "Vremena" je stigao zahtev za demanti na tekst "Roditelji OŠ '20. oktobar' večeras traže ostavku direktorke" objavljen 29. oktobra. Prenosimo ga u celosti i bez izmena
Kao nekad Kero Kler Berk je ne samo ogolio lažnu sliku tradicionalne žene u Americi, već i pokazao na kom su nivou ženska prava generalno – tvrde feministkinje. Ovaj roman je direktan napad na tradicionalni način života – ocenjuju konzervativne hrišćanke
Četrdeset godina dlakavog stvorenja koje je preživelo nuklearnu katastrofu na Malmaku, a sve što zna o Americi naučio je iz programa koji se plaća reklamama
Na nerazvijenom jugu gde je nastala izreka Pirova pobeda, gde je 813 muškaraca ubijeno zato što nisu hteli da pređu u islam, gde su stari Rimljani prvi put videli ratne slonove i još mnogo toga neponovljivog
Aleksandar Vučić bi da mu Srbija bude zahvalna što izborni poraz nije pretvorio u nasilje. Pre toga morao bi da objasni čemu su služile pripreme za izbornu noć, pre svega u Pionirskom parku
Kritika koja nije u stanju da položi računa o sebi samoj nije kritika. Razlika između kritike, propagande i laži se, na samom početku Petooktobarske republike, zamaglila. Tu grešku, ovog puta, ne bismo smeli da ponovimo.
U trenutku kada su institucije Republike razorene, kada je Vučićeva hobotnica još uvek živa, kada su ljudi zgađeni nepravdom i smradom koji je esenesovski režim ostavio za sobom, mi imamo, što reče Makijaveli, samo građansku vrlinu kao pogonsko gorivo kojim se možemo vratiti na početak
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.