ZvonkoBogdan u Centru "Sava", Beograd, 12. maj 2006.
EJ, SALAŠI: Gospodin Bogdan
Ima dana kada ne znaš šta da radiš, a onda ima večeri kad ne znaš kud ćeš pre. Prošlog petka uveče pijanistkinja Branka Parlić iz Novoga Sada, specijalista za Satija, pokrenula je ovogodišnji RingRing izvodeći kompozicije F. Glasa; Damo Suzuki (ex-Can) ponovo navratio da performira (+ Tena Novak, Zagreb); a trećerazredna atrakcija Incognito već je oveštali izgovor onima koji svako malo viču Beogradjesvet. No događaj daleko najvećeg značaja, tamo gde rokeri samozaljubljeno tabanaju dižući prašinu, jeste koncert Zvonka Bogdana – jer on ima koncesiju, zlatne žile i podzemne vode.
Šoromšajke, aDunavomčeze samo u pesmi, inače se zna red. Posle trijumfa na EXIT-u 2004. (simbolični povratak na Tvrđavu!) Z. Bogdan može biti i u „spoljnom“ programu Ringa, naviknut na manje prostore i festivale, no možda je baš zato prekretnica njegov povratak u prestonicu na velika vrata. Mladoliki veteran kafana/restorana, čardi i klubova osvajao je optimističko-hedonistički Beograd 60-ih dok su i komunisti shvatili da od 7 sekretara SKOJ-a ima bar malo boljih 8 tamburaša s Petrovaradina, a rezidentni Zvonkovi nastupi u hotelu Union naredne decenije postali su jedinstvena estradna institucija. U trećem milenijumu nažalost nije pustio koren u obnovljenom Unionu (nikad od toga ChelseaHotel), ali ta apstinencija beogradske publike više nego ubedljivo prekinuta je u efektno rasprodatoj velikoj dvorani Centra „Sava“. Stajalo se i sedelo po prolazima i stepeništima pa je s onima koji su platili 800 – 1200 din. bilo i do 4000 oduševljenih ali tihih, usredsređenih posetilaca. Mnogi su delovali kao da retko dolaze u SC ili izlaze na koncerte, nemalo je njih stiglo iz daljine a g. Bogdan je već prvim rečima diskretno ocrtao bivšu Jugoslaviju.
No pre toga polučasovnu uvertiru razigralo je 18 sviraca, po pola u svakom od dva sastava stalno na bini. Protkani Romima i Mađarima, članovima Narodnog i Tamburaškog orkestra RTV-a Novi Sad, smesta su demonstrirali opsege dinamike i tempa u kojim će se kretati, kao i poloneze, mazurke, operete, čardaše i kolca koji se vekovima slivaju u panonski basen da prošaraju te divne romanse i bećarce. Bas-primaš Mile Nikolić predvodi tamburašku postavu s neprekinutom tradicijom koncert-majstora od Janike Balaža, a violinista Ignac Šen i njegova braća deveterac u kome je klarinet jedini nežičani instrument. To su zapravo osnove pratećih sastava s kojima je Bogdan snimio svoje veoma kvalitetne, takoreći povratničke (posle prelomnog boravka u SAD) albume Uspomenanavremekojesesigurnoponovitineće (2003, 2CD) i ovogodišnji Panonijaija, za kuću Vojvodina Music Branislava Krstića, vođe grupe Garavi sokak. Naslovljen po aktuelnom izdanju, ovaj koncert savršeno je poslužio i kao nenametljiva promocija novog nosača zvuka, skladne mešavine rumunskih, mađarskih i Zvonkovih pesama, ponekog ponovljenog bisera (npr. Jesenstižedunjomoja Ištvana Bogdana i Džej Džej Zmaja) i svežih kao Pesmazamaestra i Kadsemesecspremanaspavanje, koje odmah staju uz rame Bogdanovim visokim standardima sačuvanim na slabo opremljenim CD-kompilacijama Pesmekojevečnoostaju 1-3 (1997/98. PGP RTS).
U najboljem smislu reči gospon iz unutrašnjosti, umereni ali nikako dosadni bonvivan, salašarskim šmekom i za konje a ne konjske snage, uvek elegantan i ljubazan, Zvonko Bogdan kao poslednji naš iz Zlatnog doba Bežičnog i iz zaboravljene tradicije radijskih pevača, upravljao je program najpre paradnim korakom, kasom pa galopom do potpunog emotivnog rastura. Nigde ugazio u mnogima neizbežan starogradski i šlagerski kič, vazda varoški a ni slučajno palanački, naočiti džentlmen iz Bačke podsticao je dvopreg virtuoznih orkestara karakterističnim onomatopejama. Na temeljcima forme valcera i polki njegov somotasti, ponekad i lirski/svilen glas jedva da je odao godine (r. ’42) i početnu tremu, i opet su briljirale besprekorna tehnika, skokovita dikcija i arhaična ikavica. Repertoar je bez greške čudnovatom osmozom vlagu iz grudi prevlačio u oči, a kratka i pitka konferansa mogla je doći samo od hodajuće arhive, etnomuzikologa makar amatera ali nadahnutog ubeđenjem da su pesme najbolje što (nam; od nas) ostaje. Tek tako – između propevanih Petefija i Đ. Jakšića, hitova i evergrina, veličanja zapostavljenog muzičarstva i klanjanja kompozitorima i pesnicima – otkrije nam da je rumunsku Svakuženuvolimja R. Steina u Americi Les Pol proslavio kao JohnnyIsTheBoyForMe, da je tekst Kadsambiomlađanlovacja delo novosadskog boema Marka Nešića, a UtemSomboru zidara Blaška Markovića 1915. nestalog u ratu u Galiciji… S muzikom Ive Tijardovića Milov’osamgaraveiplave rano preminulog Ivana Kozarca otkriva da Vinkovci nisu tek slučajno ishodište Radeta Šerbedžije.
