Kako je Udruženje književnika Srbije, izigravajući pesnički sindikat, reafirmisalo besmrtne "stahanovljevske" principe
TARIFIRANJE POEZIJE: Udruženje književnika Srbije
Zašto uvažena „primenjena poetesa“ Marina Tucaković nema člansku kartu Udruženja književnika Srbije 7? Zato što dama/umetnica (parapesnička kraljica srpskog estradnog treša, tekstopisačica mnogih Zaslužnih Narodnih Umetnika poput Cece Ražnatović & co.) biradruštvo, eto zašto. Mnogi pregaocipisanereči koji se u UKS-u okupljaju nedvojbeno bi joj snizilinivo, kako umetnički tako bogme i finansijski: mnogo su, brate, jeftini. Jedno pedeset „dindži“ po stihu, an gro; šta mislite, da li Marina T. za te pare pristaje da izvije obrvu?
O tome da je, još od zlatnih osamdesetih, a naročito od Bećkovićevog predsedničkog vakta naovamo u UKS u buljucima primano i kuso i repato, samo pod uslovom da može da dokaže kako intimnije (ras)poznaje većinu slova azbuke i da je pri tom i ispravno, ergo „patriotski“ orijentisano, već se sve zna. Paralelno s degenerativnim procesom naprimavanja svakojakog lokalnog stihoklepačkog jurodivluka – kao da je regrutacijatrećepozivaca pred kraj gubitničke vojne u pitanju, bog te! – gotovo sve što je valjalo iz tog je Udruženja pobeglo glavom bez obzira, a sâmo je Udruženje pretvoreno u opskurnu parapolitičku družinu koja se više bavila promocijom likova i dela a la Radovan Karadžić nego bilo čime što bi imalo veze đa sa ozbiljnom književnošću, đa sa suvislim intelektualnim i etičkim angažmanom.
Udruženje književnika Srbije prvo je tokom osamdesetih gorljivo branilo demokratiju i slobodu mišljenja i pisanja od zlog jednopartijskog režima, da bi se ispostavilo da većina spisatelja s tim silnim slobodarstvom zapravo uopšte nijemislilaozbiljno, a upravo ona manjina koja je ozbiljno mislila odavno je s gađenjem otperjala iz Udruženja, okupiranog od zagrajalih Rodoljubaca; potom se UKS devedesetih zaneseno bavio „odbranom nacije“ od Velike Svetske Zavere, sve dok se nacija nije provela baš onako kako se i morala provesti kada je to brani: kao bosa po trnju. E, sada su se Udruženi pisci i oni koji se takvima osećaju naprasno probudili usred tranzicije – baš kao onaj poslovični Mile što gerilski ratuje protiv Novog svetskog poretka na TV B92 – te im je odjednom nadošlo da izigravaju nekakav spisateljskisindikat, i da u ime svih (nas iz pedeset i neke…) traže, manje od izdavača a više od države (?!), svoje autorske pravice, odnosno zagarantovaniautorskihonorar za sočinjenija svojih ekstremno nadarenih i širom zemlje i sveta nepoznatih članova.
Nema sumnje da među izdavačima ovdašnjim ima svakojakih mutikaša i hohštaplera; nije sporno ni to da bi svaki rad morao biti plaćen – u protivnom je ili volonterski ili robovski. A ne može biti volonterski ako radenik želi da bude plaćen… Ono što je u ovoj priči bizarno, dražesna je etatistička fiksacija naših vrlih pravednika i slobodara. Iako većinom deklarisani kao gorljivi antikomunisti – naravno, tek nakon što su se uverili da je Josip Broz ipak umro – svi su ti naši vinjačko-špriceraški Individualni Književni Proizvođači zapravo registrovaniovisniciodržavi: oni vaistinu smatraju da je ova dužna da im isplaćuje apanaže iliti zagarantovanepremije, baš kao što se seljacima isplaćuje kukuruz, šećerna repa ili šta god… A zašto je dužna? Pa lepo: ranije u ime radničke klase i Progresivnih Ideja, danas u ime Nacije: „ja sam srpski pesnik, bre! Pare na sunce, Srbijo!“. A Srbija, avaj, mrtva `ladna… Eto do čega dovodi ta tranzicija (Mile, Srbine!). E, daj bože da na vlast dođe Neki Od Vojislava, pa će biti ponovo para veselja, neće Vojislavi zaboraviti svoju braću u nevolji…
