Sud ne trpi šefa

Gotovo da ne prođe dan da se netko od predstavnika vlasti u Srbiji ne zakune u nezavisnost sudstva, ministri pogotovo. Kad se, međutim, otkrije korupcija u pravosudnim redovima, onda je to poen plus za vlast koja, eto, kao čisti kukolj u tim redovima i to se – kao u nedavnom slučaju suca Vrhovnog suda Srbije navodno umiješanog u krojenje drugostepene sudbine kruševačke kriminalne grupe – maltene proslavlja u navodno nenadležnim državnim službama.

Javnost, građani iscrpljeni svim čudima života u Srbiji sa svakom takvom aferom bivaju još uvjereniji u to da pravde i poštenih u sudovima nema, pa badava predsjednica tog suda Vida Petrović-Škero ovih dana po medijima brani svoj sud logikom da je teško potkupiti čak pet članova sudskog vijeća koje odlučuje o nekom predmetu, jer logika ne znači ništa kad i vlast – i prethodna i sadašnja – tako lako i tako često pljunu po nekom sudu i sucu ili tužiocu.

AMERIČKA I EVROPSKA ISKUSTVA: „Sve sudije da sude po zakoniku, pravo kako piše u zakoniku da ne sude po strahu od carstva mi“, stoji u Dušanovom zakoniku. Carstva odavno nema, u republičkom Ustavu piše da su „sudovi nezavisni i samostalni u svom radu“, ali jednako kao i u desetljećima prije tranzicije, ni vlastima u našem realnom vremenu na pamet ne pada da napravi pravni okvir kako bi se ta nezavisnost sudstva doista i ostvarila i kako bi sudska vlast doista bila ona treća poluga vlasti, neovisna od izvršne i zakonodavne.

„Sudstvo ne trpi šefa“, kaže direktorica Instituta za uporedno pravo Vesna Rakić-Vodinelić, dodajući da se to „odsustvo šefa“ u svijetu rješava različitim izbornim sistemima sudaca. Kod nas, u ovom dijelu Evrope, posljednjih su godina ušli u modu visoki pravosudni savjeti, a neke zemlje – poput Francuske, Italije nakon Prvog svjetskog rata, Španjolske nakon sloma fašizma – imaju dugu tradiciju u takvom načinu izbora sudaca. Različite su i pozicije najviših sudova u raznim zemljama, ovisno o tome jesu li oni samo najviša sudska instanca koja sudi u konkretnim slučajevima, ili imaju i ulogu ustavnog suda, kao što je to slučaj s Vrhovnim sudom SAD.

„Predsednik SAD ima pravo da, uz mišljenje i pristanak Senata, imenuje sudije Vrhovnog suda. Prilikom imenovanja sudija Vrhovnog suda predsednik i Senat u praksi vode računa o uvek osetljivoj ravnoteži između liberalnijih i konzervativnijih struja u američkoj jurisprudenciji; pristalicama iole ekstremnijih političkih stavova, uprkos eventualnih stručnih kvaliteta, gotovo je nemoguće da dobiju položaj člana Vrhovnog suda. U dvostranačkom političkom sistemu SAD imenovanje sudija uvek je predmet dogovora i konsenzusa vodećih političkih činilaca obe stranke“, piše mr Predrag Vukasović iz Instituta za uporedno pravo u svojoj analizi položaja i rada Vrhovnog suda i sudstva u SAD uopće. No, bez obzira na vođenje računa o ravnoteži u političkim odnosima, ona je od drugorazrednog značaja. Naime, komisije koje tek predlažu suce nižih sudova brinu čak i o tome da u svom sastavu imaju pripadnike oba spola, manjinskih grupa i približno jedan broj pravnika i nepravnika, koji će prije nego što iskristaliziraju koje će kandidate za sudačke funkcije predložiti, posebno istražiti da li su oni čije imenovanje predlažu „besprijekornog vladanja“, posjeduju li moralni integritet i dobar karakter i jesu li poznati po tome, da li se ističu svojim pravničkim sposobnostima i posvećenošću vladavini prava i jesu li to pokazali u praksi, da li njihov postojani karakter i lične osobine ukazuju na to da bi oni ispoljili temperament nepristrasnog suca ako bi bili imenovani za suca, pa se čak ispituje i njihovo zdravstveno stanje.

Jasno je da u takvom poretku stvari, u jasno propisanim propozicijama, sud nije samo privid snažne institucije – Vrhovni sud pogotovo, jer u Americi je predsjednik toga suda jednako jakog, ili čak mnogo zaštićenijeg integriteta od samog predsjednika. Nije drugačije niti, recimo, u Njemačkoj, čiji je sudski sistem najrazuđeniji, a funkciju najvišeg suda ima Savezni sud, koji je nadležan za sve građanske i krivične stvari nižih sudova i koji je podijeljen na različite oblasti: redovne, upravne, fiskalne, radne i socijalne nadležnosti. Suce zajednički biraju ministri pravosuđa država članica i podjednak broj predstavnika izabranih od strane parlamenta, koji, međutim, nisu i poslanici. „Sudije u Njemačkoj imaju ogroman ugled, a predsjednik najvišeg suda je jedan od pet najvažnijih ljudi u zemlji, uz rame predsjedniku države, parlamenta ili kancelaru i teško je i zamisliti da bi netko, na način na koji se to događa kod nas, doveo u pitanje integritet tog suda i njegovog predsjednika“, kaže Dušan Bogdanović, koji je dugo godina bio u diplomatskoj službi u toj zemlji.

