Dinkić sa svoje specijalne govornice, koju nosaju po Srbiji, objašnjava da je Orlić njihova moralna obaveza, dok Koštunica, 200 godina posle Prvog srpskog ustanka, na tim iskustvima, obećava zakone i institucije
PREDSTAVNICI: Tata od kandidata i kandidat za ministra finansija
Kampanja se baš zahuktala, gde god kreneš, gde god pogledaš, političar. Ali samo najjači, što će reći partije koje sigurno ulaze u parlament, stižu svuda. I kako to izgleda – standardno, aktivisti noć pred dolazak stranačkih prvaka izlepe plakate, izbace štandove, pa se lideri sretnu sa građanima, pa im se reknu sa govornica, uglavnom u zatvorenom prostoru, jedino Vuk, i Velja mu, verni trgovima. Ima tu raznih tehnika, eto, recimo, Dušan Mihajlović se setio da se preko ekrana obrati i gluvima. Da li će još koja ovca progutati liberalsku „Crnu ovcu“ – a simbol im baš pristaje, što se to napatilo, što je to vazda bilo u kontri i ilegali – kao što se kaže, ostaje da se vidi. Batić nije crnaovca, ali i on ostavljen da bude samostalan, u izbore krenuo sa Oplenca, jerbo se zalaže za moral koji je iznad svake politike. Sa Oplenca, moralno, sišao u Kragujevac, i aktivnosti nastavio u obnovljenom zdanju Miloševe Skupštine, koja je pod zaštitom, i u kojoj su zabranjene stranačke sktivnosti.
TEGETPLAVUŠA: Pošto aktivnostima nema kraja, toliko partija, toliko kandidata, a i Srbija golema, kontamo da je za praćenje kampanje najbolje napraviti sačekušu u koju će stići sve što se nada mandatima, sve što ima ljude, program i viziju. Tako se namestimo u Valjevu, da vidimo šta kaže licemesta.
Kao što se zna, listu prvi predao G17 PLUS. Tako prvo došao, i rekao se, na radiju i građanima, Miroljub Labus. Ali Labus bio, takoreći, na mah, tek Mlađan Dinkić bio izazov za praćenje. Dakle, hotel Grand, reklo bi se koktel, pa pres konferencija. Prostorija taman, veeliki, ko bilbord, plakat Labusa i Dinkića, specijalna govornica na kojoj piše Srbijana1, sa tačkom, mestu. Plavuša u načisto plavom kompletu, sa PLUS plavom fasciklom, predstavi kandidate za poslanike, izazva Dinkića. Stade Mlađan za specijalnu govornicu, raširi ‘artije, reče se, prvo o ekonomskom delu „Novog programa za novu vladu“, pada proizvodnja, budžet će biti razvojni, eliminacija korumpirane birokratije, 60.000 stambenih jedinica, veća izlaznost građana će ukrupniti političku scenu i eliminisati parazitske partije. Biše pitanja, G17 će, u budućoj vladi, tražiti odrešene ruke za ključne funkcije, a što se tiče koalicionog partnera Orlića, on je njihova moralna obaveza, jer su uskratili poverenje vladi, da nisu, vlada ne bi pala. Bi kraj, aktivisti i kandidati udariše u aplauz, Dinkić odbrusi da nema potrebe, pa to je konferencija za štampu.
Onda Mlađan bi na programu Radio Valjeva. Po završetku gostovanja, kako izađe, udari na štand vrednih aktivista, tu ga prvi dohvati jedan što je i druge ljubio, pa se grupa, sa Dinkićem na čelu, zaputi u, takoreći, radni obilazak kvarta. Saviše levo, udariše preko ulice van pešačkog prelaza, uz, Samoizvol’te, šeširić policajke. Dođoše do štanda pred Robnom kućom, tu se Mlađanu prvi predade jedan brka, poznati SPS privezak, posle još pitanja, Dinkić stade da potpisuje Novi program, s lakoćom, uvežbano, velika, pisana, ćirilična slova, DINKIĆ. Oko njega kandidati, i jedan što je vezao kravatu preko otkopčane košulje, oko njega građani, jedan mu se baš primakao, uzeo da pita, o denacionalizaciji, ima i sugestije, pitanja još, ispostavlja se da je građanin tata poslaničkog kandidata. Pa šta, može i tata da dâ doprinos. Stiže još programa, u direktan odnos sa Dinkićem uđe jedan što slika slike, poznato da je mitinge opozicije slikav’o za policiju, taj bi načisto konspirativan, na uvo poverava svoja progresivna uverenja.
Bi i tribina, Dom kulture, na sceni ista ona specijalna govornica, u pozadini isti plakat ko bilbord, ista ona teget plavuša. Dinkić, u pratnji kandidata, uđe s leve strane, bi aplauz, sedoše. Na himnu „Bože pravde“ svi ustaše. Teget plavuša sve pozdravi, kandidati za poslanike se predstaviše s palčevima na gore, Dinkić izađe na binu, stade za specijalnu govornicu. Prethodna vlada se nije bavila problemima nego politikom, zato je potrebna nova, šta još reče, suverena Srbija, dosta je država tražila od građana odricanja, došlo vreme da država nešto uradi za građane, smanjenje poreza, podsticanje izvoza i stambene izgradnje… Ubi sat, ali, bi i konačno, mora se uspostaviti red u državi, reforma policije i sudstva… svima lično dobro i zdravlje, gotovo, pitanja jok. Siđe sa bine, opet ga dohvati građanin kandidata za poslanika Tata, nova pitanja, predlozi…
SREDNjEDUGME: Bi i Koštunica, isti Dom ista sala, samo dupke puna. Scenografija skromna, da ne kažemo kilava, na dve strane bine po tri zastave, među njima i savezne države, veliki transparent KOštonarodkažeKOŠTUNICA, dugačak astal, govornica sa DSS plakatom okrenutim natraške… Voja, sa kandidatima, uđe po sredini sale, uz aplauze i dizanje ruku, jedan sa bine održa neku, poučnu i stihovanu, deklamaciju, pozva poslaničke kandidate, Koštunicu, svi za astal. Na intoniranje himne Voja, ustajući, zakopča srednje dugme sakoa. Sedoše, sede i Voja, srednjeg rasta, srednje podašišan, srednjeg broja odela, bela košulja, kravata na sitne kocke, ili će biti tufne. Za govornicu prvo izađe ženski kandidat, oni su lista običnih ljudi, izađoše i dva muška kandidata, pa nosilac liste dr Voja Koštunica.