Bilo kako bilo, Udruženi su se Književnici pre neki dan mnooogo naljutili, i promptno ispostavili Državi cenovnik svojih (nezaiskanih) usluga: autorski tabak (autorskitabak, hebote! seća li se još iko te kubikaško-socrealističke izmišljotine?!) proze, eseja ili predgovora morao bi da bude plaćen 12.000 dinara – minimalno šest hiljada; recenzija košta šest hiljada – minimalno četiri; i kao vrhunac – jedan stih ima da se plati sto dinara – minimalno pedeset. UKS, doduše, nigde ne navodi šta će biti protivmera ako se Država ogluši o njihov sindikalni zahtev, ali ako bi ta odmazda bila obustavaproizvodnje Umova iz UKS-a, onda apelujem na državu da se – za opšte dobro – obavezno „napravi luda“. Uostalom, sama je ideja o ovakvom tarifiranjupoezijenametar uvrnutija (utoliko kanda i „kreativnija“) od svega što ti ljudi inače pišu. Stvar, dakle, ima stanoviti zabavljački potencijal koji nije za potcenjivanje. Evo, uzeću za primer neku, štajaznam… neku sasvim običnu pesmu. Običnupesmu? Eureka: znam jednu koja se baš tako zove – „Obična pesma“, a napisao ju je niko drugi do Milan Rakić. Evo prve strofe:
Eh, naivni naš Rakić: za ovu bi strofu, po pesničkomminimalcu, utržio tričavih dvesta keka, jedva za gulaš u kakvoj jeftinoj beogradskoj krčmi. No, da Rakić živi danas, i da se usvoji narečeni Cenovnik, možda bi predmetna strofa izgledala ovako:
A, šta kažete? Malo prigodnog rearanžiranja, i eto našem pesničkom klasiku, hmmm, da vidimo – ravno petstoja. A za te pare već može i supa, i salata i pivo, i još ostane za neke jeftine cigare…
Šalu na stranu, „slobodno tržište“ u umetnosti nikako ne treba idealizovati i apsolutizovati: pesme i romani nisu isto što i stolice i cipele – mnogo je primera da i (kvazi)literarni bofl ima odličnu tržišnu prođu, kao i da nešto vredno biva nezapaženo i skrajnuto. Upravo zato svaka ozbiljna država „koriguje“ tržište tako što na razne načine stimuliše umetnost i umetnike – ali samo ono za šta se može uspostaviti nekakav minimalni konsenzus kompetentnih o vrednosti i relevantnosti, a ne svaku Udruženu Lucprdu, ne na komad ili na kilo! Elem, i takvo kakvo je, tržište je superiorno masovnometatističkomapanažiranju na kakvo su obvikli naši (velikom većinom) lenji, promašeni i neizlečivo netalentovani književni kriptokomunisti. Jedno je sigurno: u Srećnoj Novoj Godini očekujte inflaciju po(j)ezije po stvaralačkom principu: jedna reč – jedan stih!
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Kod samih plovnih vrata luke, „Kontakt 2025.” prošle subote zakucao je završni udarac za ovaj put, koncert beogradskih Partibrejkersa. Jer, pre tri godine su na Sajmu slavili svoj 40. rođendan, ali sad je pravo vreme za autentični bunt rokenrola u Srbiji
Rezultati vojvođanskih konkursa za kulturu neskriveno ukazuju da Pokrajina ne želi da pomaže one koji su podržali studente. A to su Sterijino pozorje, Egzit, Akademija umetnosti, Tvrđava teatar, Šekspir festival, Akademska knjiga...
U utorak 3. juna, dodelom nagrada i programom pod nazivom Epilog u ritmu, završeno je jubilarno 70. Sterijino pozorje. Ovaj festival je tačna slika situacije u kojoj se nalazi naše pozorište uvek – čak i onda kada pozorišna javnost nije zadovoljna načinom podele nagrada, ili onda kada se čini da selekcija nije “pravedna”. Zato u ovom tekstu neće biti reči o svih 12 predstava (devet u takmičarskom programu i tri u Krugovima), koje je odabrala selektora Ana Tasić, već o pokušaju da se uhvati slika naše teatarske situacije
Petorica režimskih batinaša pretukla su studenta Pravnog fakulteta u Beogradu Petra Živkovića. Dok od slučaja Miloša Pavlovića vlast pravi politički cirkus, policija je u noći između ponedeljka i utorka odbila da primi prijavu za premlaćivanje Živkovića
Svako ko proda glas, postaje kmet na Vučićevoj latifundiji. Svako ko ćuti na kapuljaško nasilje, pristaje i na pravo prve bračne noći naprednjačkih velmoža. Možemo i moramo bolje od toga
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!