Skromnost tj. vaspitanje međutim sprečava Z. Bogdana da istakne sopstvene zasluge ne samo u restauraciji, uglazbljivanju, obradama i prepevima nego čak ni čisto autorske: on je (70-ih!) stvorio klasike, smesta doživljavane kao narodne Većodavnospremamsvogmrkova i ‘Ejsalaši… Kad tokom potonje na pozornicu dođu par mladih i par dece u kitnjastim bunjevačkim nošnjama, proradi maramica iz džepića kod srca. Za cimbalom, panonskim ‘svetovnim orguljama’, gostovao je Mirče Ardeljanu, sićanislavuji cilikale su tambure a MarikeCiganke vriskale violine, pa iako Bogdanove vokalne fraze svakako imaju više veze s ornamentikom i arhitekturom srednjoevropske nizije, posle bloka J.J. Zmaja tijenoći, mesečineiđulovi iznenađujuće su se preselili. Hrabrim zaokretom u Hajneovu Azru (u prepevu Safet-bega Bešlagića) sa sve tamburašima prošetao je Šantićevu Eminu, pa kad je već u Mostaru, svratio i do Osmana Đikića, ravnopravan sevdalisanju Zaima Imamovića i Himze Polovine! Biće da su to građanske veze, jače od svih razlika.
Još jedan od vrhunaca dostignut je opet produžavanjem tradicionalnog: kao što je Većodavno… napravio o smrti svog oca, Zvonko Bogdan se sopstvenoj odrasloj deci u tuđini najlepše obraća novijim radovima Prošlesumnogeljubavi i Živottečeulaganomtempu, a kako je o’ma’ spazio i uvrstio Koteimatajtenema pomenutog Baneta Garavog, ta izvanredna numera može da počne i završi svaki koncert i da slomi i najtvrđu publiku, krute mačo-tipove da uvuče u refren. Ovakav događaj valjda ni gluvi ne smatraju tek šarmantnim anahronizmom, i trebalo bi da bude redovno obrazovno hodočašće, a gospodin Bogdan ima znanja i zdravlja da ga plemenito varira svakog meseca. Osim toga, kakva lekcija sve brojnijim zamlatama koje ispiraju usta terminologijom etno/metn’o i multi/kulti a ne razlikuju Bunjevce od Buđanovaca (gde pade NATO-ov nevidljivac): neko to s lakoćom, maestralno i živo obavi u dva i po sata!
I vama je omiljena ambijentalna muzika baš kafanska? Ili nije, ali zamislite da ste na Balaševićevom koncertu kroz vratolomni solo Nacija Šena odjednom uleteli u drugu dimenziju, odakle je i Đole potekao? Ukoliko ovo čitate čim je izašlo, možda još možete stići na večerašnji koncert Zvonka Bogdana u Novom Sadu. I neće vas nikad više pustiti…
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
U organizaciji Konzulata Jamajke, a po ideji počasnog konzula gospodina Mirka Miljuša, YU Grupa je u martu spakovala kofere i odletela na Jamajku. Tamo je snimala stare pesme u rege žanru, a nikad mlađi Jelići dali su svoj doprinos već aktuelnom projektu pod nazivom “Prekookeanski most”.
Umesto in memoriam: Good Vibrations i Brajan Vilson (1942‒2025)
Cela priča o Brajanu Vilsonu, nedavno preminulom geniju pop muzike i lideru The Beach Boys-a, prelama se kroz priču o njihovom apstraktnom hit singlu za sva vremena Good Vibrations
U drugom činu Leone i Glembaj zarili su se jedan u drugog ko kobac u kopca. Taj surovi obračun završio je Glembajevom smrću. U samrtnom hropcu uz pojavu barunice Kasteli, stari Glembaj završio je u naručju sina. To je omaž Mikelanđelu i njegovoj skulpturi “Pijeta”. Scenu “Pijeta” smislio je Danilo Marunović
Ivan Antić, Kajzermilen glič (mikroputopis u tri glasa), PPM Enklava, 2025
Kajzermilen je četvrt u Beču, svakako ne prva koja pada na pamet kada se pomisli na ovaj grad, ali, sa svojim golim i sivim distopijskim prostorima, otuđenim “totalitarizmom dimenzija”, možda paradigmatična za savremeni svet. U tom okruženju troje Antićevih lirskih junaka ostavlja utisak postflanera, besciljnih uličnih hodača, koji se kreću gradskim prostorom u kome, uprkos precizno popisanim tragovima ljudskog prisustva, kao da nema ničega
Završna predstava Instituta za umetničku igru „Human design“ bavi se pitanjem identiteta zadatog rođenjem i čovekovom potrebom da sam izabere ono što oseća da jeste
Nikad se još nije desila istovremena blokada svih većih gradova u zemlji za puka dva sata. Sada jeste. Studenti i građani tu neće stati, jer osim otpora nemaju drugog izbora. Kako će teći narodno blokiranje Srbije i što se dalje može očekivati
Pobunjeni studenti i narod mogu da bace pokoju kamenicu, ali ne mogu biti zbilja „nasilni“. Jer, Srbija je odavno u modusu samoodbrane od režimskog nasilja, onog koje uništava i briše živote
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!