Voja se nalakti na govornicu, pa se reče, ovo su važni izbori jer su način da počne da se menja Srbija. Pošto je u Valjevu, prilika da kaže da je pre 200 godina, i tu, počela ni iz čega da se stvara država, paradoksalno, ali i sada su nam potrebne institucije i zakoni. Nastavi o ustavu, posrtanju privrede, korupciji, da je DSS napisao sve zakone, ali ih skupštinska manjina nije prihvatila… Javna potrošnja da se smanji, ne može se rasipati kad narod bedno živi, ne traži da se svi ponašaju kao Stojan Novaković, koji je, kao predsednik vlade, za prepisku koristio svoje mastilo, ali morala mora biti. Skupština da donese zakone i to će se odraziti na život u svakom gradu, oni se ne razmeću obećanjima, važno je doneti zakone i primerom pokazati da se deli sudbina naroda, a Skupština i Vlada će biti slika naroda, neće se razmetati ekspertima, potrebna je odgovorna vlada, koja neće biti otuđena od naroda, ljudi koji će živeti kao narod, deliti njegovu muku. Da Srbija počne da se stvara i obnavlja, kao pre 200 godina. Kraj, aplauz, „Vostani Serbije“, i Voja i astal, i cela sala, stajali su deset minuta, do poslednjeg takta. Na izlasku pozdravljamo Ljilju Obradović, jedno vreme sekretara za informisanje Skupštine Beograda, možda sve to ne izgleda najbolje, ali pošteni su, brate.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
“Niko od nas ne može da bude ni dovoljno stručan, niti treba da procenjuje svaku deonicu puta, svaku kupovinu aviona, svaki državni projekat, kao što je Ekspo, kao što je nacionalni stadion. Država je ta koja treba da dokazuje da nam je to potrebno, bez obzira na to šta mi mislili. Ali toga nema”
Propali su Vučićevi kontramitinzi i kontramitovi, cena vlasti sve je skuplja, a privreda sve slabija, pobeđen je strah u društvu a gnev postao hroničan, poslušnost otkazuju delovi policije i pravosuđa. Manevarski prostor režima se suzio, pitanje je kako će to pobunjeni građani predvođeni studentima da iskoriste
“Ideja je jednostavna – hoćemo da pričamo sa ljudima”, kaže za “Vreme” Vuk, student Elektronskog fakulteta. “Tu smo da pokažemo da nismo teroristi. Tu smo da saslušamo i pokažemo da, za razliku od nekih ljudi, poštujemo kada se nečije mišljenje razlikuje od našeg.” Vrlo brzo stiže i dokaz: u trenutku dok Vuk pokušava da popriča sa jednim meštaninom, oko njih se okuplja još ljudi. Međusobno se raspravljaju. Čuje se, gotovo istovremeno, “napred, deco, borite se za budućnost ove zemlje” i “na vreme se okanite ovoga što radite”. A studenti, uprkos raznim povicima i uvredama koje im pojedini dovikuju, mirno stoje, slušaju sagovornike, gledaju ih u oči i pokušavaju da ih navedu na dijalog. Ali pravi
Intervju: Duško Vuković, kandidat za predsednika Saveza samostalnih sindikata Srbije
Predstojeći izbori za predsednika Saveza samostalnih sindikata Srbije dolaze u trenutku kada radnici sve češće ostaju bez jasnog posla i glasa, a sindikati bez poverenja. Dok inflacija nagriza plate, a vlast najavljuje minimalac u evrima – sindikat ćuti. Ili barem većina ćuti. U trku za mesto predsednika ove najveće sindikalne organizacije u zemlji ulazi i Duško Vuković, potpredsednik SSSS-a, s porukom da “sindikat mora da bude kičma otpora, a ne hladna birokratija”
Za Mihaljčića “istorizovati se” ne znači dobiti mesto u istorijskoj prošlosti, među svedočanstvima nacionalne istorije, koje će istorijska nauka na odgovarajući način proučiti i oceniti. Suprotno od toga, “istorizovati se” za neko predanje, za neku legendu, pa tako i za predanje o Kosovskoj bici, znači dobiti mesto u sadašnjosti, u živoj kolektivnoj svesti o prošlosti, odnosno, kako kaže Mihaljčić, u “narodnoj istorijskoj svesti” koja se aktualizuje kao podstrek za akciju, za stvaranje nove istorije
Dramatičan apel zaposlenih u Junajted mediji pokazuje šta može da se desi kad medije kontrolišu režim i korporacije. Srbiji se dešava sada. Ako publika to ne prepozna, preti još crnji medijski mrak
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!