
“Prefab Sprout” – 40 godina albuma Steve McQueen
Previše pametni da bi bili zvezde
“Kada čovek piše pesme zbog kojih se najusamljenije duše na svetu osećaju manje usamljeno, zaslužio je da svi znaju njegovo ime”, kaže Vladimir Skočajić
Simbolika ti je čudo: em su se ove godine Beogradski sajam knjiga i obnovljeni Beogradski džez festival (uzgred: ko je prisustvovao čudesima Dejva Holanda, Robina Jubenksa & ekipe imao se rašta i roditi!) održavali uporedo, em je nedavno objavljena jedna zanimljiva i neobična knjiga o džezu, em je njen autor Džef Dajer (Geoff Dyer) gostovao na Sajmu, a možda je svratio i do Doma omladine…
Knjiga s dobrim razlogom neprevedenog naslova But Beautiful (preveo Đorđe Trajković; Clio, Beograd 2005) štivo je drugačije valjda od svega drugog što se na srpskom o džezu i ljudima koji ga stvaraju ikada pročitati moglo. But Beautiful, naime, nije stručna muzikološka studija ili nekakav „fahidiotski“ priručnik za svirce; takođe, nisu to ni memoari kakvog važnog insajdera, poput recimo pre koju godinu prevedene knjige Čarlija Mingasa. A šta jeste But Beautiful? Hm, u pitanju je proza, „lepa književnost“ sa potkom u džezu, ali opet, ni to nije baš sasvim tačna odrednica jer ovo nije „fikcija“ u onom smislu u kojem su to, recimo, romani i priče Jozefa Škvoreckog – mada, ako ćemo da teramo mak na konac, i njihova autobiografska utemeljenost unekoliko umanjuje neku „idealnu“, udžbeničku „fikcionalnost“ dela tog izvanrednog Čeha… – jer su Dajerovi junaci „stvarni“, „postojeći“ likovi iz istorije džeza. Oh, onda se radi o kratkim biografijama, ne? Ma, ne: Dajer polazi od nekih stvarnih, poznatih i proverljivih događaja iz života (i smrti…) nekih od najvećih stvaralaca najbolje muzike drugog milenijuma, ali potom pušta mašti i spisateljskoj kondiciji na volju, pokušavajući da uprozi svoje pismo na način koji će transcendirati puko „pridržavanje fakata“, koji će čitaoca intimizirati s likom, videti ga kad je nasamo, svedočiti o njegovim „poslovima, sumnjama i snovima“ (B. Ćosić).
Kad smo već kod fakata: But Beautiful je podeljen na celine posvećene svaka po jednom muzičaru: Lesteru Jangu, Badu Pauelu, Telonijusu Monku, Čarlsu Mingasu, Benu Vebsteru, Četu Bejkeru i Artu Peperu; između ovih celina, pratimo i sjajni, dakako fikcionalni a ipak tako „stvarni“ road movie Djuka Elingtona, čije večito „tezgaroško“ lutanje po Americi, naročito po divnim i strašnim Mrakovima njenog Juga, možda ponajbolje simbolizuje prokletstvo egzistencija džezera iz „herojskih“ vremena, onih u kojima se većinska, WASP-ovska, middle-class Amerika još samo pravila (ili čak ni to…) da je poverovala kako su i crnci, zamislite, ljudi, i kako su i oni sposobni da stvaraju vrhunsku umetnost, i kako je džez zapravo dubinski „američkiji“ od svake predestinirano „arhiameričke“, čitaj kaubojske muzike. To je, dakle, taj neveseli epohalni kontekst kroz koji se većina junaka ove knjiga probija i batrga pokušavajući da preživi, i još da sačuva nešto ljudskog i umetničkog integriteta, kao podloge za onu iskru genijalnosti bez koje bi bili tek putujući muzikanti. Dajer, dakako, „voli“ svoje junake, ali ih bespogovorno prikazuje kao ljude od krvi i mesa, sklone svakojakim porocima i slabostima, sujetne i mušičave, čak i kao teško podnošljive tiranske karaktere, što je recimo „žanr“ u kojem genijalno-sumanuti Mingas briljira… Mnogo belog i ostalih opijata, galoni alkohola, razoreni ili iščašeni privatni životi, prinudno i beskrajno nomadstvo, životarenje na ivici siromaštva, stalni tihi rat s potmulim „svakodnevnim rasizmom“ – to je ono što se nalazi iza stejdža, to je slika ljudi i vremena u Dajerovoj lirski-introspektivno intoniranoj retrospektivi, onoj koja mu omogućava da prikaže sve što (mu) je važno, a da sebe i nas ipak poštedi „aktivističkih“ parola.
Dajerov šarmantni žanrovski hibrid knjiga je istinskog zaljubljenika – ne samo u muziku nego i u često nimalo glamurozne Ljudske Priče koje stoje iza nje, a bez kojih ni ta muzika ne bi bila tako omamljujuće lepa, dobra i drugačija od svega ostalog, valjda jedina koju nigde i nikada ne slušaju i ne vole Mrzitelji Drugih, u čemu se god ta „drugost“ sastojala.
Dajer nije nastojao da bude „pametniji“ od onih o kojima piše, da superiorno „prozire“ kroz njih, kako to mnogi „pravi“ biografi danas rade. But Beautiful, hvala Bogu, nema takvih i sličnih nedostojnih pretenzija. To je samo uspeli molski solo jednog pisca koji je hteo da rečima izrazi ono što su neki drugi ljudi pre njega izrekli muzikom, i da im se, sredstvima primerenim svom zanatu, zahvali zbog toga. U ovo cinično vreme kanda je nekako „staromodno“ da se tako piše, oseća i misli, ali Dajeru zasigurno nije stalo do mišljenja izdanaka kulture japijevskog ništavila. Svaki izdah nesrećnog i divnog Arta Pepera, onih davnih večeri u Vilidž Vangardu, vredniji je od svega što bi oni imali o bilo čemu da kažu!
“Kada čovek piše pesme zbog kojih se najusamljenije duše na svetu osećaju manje usamljeno, zaslužio je da svi znaju njegovo ime”, kaže Vladimir Skočajić
Vinsent F. Hendriks i Mes Vestergor, Izgubljena stvarnost. Tržišta pažnje, pogrešnih informacija i manipulacija, prevod Milan Perić, McMilan, Beograd 2024.
Opasno je ako neko sa malo ili nimalo iskustva u prevođenju počne da se oslanja isključivo na ChatGPT. Ništa ne može zameniti iskustvo učenja prevodilačkog zanata, a to znači iskustvo prevođenja. Četbot te neće ničemu naučiti. Njega ima smisla koristiti samo ako već umeš da prevodiš. U suprotnom, šteta može biti dvostruka: prevod će biti loš, a prevodilac neće ni umeti da prepozna da je loš jer ništa nije naučio u procesu prevođenja
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve