MajaPelević, Pomorandžinakora; režija GoranMarković; igraju JelenaIlić, KatarinaŽutić, JelenaJovičićiSrđanTimarov; Atelje 212 (Teatar u podrumu)
EVERYGIRL: Pomorandžina kora
Već prva replika u komadu Pomorandžinakora Maje Pelević glasi: „toliko volim sebe da ne mora niko drugi da me voli“. Ova provokativna, autoironična (?) manifestacija egotripa direktno upućuje na tematsko središte gotovo svih komada koje je ova mlada spisateljica dosad napisala. U njima se, naime, po pravilu javlja lik devojke s umetničkim ambicijama, koja se izdvaja iz svog okruženja, a u kome dominiraju savremeni društveni problemi, prevashodno generacijski (droga, promiskuitet, nasilje, beznađe itd.). Pošto su ti komadi imali, uglavnom, klasičnu dramaturgiju, onda efekat trbuhozborstva ostvaren pomoću lika devojke (direktno plasiranje autorkinih stavova), nije predstavljao osobenost dramskog prosedea, već samo očiglednu zanatsku slabost. Ova rekapitulacija, iako deluje čudno s obzirom na obim i dosadašnji značaj autorkinog opusa, potrebna je, jer otkriva da je Maja Pelević u komadu Pomorandžinakora uspela da izgradi formu koja u potpunosti odgovara njenim tematskim preokupacijama.
Potpuno napuštajući klasičnu dramsku strukturu, s razvijenom pričom, likovima, odnosima i situacijama, autorka piše neku vrstu „nemoralnog moraliteta“ o everygirl koja se, u potrazi za identitetom, suočava s paradigmama savremenog, moralno i intelektualno rastočenog sveta. Taj rastureni savremeni svet oličavaju On, sublimacija različitih muških funkcija, i dva ženska lika koja, uz male socijalne i generacijske razlike naznačene već u njihovim imenima (Zrela i Problematična) reprezentuju dominantne, aktuelne i nakaradne modele ženske identifikacije (lov na bogate muškarce, kult tela i mladosti, svi mogući vidovi plastične hirurgije…). Kao što se iz prethodne analize vidi, ovi likovi funkcionišu samo na simboličkom nivou, oni su otelovljenje svih „užasa promiskuiteta“ s kojima se savremena devojka suočava na putu individuacije.
I sama ta everygirl, opet po ugledu na moralitet, ima vrlo uopštene odlike: ona je sasvim obična devojka koja prvo prihvata, a zatim odbacuje ponuđene modele ženskosti, pokušavajući da sačuva autentičnost u svetu neautentičnog. U kontekstu u kome se javlja, sintagma „pomorandžina kora“, koja vodi poreklo iz jedne TV reklame, predstavlja jasnu metaforu te potrage za autentičnošću. Međutim, problem se nalazi upravo u toj jasnoći, u tome što ova metafora nema ni veću misaonu složenost ni posebnu poetsku evokativnost. Sličan problem se javlja i s nekim drugim verbalnimmotivima u ovoj drami, koji deluju ili nekako klišetizirano ili adolescentski provokativno.
Ali, većina tih problema rešena je u scenskoj verziji teksta, onoj koja je nastala u saradnji spisateljice i reditelja Gorana Markovića; dobar primer je skraćivanje završnog manifesta, koji je sveden na poetski efektan i misaono jezgrovit stav o identitetu (biti poseban ili običan, jednostavan ili komplikovan) kao individualnojvrednosti, nečemu što je važno samo za svog nosioca. Ova zajednička „druga ruka“ je donela korisne promene i za opštu strukturu predstave, pa su tako, recimo, likovi Zrele i Problematične dobili veći prostor i više funkcija, te bili oštrije tipski razdvojeni, dok je On upotrebljen i za scensku artikulaciju didaskalija.
Središnju temu – potragu za identitetom – reditelj je, u saradnji s kostimografom Borisom Čakširanom i scenografom Nebojšom Veselinovićem, iskazao metaforičkim pozorišnim jezikom: radnja je smeštena među brojna ogladala koja kao da grade lavirint (ulutanjuzasvojimpravimlicem), a junakinjin kostim je sastavljen od delova kostima Problematične i Zrele, što jasno ukazuje na njeno prvobitno posezanje za stereotipovima ženskosti. I nekim drugim metaforičnim rešenjima, kao što je prizor porođaja, reditelj Marković je uspeo da scenski strukturiše tekst koji nema dramsku strukturu, čija je forma postdramska. Bitan doprinos ovakvoj teatarskoj strukturi dala je i odluka da se uvedu songovi, koje je, duhovito varijarajući motive iz izvornog teksta, sastavila Katarina Žutić.
U glumačkoj igri prepoznavala se potrebna razlika između junakinje Pomorandže i likova koji oličavaju kulturne i društvene stereotipove, ali ta razlika, ipak, nije bila stilski i žanrovski dovoljno profilisana. Katarina Žutić kao Problematična i Srđan Timarov kao On su se, naime, koristili naglašenijim i konvencionalnijim komičarskim sredstvima, što je ponekad stvaralo efekat preigravanja; Timarov je čak „omašio žanr“ kada je, umesto komičke postavke Pomorandžinog muža fudbalera, dao efektnu, ali, ipak, samoimitaciju (Peđe Mijatovića). Nasuprot njima, Jelena Jovičić je koristila vrlo rafinirana komičarska sredstva i tako, uz punu scensku prisutnost i koncentraciju (bez i trunke onog šmirantskog odrađivanja), donela neodoljivu kempkreaciju gospođe koja se vrlo ozbiljno posvećuje krucijalnim pitanjima ulepšavanja, plastične hirurgije, lova na muževe. Slični komički rafinman odlikovao je i odličnu igru Jelene Ilić, ali je lik Pomorandže, shodno činjenici da je ovo drama njene individuacije, imao i ozbiljne i setne tonove, nalik tužnom Pjerou… Na kraju se zaokružuje utisak o lakoj i zabavnoj predstavi, koju će publika sigurno voleti, ali koja nije populistička u lošem smislu, jer problematizuje sudbinu prosečne mlade žene u konfliktu s užasavajućim, pseudokulturnim modelima savremenog sveta.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Zgrada Narodnog pozorišta u Subotici, čija rekontrukcija je trajala dve decenije, poredila se sa „Skadrom na Bojani”. Završena je nakon sedamnaest godina, a plaćena je pola milijarde dinara više nego što je predviđeno
Izložba radova koje su naši umetnici prošlog veka naslikali zbog Pariza i o Parizu, istovremeno govoreći i o njihovim danima provedenim u gradu za koji Cuca Sokić kaže da mu je „svaka fleka, nekako na svom mestu“
„Novi narativ“, teatrološka studija Marine Milivojević Mađarev ispituje kako dramski pisci, pišući o prošlosti, utiču na promenu njene percepcije u sadašnjosti, a time posredno i same sadašnjosti stvarajući nov narativ
Ako u pravednom gnevu na zlo uzvratimo zlim, ako se i sami prihvatimo silničkih metoda razumljivih vladajućoj sili, čini se da ćemo naškoditi samo prethodnim zlikovcima, ali ne i zlu samom – jedna je od niza tema o kojoj mislite nakon predstave „Mihael Kolhas“
Ivo Andrić je 19. aprila 1939. predao akreditive kao kraljevski poslanik u Nemačkoj, a nekoliko meseci kasnije, 1. septembra, počeo je Drugi svetski rat. Srećom mogao je da se osloni na odličnog vojnog izaslanika, pukovnika Vladimira Vauhnika. Ispostaviće se da je on bio najbolji špijun Kraljevine Jugoslavije
Ovih dana na društvenim mrežama u toku je rat polova. Ništa novo, reći će neko. Ovog puta, međutim, stvar je malo neobičnija nego inače. Jedni protiv drugih ne bore se muškarci i žene, nego – muškarci i medvedi
Religijski praznici slave gospodara, što je zastrašujuće samo po sebi. Nacionalni praznici slave mitove zajedništva, što nije manje beznadežno. Samo se Prvog maja slavi rad kao uslov slobode, dakle slavi se slobodni građanin koji se ne podaje gospodarima, niti se klanja kumirima nacije. Zato se ovaj praznik u modernim populističkim režimima sistematski obesmišljava
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!