OKRUŽENJE: U zemljama bivše Jugoslavije (i ostatka ovog dijela Evrope), nakon devedesetih godina sad već prošlog vijeka, uvedena su također posebna tijela za izbor sudaca i tužilaca. Prema riječima predsjednika Društva sudija Srbije Omera Hadžiomerovića, dosad se najboljim pokazao slovenski model: Pravosudni savjet ima 11 članova, od kojih Narodna skupština bira pet članova na prijedlog predsjednika Republike, među profesorima pravnog fakulteta, advokatima i drugim pravnicima, dok se ostali članovi biraju među sucima sudova različitih stupnjeva, po sistemu općih izbora i izbornih lista, a dvojicu sudaca biraju svi suci. Skupština daje konačnu riječ, ali Slovenija je tu napravila veliki pomak: parlament suca bira samo jednom – samo prvi puta, dok kasnije u sudačkim karijerama nema nikakvog utjecaja, te one ovise o odlukama (unapređenjima, na primjer) isključivo Pravosudnog savjeta.

O sudbini hrvatskih sudaca odlučuje Državno sudbeno vijeće, koje ima 11 članova, iz redova istaknutih sudaca, advokata i sveučilišnih profesora pravne znanosti, pri čemu većina mora biti iz sudačkih redova. Članove Vijeća imenuje Hrvatski sabor na vrijeme od četiri godine, a moguća su maksimalno dva mandata. Parlament, međutim, i u Hrvatskoj ima svoju ulogu: u postupku imenovanja ili razrješenja sudaca (dakle, i pri transferu na viši sud). Državno sudbeno vijeće mora pribaviti mišljenje nadležnog odbora Hrvatskog sabora koji tako „amenuje“ ili osporava kandidate koje je izabrao stručni tim.

I u Srbiji se posegnulo za stručnim tijelom, pa je tako ustanovljen Visoki savet pravosuđa, koji također mora imati bar polovinu sudaca u svom sastavu, ali konačnu riječ daje parlament. Kao što se to u nekoliko navrata vidjelo posljednjih mjeseci, parlament može jednostavno – bez ikakvog obrazloženja – otpisati kandidate koji strankama nisu po volji, pa je tako nedavno neizborom kažnjena i jedna sutkinja iz Beograda, koja je četiri godine ustrajno radila na sređivanju stanja u pravosuđu i edukaciji sudaca. Tek u skupštinskim kuloarima se saznalo zašto nije prošla: zato što se neukim i indolentnim predstavnicima naroda učinilo da je to što dotična sutkinja radi gubljenje vremena i prosto zato što oni to ne razumiju.

MERLJIVOST: I upravo tu dolazimo do ključnog problema u imenovanju sudaca (i tužilaca) i ocjenjivanju njihova rada: nepostojanja kriterija. „Tu nema nikakvih mehanizama, naročito kod parlamenta, a ni Vrhovni savet pravosuđa ne obrazlaže koji su kriteriji da je neko predložen za sudiju ili tužioca. Dva su osnovna zakonska kriterija: stručnost i dostojnost, ali nigde ne stoji kako su ti kriteriji merljivi“, ističe sudac Hadžiomerović, te dodaje da se najveći broj sudaca regrutira iz redova stručnih suradnika iz 167 sudova (Srbija ima oko 2300 sudaca), a mnogo manji broj ih dolazi iz ostalih „branši“ prava. „To je 167 različitih kriterija“, kaže on, ističući francuski primjer, gdje svi oni koji reflektiraju na sudačku dužnost prolaze kroz posebnu školu, smještenu u Bordou, poslije koje polažu ispit i tek tad se mogu kandidirati za budućeg djelioca pravde.

Osim parlamenta, i izvršna vlast je stavila svoju šapu na izbor sudaca, kad su posrijedi predsjednici sudova. Prema izmijenjenom slovu zakona, Visoki savjet pravosuđa više nema nikakvih ovlasti, jer prijedlog za predsjednike sudova Narodnoj skupštini podnosi njen nadležni odbor, kojem mišljenje o kandidatima daje ministar pravosuđa. „To jasno govori o nameri poništenja nezavisnosti sudstva i uspostavljanju odlučujućeg uticaja političkih partija na izbor predsednika sudova i sudija“, zaključak je sutkinje Vere Šupice, sutkinje Okružnog suda u Zrenjaninu, iznesen u „Biltenu“ Društva sudija Srbije još u oktobru 2002. godine. Činjenica je da se otad, tri godine poslije, ništa nije promijenilo i da je zadržavanje prava na postavljanje predsjednika sudova grubi nasrtaj izvršne (ali i zakonodavne) vlasti na sudsku i pokušaj da se u sudovima zadrže „svoji“, po mogućnosti poslušni, kadrovi. Upravo zato, kako je to prije nekoliko dana u jednoj TV emisiji potvrdila i predsjednica Vrhovnog suda, ostaje moguća kooperacija sudaca i tužilaca, o predsjednicima sudova da ne govorimo, s političkim partijama, o kojima im uveliko ovisi sudbina. Jasno, riječ je o „mogućoj“, koja ne mora biti i realizirana, naklonjenosti određenoj partiji, ali u sudstvu – kad je o stavu javnosti prema njemu, ali i sudstva prema javnosti riječ – ključna je riječ povjerenje, kako kaže sudac Omerović: u sistem, u suce, u postupak. I upravo tu se vlast, izvršna i zakonodavna, uporno pravi nevješta i neobaviještena svojim odbijanjem da čvrsto uredi okvir i pravila koja će važiti za sve, neovisno od nomenklature koja je trenutno na vlasti.

Da je to učinjeno, afera s nedavno uhapšenim sucem Vrhovnog suda Srbije Ljubom Vučkovićem, ne bi u tolikoj mjeri i dodatno potkopala svaku vjeru u sudski sistem u Srbiji. „Činjenica je da javnost nema poverenja u sudove, da se stalno provlači stav da su svi sudovi korumpirani. Nikako ne sledim to mišljenje, ali i druga strana, sam Vrhovni sud nema dobru prezentaciju prema javnosti, ne insistiraju na svojoj nezavisnosti, na tome da su upravo oni ti koji su poslednja sudska instanca, da iznad njih nema nikoga“, stav je Biljane Kovačević-Vučo, predsjednice Komiteta pravnika za ljudska prava, koja je dio pravničke karijere i sama provela u sudstvu. Ne štedi niti izvršnu vlast: „Izvršna vlast je uvela prezumpciju krivice kad su u pitanju i sudovi i građani, a sebe samu brani prezumpcijom nevinosti“, kaže Kovačević-Vučo, dodajući da se svaka nova vlast ponaša jednako kao i ona „nenarodna“, pokušavajući i dalje kao presudne ostaviti kriterije „moralno-političke podobnosti“, koji su se, dodajmo, u posljednjih nekoliko godina samo „razmnožili“ s jedne političke dogme na više njih.

MRTVO SLOVO: Vesna Rakić-Vodinelić u tom kontekstu spominje i nikad obavljenu lustraciju, za koju se zalagala nakon 2000. godine. Izostanak lustracije, kaže ona, kršenje je pravnog poretka, koje se dogodilo usprkos navodno legalističkoj vlasti, iako je u međuvremenu donesen i Zakon o lustraciji. Isti je, međutim, ostao mrtvo slovo na papiru, među ostalim i zato što je neprimjenjiv.

I Omerović se slaže u ocjeni neprimjenjivosti Zakona o lustraciji. Kroz taj bi proces, naime, trebalo proći oko 20.000 ljudi, a posao bi trebalo da obavi komisija od osam članova. Nemoguća misija, iako je, na primjer, nakon ujedinjenja Njemačke, u toj zemlji lustracija uspješno provedena zahvaljujući ponajprije tome što je ubrzo po ujedinjenju sucima iz Istočne Njemačke isticao aktualni osmogodišnji mandat. Svima je omogućeno da taj mandat odrade do kraja, a oni koji su se potom odlučili ponovo kandidirati, prošli su kroz proces preispitivanja pred komisijama koje su formirane na lokalnom nivou, koje su bile sastavljene od lokalnih ljudi koji su znali tko je tko.

Mnogo je još problema, osim ovih fundamentalih, kojim je bremenito sudstvo: nedostatak vlastitog budžeta, kako bi sudstvo bilo i u tom smislu nezavisno od partijskih dogovora i mućki, nedostatak adekvatnih uvjeta za rad (čak i suci najvišeg suda nemaju kabinete, nego sjede po troje-četvoro u jednoj prostoriji, o stvarima koje su u sređenim državama uobičajene, poput riješene egzistencije ili najbanalnije, parkirališta pred zgradom suda da se i ne govori) itd., ali se mnogo značajnijima čine stalne prijetnje odozgo, od onih kojima bi upravo sud trebao biti iznad glava. Opet svaki čas čujemo priču da će svi suci i tužioci biti reizabrani nakon što se donese novi ustav Srbije, valjda zato da bi se i dalje trenirala poslušnost. Novi ustav, ipak, čini se, neće tako skoro, zato što se vladajući već godinama ne mogu usuglasiti oko ustavnih rješenja.

U međuvremenu, dok se svađaju, bilo bi dobro da „obzinu“ bar one niže propise o pravosuđu kojima bi stvarno, ali stvarno i legalistički dali garancije i kriterije za stvarnu nezavisnost sudstva. Time bi, s pravom ustima punim legalizma, sudsku vlast stavili iznad sebe samih, a ne sebe u poziciju da je iznad njih „samo Bog“. I on je, doduše, za njih nevidljiv.